Foto: Nina Đurđević / Cropix

TJEDNIMA smo se zabavljali unutarstranačkim izborima u SDP-u. Bilo je korisno i poučno. Naučili smo mnogo toga, ali nažalost, ostali uskraćeni za jedan intrigantan odgovor. 

1. Pobijedio je Milan Bandić

Nije toliko važno što su se za Bandićevu fotelju borili njegova dugogodišnja desna ruka Ivo Jelušić, niti njegov mladi štićenik Davor Bernardić. Dovoljno je da je pobijedilo njegovo naslijeđe, njegov način vladanja i ponašanja. Jelušićeva bahatost i Bernardićeva ispraznost. Častohleplje i klijentelizam. Osobni ispred javnog interesa, ne prezanje ni od čega, karijerizam bez granica.

2. Izgubio je Zoran Milanović

Kao da je to nešto novo. Iblerov trg poredao se uzduž i poprijeko Ive Jelušića, da bi na kraju pobijedio netko drugi. Uvijek netko drugi. I to često onaj gori. Ali ne, nemojte misliti da će Milanović priznati da je izgubio. On je opet pobijedio. Obavio je najvažniji zadatak izbacivanjem Željke Antunović iz igre, a pritom je dobio mladića s kojim će se lijepo moći dogovoriti o daljnjoj suradnji. Bandićev nasljednik već će mu poslužiti, kao što mu je (po)služio i Jelušić, baš kao što su njih dvojica služila Bandiću. I za one koji žele znati više, Milanović je ponovno nestao iz izborne kampanje, nije se ukazao čak ni na proglašenju pobjednika. To je odlika pravog političara.

3. Ovo je prava slika SDP-a

Svi se natječu, a prolaze samo kompromitirani. Jedina osoba koja nije imala veze s Milanom Bandićem - osim što se protiv njega borila godinama - otpala je u prvom krugu. Jedina osoba koja nije bila umočena ni u jednu aferu otpala je u prvom krugu. Dalje su prošli oni s dugim aferaškim repovima. Kao da je to postala glavna odlika za vodeću poziciju u zagrebačkom SDP-u. A sve to najnoviji je dokaz kadrovskog bogatstva SDP-a. Ivo Jelušić i Davor Bernardić. To je najbolje što SDP može pružiti u metropoli, što bi se reklo, "najvećem bazenu SDP-ovih glasova".

4. Opet pobjeđuje kandidat o kojem se najmanje zna

Točnije, onaj kojeg birači najmanje mrze jer ga najmanje poznaju. Kao da se ponavlja izbor Zorana Milanovića: mlad kandidat... I to je sve. Nema dalje. "Mlad". Bernadić je mlad. To je ključna karakteristika za izbor čelnih ljudi u SDP-u. I da, završio je fakultet, to je isto postao raritet među mladim SDP-ovcima. Nije bitno što govori, što zna, što hoće, koga predstavlja, kako se ponaša. Ima li znanja i iskustva? Nema veze, naučit će u hodu. Ili neće. Kao Milanović.

5. Bernardić je tu da ostane...

Milanović nije dobio ni jedne izbore, pa je svejedno čvrsto na čelu SDP-a. Zato ne treba očekivati ni da će Bernardić sletjeti ako slučajno izgubi Zagreb. A neće ga izgubiti, jer je taj SDP u metropoli postao brend. Pogotovo u obračunu s HDZ-om. Pa čak i ako Bandić izađe sa svojom listom u Zagrebu, neće biti bojazni. Bero i Miki se lako dogovore. Ipak je Bernardić zasjeo u sve Bandićeve fotelje - u Saboru i u Praškoj - kao i u onaj jedan stan. Dakle, mladić je tu na duži rok. Nema sumnje da će on sve učiniti da opravda očekivanja.

6. ... Iako ima ona jedna snimka

Gradom kruži navodno inkriminirajući audiozapis o Davoru Bernardiću. To nije upotrijebljeno u kampanji, ali SDP-ovci vrlo dobro znaju o čemu je riječ. Pa su svejedno glasali za njega. Zašto? Nameće se samo jedan odgovor, dozlaboga ciničan: zato što se takvo nešto nakon Bandića može smatrati samo preporukom za izbor, nikako preprekom. To bi, naime, mogao biti dokaz da Bero zna kako se to radi. 

7. Miroljubiva koegzistencija opet na snazi

Možda je još prerano nazivati odnos Iblerova trga i Praške ulice "hladnim ratom", ali vraćaju se hladnoratovska pravila igre. Ivica Račan godinama je tolerirao Milana Bandića: jedan je držao središnjicu, drugi metropolu i nisu se međusobno ugrožavali. Isto bi se sad moglo dogoditi i između Milanovića i Bernardića. Tuđe neću, svoje ne dam. Ne diraj me, ne diram te. Nije baš hladni rat, ali zato jest miroljubiva koegzistencija. Dokle god su obje strane zadovoljne.

8. Nekad je autokracija bolja od demokracije

Naročito ako birate između dva loša kandidata. Ili tri. Ili četiri. Ili koliko god treba. HDZ ima samo jednog. A još više ako demokraciju smatrate formom, zaobilazeći sadržaj. Ako se demokratski unutarstranački izbori izvrgnu u festival podmetanja umjesto nadmetanja, u trganje za fotelje umjesto za ideje, te u obračun jednako loših u kojem je neukusno govoriti o pobjedi.

9. Nema Bandića, ali nema ni katarze

Milana Bandića više nema u SDP-u, ali to ne znači da se SDP riješio Bandića. Milanović je izbacio četiri tisuće članova iz ogranaka, a onda tipovao na Bandićeve ljude. Holding je ostao ono što je i bio, poligon za uhljebljenje i financiranje stranke, od Cvjetnog prolaza peru se ruke, nijedan od dvojice kandidata nije se ogradio od Bandićeva lošeg naslijeđa, a cijela kampanja odisala je "bandićizmom". Nema katarze. Nekad se moglo govoriti da je samo Bandić uteg. Sada je uteg cijeli SDP.

10. I jedno pitanje na koje nismo dobili odgovor

Ako je Ivo Jelušić bio Churchill, tko je onda bio Hitler? Koji je to rat Jelušić dobio? I koji je to narod Jelušić objedinio?

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje