NEDOVOLJNO shvaćeni termini su svakodnevica ljudske komunikacije, kako neformalne tako i političke. Razbacivanje pojmovima poprima razmjere epidemije u moderno doba upravo zbog dostupnosti informacija.

Lak pristup informacijama koji je nastajao širenjem interneta i društvenih mreža se pokazao kao velik blagoslov, ali istodobno ograničava raspravu o određenim fenomenima i idejama. Paradoks se javlja zbog toga što se ljudi upoznaju s nekim terminom ili fenomenom, ali nedovoljno da bi razumjeli cijelu kompleksnost.

Zbog toga se sve više komunicira "isječcima", a političari i mediji su prihvatili takav način prenošenja poruka i ideja zbog jednostavnosti. Zapravo preferiraju taj model jer pretvaranjem kompleksnih pojava u jednostavne fraze mogu lakše manipulirati ljudima.

Jedan od takvih pojmova je definitivno "globalizacija", koju i ljevica i desnica koriste kao poganu riječ. Za sve što nekome ne odgovara u svijetu se krivi globalizacija, nju se želi zaustaviti, od nje se treba obraniti i ona je izvor svih problema.

NI ljevica ni desnica ne žele globalizaciju

U najjednostavnijem obliku se deklarativno protivljenje globalizaciji svodi na protivljenje pojavi za koju se smatra da nije dobra, ovisno o političko-ideološkoj pripadnosti.

Tako su ekstremnoj desnici gej prava i uvoz stranih radnika neprihvatljivi pa to opisuju kao protivljenje globalizaciji. Uz nju se povezuju navodne urote protiv nacionalnog identiteta, protiv europske kulture i kršćanstva.

Ekstremna ljevica je uz pojam globalizacije povezala protivljenje stranim kompanijama, kapitalizmu i ekonomskom izrabljivanju, a krive je za loša radnička prava, korupciju, uništavanje okoliša, nejednakost itd.

Globalizacija u širem smislu je prirodan dio ljudske civilizacije

Globalizacija u jednostavnim terminima je proces interakcije između ljudi i institucija (formalnih i neformalnih) u cijelom svijetu. Iako je sam termin postao popularan u drugoj polovici 20. stoljeća (posebno 90-ih), zapravo opisuje nešto što je svojstveno ljudskoj civilizaciji stotinama godina.

Zapravo se može tvrditi da globalizacija postoji od brončanog doba, samo je bila ograničena tehnologijom, tj. mogućnostima putovanja. S vremenom se samo širio teritorijalni opseg, u smislu maksimalnih mogućnosti za putovanje, trgovinu i razmjenu ideja.

Zapravo, brončano doba vjerojatno ne bi bilo moguće bez "međunarodne" trgovine preko velikih udaljenosti. Arheološki nalazi svjedoče o trgovini koja se odvijala ne samo među civilizacijama Bliskog istoka nego u geografskom rasponu od današnjeg Ujedinjenog Kraljevstva i Skandinavije do današnjeg Afganistana.

Kositar i bakar sa zapada Europe, jantar i krzno iz Skandinavije, Lapis lazuli (modro plavi poludragi kamen) iz srednje Azije su redovito pritjecali u civilizacije drevnog Egipta, Hetita (današnja Turska), Babilona itd.

Otprilike u doba Rimskog Carstva je važan postao Put svile, koji se protezao od Kine do Sredozemnog mora. I puno prije se trgovalo tim pravcima, ali se tada trgovina jako intenzivirala. Sve do 15./16. stoljeća Put svile (zapravo su postojala tri glavna pravca) bio je žila kucavica svjetske trgovine.

Ali ne radi se samo o trgovini. Da bi se trgovalo, ljudi su morali komunicirati, a ta komunikacija je dovela do razmjene ideja, vjerovanja i znanja. Filozofija, pisma, religije, vojna oprema, običaji... sve je nastajalo kao rezultat brojnih utjecaja među civilizacijama. To se može nazvati ranom, arhaičnom globalizacijom.

Moderna globalizacija je počela prije nekoliko stotina godina

Globalizacija u punom smislu počinje u 16. stoljeću. Njen preduvjet je bilo doba velikih geografskih otkrića, pa se rana globalizacija odvijala uz pomorsko otkrivanje svijeta.

Glavni motiv velikih istraživanja je i bila trgovina, točnije pronalazak novog puta iz Europe prema Indiji da bi se zaobišla muslimanska područja. Trgovina preko Bliskog istoka i Egipta je bila jako skupa i nesigurna. Vladari muslimanskih država su brzo shvatili da trgovci iz Europe ovise o njima za nabavku začina iz Indije te srebra i keramike iz Kine, pa su puno naplaćivali prijelaz i korištenje svog teritorija.

Kralj Ferdinand i kraljica Izabela su financirali Kolumbovo putovanje jer ih je uvjerio da će pronaći zapadni put do Indije i Otoka začina. I cilj Ferdinanda Magellana je bio pronalazak puta do otoka Jugoistočne Azije. Vasco da Gama je također tražio novi put do Indije, samo je odabrao zaobići Afriku.

Europske kolonijalne sile su stvorile preduvjete za globalizaciju

Pioniri globalizacije su bile kolonijalne sile Europe. Prvi su među njima postigli međunarodnu prisutnost, a time i međunarodnu trgovinu, razmjenu ideja, tehnologije, stanovništva i drugih institucija, Portugal i Španjolska.

Kasnije se priključuju Nizozemska, Francuska i Britanija, a u 19. stoljeću Belgija, Italija i Njemačka. Rusija je također bila kolonizator, samo što se taj proces odvijao kopnenim putem, preko Sibira sve do Aljaske (kolonija Rusije sve do 1867.).

Trgovina je temelj svake globalizacije, arhaične, kakva je postojala još od brončanog doba, i kolonijalne, kakva je nastala u 15. stoljeću. S trgovinom dolazi razmjena ideja, vjerovanja, tehnologije te pravnih i političkih institucija.

Međunarodne korporacije nisu prvi put nastale u 20. stoljeću

Ubrzo nastaju prve međunarodne korporacije: Britanska istočnoindijska kompanija, Nizozemska istočnoindijska kompanija, Švedska afrička kompanija, Mozambička kompanija, Rusko-američka kompanija itd.

One su bile daleko moćnije nego današnje međunarodne korporacije. Većina ih je imala svoju vojsku, vodile su ratove, provodile su vlastite zakone, kovale vlastiti novac, oporezivale kolonije, potpisivale primirja i diplomatske sporazume, sudile su zatvorenicima itd.

U jednom trenutku je Britanska istočnoindijska kompanija imala tri puta veću vojsku od cijelog Britanskog Carstva. Te korporacije nisu bile pod kontrolom ni u vlasništvu jednog moćnog pojedinca, nego se udjelima u njihovu vlasništvu javno trgovalo. U početku je bilo 125 vlasnika dionica, ali je taj broj kasnije narastao na nekoliko stotina.

Da bi se kolonijama moglo upravljati, trebalo je uspostaviti institucije nalik onima u Europi

Institucije koje su kolonizatori uspostavljali u kolonijama nisu bile identične onima u Europi. Bile su puno ekstraktivnije, u smislu da im je cilj bio što veće iskorištavanje prirodnih bogatstava kolonija.

Postojale su nezanemarive razlike među raznim kolonijalnim "stilovima". Francuska je uspostavila drugačiji kolonijalni sustav od Britanskog Carstva, Nizozemska je imala svoju verziju kolonijalnih institucija, a vjerojatno najgori model su uspostavili Španjolska i Belgija.

Njemačke kolonije su primjerice bile puno gore za domaće stanovništvo od kolonija Francuske i Ujedinjenog kraljevstva. Ali kolonije nisu bile institucionalne kopije jedna druge, definitivno su postojale razlike. Posebno se u tome ističe britanski model, koji je dopuštao relativno veliku lokalnu autonomiju i provođenje lokalnih zakona.

Pa ipak, da bi se kolonijama moglo upravljati, trebalo je uspostaviti pravne okvire, koji su vukli korijen i koncepte iz pravnih sustava Europe. Time je nastala i pravna globalizacija, širenjem pravnog nasljeđa Europe po cijelom svijetu.

Međunarodna pravila su nastala iz nužnosti

Iako je većina kolonijalnih sila branila svojim kolonijama da trguju s drugim kolonijalnim silama i njihovim kolonijama, ipak se razvila globalna trgovačka mreža. Prvi put u povijesti je osoba iz Europe mogla investirati u bilo koji dio svijeta (točnije, tamo gdje su kolonije države iz koje dolazi) i biti sigurna da će biti zaštićena pravnim instrumentima koji će se provoditi po uzoru na one u Europi.

Globalna trgovina i globalno pravo su postali nerazdvojivi. Da bi uopće postojala intenzivna globalna trgovina, moraju postojati zajednički zakoni i pravila preko kojih se ona odvija. Osim nekih perioda u prošlosti (Mongolsko Carstvo je svojom veličinom uspostavilo globalni pravni okvir), to se dogodilo prvi put.

I arhaična globalizacija je zahtijevala neka "međunarodna" pravila, ali doba kolonijalizma je prvo u povijesti uspostavilo zaista globalni pravni poredak. To se nije odnosilo samo na pitanja trgovine, investiranja i vlasništva nego i politike.

Uvijek je postojao neki, uvjetno rečeno, nadnacionalni model pravila. Pojavom pune globalizacije i kolonijalizma takve međunarodne institucije postaju sve raširenije. Prirodno, veću trgovinsku, pravnu i financijsku integraciju svijeta moraju pratiti i međunarodna pravila.

Globalizacija je dovela do toga da cijeli svijet prihvati institucije Europe

U pravilu su se takvi međunarodni dogovori i prava sklapali bilateralno, između dvije kolonijalne sile. Ali u 19. stoljeću počinju nastajati međunarodne pravne institucije. Prve su nastale u Europi i bile su zadužene za regulaciju prometa velikim rijekama, Centralna komisija za plovidbu Rajnom i Dunavska komisija.

Uslijedila je Međunarodna telegrafska unija koja je propisala međunarodne standarde i regulacije za upravljanje telegrafskom mrežom, Međunarodni ured za utege i mjere, Svjetski poštanski savez, Međunarodno udruženje željezničkih kongresa itd.

Velika transportna revolucija je omogućila da se vlakovima, parnim brodovima, kanalima svijet još više poveže. Iako su se zadnjih dvjestotinjak godina izmjenjivala razdoblja većeg i manjeg trgovinskog povezivanja država, globalna trgovina je neupitna sila koja stoji u osnovi rasta standarda zadnjih nekoliko stotina godina.

Čak i one države koje nisu kolonizirane su počele preuzimati europske institucije. Najvidljivije je to bilo u oponašanju europskih vojski. Primjerice, Japan je kopirao Prusiju, kasnije Njemačku, najprije vojno, a onda i šire. Japansko pravo je modelirano prema pravnom sustavu Njemačke, a time indirektno vuče korijene iz rimskog prava.

S obzirom na to da je moderna globalizacija krenula iz Europe, tj. od kolonijalnih sila Europe, cijeli je svijet (većina) preuzeo trgovačke, političke, pravne, ekonomske i druge institucionalne norme tog kontinenta.

One su se prilagođavale lokalnim uvjetima, mijenjale kroz vrijeme, ponekad su krivo "kopirane", ali kasniji razvoj svih institucija na svijetu je temeljen na institucijama koje su se proširile iz Europe. 

Kraj globalizacije?

Globalizacija je proces, a procesi su skloni promjenama. Na njih ne utječu samo politički i ekonomski uvjeti nego i tehnološki. Jasno je da zadnjih nekoliko stotina godina, posebno zadnjih 70-ak, svijet postaje toliko povezan da je globalizaciju nemoguće ukinuti, a ne može ju se smanjiti bez teških posljedica.

Suradnja među ljudima i državama je oduvijek bila civilizacijska nužnost, a rastom kompleksnosti ljudske civilizacije prirodno je da će rasti i potreba za većom suradnjom. Nekada su se utjecaji mogli relativno ograničiti na granice određene države, ali je danas to praktički nemoguće.

Protivnici globalizacije se zapravo ne bore protiv globalizacije, nego se bore za to da ju oblikuju prema svojim idejama i željama. Ne smeta im globalizacija sama po sebi, nego neki od njezinih učinaka.

To je legitiman politički stav, ali ga treba prestati prikazivati kao nekakav "antiglobalizacijski pokret". Ništa na svijetu nije nezamjenjivo, ali je teško zamisliti kataklizmičku situaciju u kojoj bi globalizacija prestala postojati.