GODINU dana hrvatsko gospodarstvo se žrtvuje za opće dobro i narodno zdravlje. Još otkad smo prošlogodišnjeg ožujka o virusu vrlo malo znali, ugostiteljstvo i mnoge srodne djelatnosti su zatvorene državnom odlukom. Jasno je: što više kontakata, to više mogućnosti zaraze, što više zaraženih, to više bolesnih, što više bolesnih, to veće opterećenje na naš ionako loše optimiziran zdravstveni sustav.

U izboru odluka kako smanjiti kontakte među ljudima država je odlučila prvo ograničiti ugostiteljstvo, pa event-industriju, pa onda vjenčanja i druga obiteljska okupljanja, uključivo i sprovode. Kako bi neke esencijalne djelatnosti radile, kako se bolnice ne bi prepunile, nekima je rad ograničen, uz davanje (pod posebnim uvjetima) neke sitne naknade, manje od gubitaka nastalih ograničenjem rada. Ljudi su to poslušali. Hrvatski građani su zatvorili svoje kafiće i restorane, poštujući odluke o zabrani rada, potom ograničenje rada samo na terase.

Mnogi su pazili da na ispraćaj voljenih ne dođe puno ljudi

Dok se vjenčanja još i mogu odgoditi na neko vrijeme, pogrebi se moraju održati. Nebrojni su prošle godine odgovorno pazili da na posljednji ispraćaj dragog člana obitelji ne dođe previše ljudi. Trebalo je rodbini, prijateljima, kolegama objasniti da su mjere takve kakve jesu i da ne mogu doći, da se ne mogu oprostiti od rođaka ili prijatelja, da ne mogu zagrliti one njemu najbliže koji tuguju, da ne mogu reći nekoliko utješnih riječi i za pokojnikom baciti par latica cvijeća. Ne mogu, poštujući mjere, napraviti ono što je primjereno kada se žaluje za pokojnikom.

Zahvaćen je cijeli svijet, praktički nema države bez mjera, virus se raširio posvuda, ostale su pošteđene samo neke pacifičke otočne države koje cijenu plaćaju potpunom izolacijom. Uvedene su nebrojne mjere, cijele industrije su se urušile, dosta je pogledati kako izgleda avionski promet nad Atlantikom, kako danas na kamerama uživo izgledaju Venecija ili Pariz. Hrvatski građani, kao i gotovo svi drugi po Europi, ograničavaju svoje privatne i profesionalne aktivnosti, neki sjede kod kuće uz 4000 kuna naknade umjesto plaće koja je možda bila i puno veća. Drugi su formalno bez ograničenja aktivnosti, ali nitko ne traži više njihove usluge. Stoje zatvorene stotine poslova – od restorana do prodaje suvenira i povremenog prijevoza. Turističkih grupa nema. Na granicama ljudi uredno čekaju satima i pokazuju tražene testove. Nema ni školskih ekskurzija ni izleta. Neke faze života nebrojno prolaze – sve kako bi se virus, ta nevolja koja je snašla planet i ljude, zaustavio. Ljudi su strpljivi i racionalni.

Kada je to politički oportuno HDZ-u, mjere ne vrijede

I onda vijest – umro je Milan Bandić. Moćni, utjecajni zagrebački gradonačelnik. Po važnosti položaja jedan od prvih troje ljudi u državi. Naglo, više mjere ne vrijede. Ograničenje od 25 ljudi na pogrebima više nije tu. Ograničenje u biti postoji, no, eto, neće ga biti na ovom pogrebu. Nadležni dužnosnici koji bi se trebali baviti jednakošću svih u ovoj državi objašnjavaju kako nema nekih posebnih opasnosti na ovom pogrebu, kao da je virus svjestan pa neće nikoga zaraziti na pogrebu zagrebačkog gradonačelnika, ali je, eto, opasan i zarazan na drugim pogrebima. Jer za druge pogrebe postoji ograničenje. Ovdje ga nema.

Dodatno, kada netko poput udruge Glas poduzetnika organizira skup, onda se prekršajno kažnjavaju jer nisu osigurali propisane epidemiološke mjere. Tko će biti kažnjen za okupljanje na Bandićevom pogrebu? Samo je najavljen broj redara bio višestruko veći od broja maksimalno prisutnih, a da olakšavanje dolaska posebnom autobusnom regulacijom i ne spominjemo.

Očigledno je da imamo dvije Hrvatske. Jednu koja može sve ako ima neki interes, a to je u ovom slučaju HDZ-ov interes da pridobije Bandićeve birače na skorim izborima. Tu nema ograničenja, tu nema prekršajnih kazni, tu se virus ne širi. Štoviše, da politička volja HDZ-a bude potpuno jasna, na ispraćaj Uskokovog optuženika poslana je i klapa HRM-a "Sv. Juraj", po odobrenju ministra obrane.

Postoji, naravno, i druga Hrvatska. Ona Hrvatska koja poštuje mjere jer to smatra svojom zakonskom i moralnom obvezom. Ona Hrvatska koja javlja rodbini da ne dolazi na ispraćaj pokojnika jer mjere su takve i ne žele ih kršiti. Ona Hrvatska koja strpljivo čeka da ova nevolja prođe.

Prava stranačka knjižica vas stavlja iznad propisa

Kao da smo feudalno društvo: postoje oni koji su sebe stavili iznad propisa, zakona i zdravog razuma, koji mogu sve i mogu to nekažnjeno i još će nas praviti glupim svojim obrazloženjima. Postoji ona druga Hrvatska, radišna, odgovorna, koja poštuje mjere, koja razvlači stolove na propisani razmak, koja čeka mnogobrojne porezne i druge nadzore poslovanja i koja preživljava od sitne pomoći jer joj je ograničena djelatnost. Sutra, ako se virus proširi, opet će ovima drugima ograničiti rad, a feudalci će – ionako su se uvelike cijepili preko reda, ni tu ne poštujući pravila – govoriti kako se treba odgovorno ponašati.

Da, treba se ponašati odgovorno u pandemiji, u to nema sumnje. Ali treba biti svjestan i da su vas pretvorili u kmetove. Ovo više nije država jednakih. Ovo je država u kojoj jedni vladaju i mogu sve, a na drugima je da pod prijetnjom kazne budu mirni, tihi i zadovoljni. I, naravno, samo je na ovima drugima poštivanje mjera. Valjda su ovi prvi tako utjecajni da ih čak i virusi slušaju.

Lokalni izbori su brzo pa razmislite sviđa li vam se biti kmet ili tu feudalnu konstrukciju dvije Hrvatske, jednu koja može sve i drugu na kojoj je da sluša i plaća ogromne poreze, treba poslati tamo gdje joj je mjesto – u povijest. Izabrali smo 1990. graditi demokratsku republiku, a to bi po definiciji morala biti država u kojoj pravila vrijede za sve, bez izuzetaka za one koji imaju plavu partijsku knjižicu, makar je na stranačkim proslavama i na čelu nosili.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala