Foto: 123rf, Index

VELIKA državna uprava - veliki porezi - građani odlaze. Javni sektor u Hrvatskoj je golem.

Unatoč tome što je broj stanovnika manji, nikome ne pada na pamet smanjiti broj činovnika. Čak i kada smo ušli u EU, bivši carinici, primjerice, umjesto da odu tražiti posao ostavljeni su u državnoj službi, kao inspektori svega i svačega. Samo je jedan dio javnog sektora gdje letite bez isprike ako za vas nema posla, a to je prosvjeta.

Novi Zeland je imao sličnih problema kao i Hrvatska te napravio reformu. Kako je Index već pisao (ako niste svakako pročitajte), Maurice P. McTigue, novozelandski političar koji je sudjelovao u ključnim reformama, u jednom je govoru iz 2004. godine opisao proces smanjenja javnog sektora. Na početku tog procesa Ministarstvo prometa zapošljavalo je 5600 ljudi, na kraju procesa imali su 53 zaposlena. Šumarska služba imala je 17 tisuća zaposlenih, na kraju procesa pala je na 17 zaposlenih. Ministarstvo javnih radova zapošljavalo je 28 tisuća ljudi, na kraju je McTigue, koji je bio ministar, ostao jedini zaposlenik!

Bi li Hrvatskoj trebao jedan Maurice P. McTigue? O da, svakako. No sada budite realni: bi li ga Hrvati smatrali herojem ili zlom koje jadne ljude tjera na ulicu? To je osnovno pitanje. Žele li Hrvati bolju i efikasniju te jeftiniju državu i manje poreze, ili bi izišli na ulice i raspisivali referendume prosvjedujući protiv reformi?

Što kada treba davati otkaze dragim ljudima i dobrim radnicima?

Kada se govori o neradnicima u javnom sektoru, ljudi vole zamišljati neke visokoplaćene partijske ljude na savjetničkim mjestima u državnim firmama, gradovima i općinama. Ima takvih. Sigurno i na stotine. Ali što je s desetinama tisuća drugih? Možda vaših susjeda, rodbine, prijatelja, koji uredno rade svoj posao, ali su, eto, u biti suvišni?

Ponegdje čistačica ima posla za cijeli dan, npr. ako održava fakultetsku zgradu. U nekim manjim školama, možda radi efektivno dva sata dnevno i tu bi vanjski servis bio jeftiniji. Uzmimo dalje domare po školama i raznim ustanovama - često simpatični i dragi ljudi, ali što realno mogu danas raditi? Za sve oko elektrike osim mijenjanja žarulja treba stručni ispit, za plinski bojler treba i škola i certifikat, za rad na visini, popraviti nešto oko krova, treba i zdravstveni za posebne uvjete rada.

Dragi i simpatični domar, koji se možda i trudi oko posla, zapravo je višak. Negdje drugdje, radnik za šalterom, možda ljubazan i doista radišan, radi automatizacije više ne treba.

Ili recimo, srednja škola umjesto suficitarnih frizera želi školovati deficitarne ugostitelje. No onda bi neke nastavnike trebalo otpustiti, a neke nove primiti. Dakle, ne govorimo ni o kakvim partijskim uhljebima nego o možda i vrlo predanim nastavnicima, simpatičnim, dragim ljudima i susjedima, ali čije radno mjesto jednostavno više nema smisla. Bi li to građani tog mjesta pozdravili ili bi prosvjedovali jer se jadnim učiteljima daju otkazi?

Bi li građani podržali davanje otkaza u javnom sustavu?

Zamislite, recimo, reformu sustava zdravstvenog osiguranja. Kako zdravstveno osiguranje ima velika većina stanovništva, mogli bismo propisati da svi koji imaju državljanstvo automatski imaju i zdravstveno osiguranje. Nema više razlike tko je po kojoj osnovi i preko koga osiguran, nema više prijava i odjava sa zdravstvenog, nikakve administracije oko toga. Tko god isplaćuje dohodak, automatski uplati i zdravstveni doprinos i to je to. Uštedjeli  smo stotine radnih mjesta, čak više ne treba ni zdravstvena iskaznica, osobna iskaznica je dosta. Mogli bismo javnu upravu samo na tom jednom segmentu osloboditi stotina radnih mjesta!

Privatizacijom državnih firmi našlo bi stotine onih koji baš i nemaju što raditi cijeli dan. I to ne samo visokopozicioniranih uhljeba nego i simpatičnih ljudi koji npr. vode internu kantinu koju bi privatnik uredno zamijenio automatom za kavu.

Smanjiti javni sustav za samo 10 % značilo bi 23.000 otkaza, bez privatizacije državnih firmi (što bi isto trebalo napraviti, i to većinu). Poslovalo bi se brže, a i porezi bi mogli biti manji, pa time i plaće realnog sektora veće. Da netko u Hrvatskoj krene provoditi takve reforme, čak i uz vrlo pristojne uvjete - primjerice, da svatko tko odlazi dobiva vrlo primjerenu otpremninu - bi li građani to pozdravili?

Što mislite, da netko Ministarstvo prometa smanji s nekoliko stotina na 50 ljudi, HZZO na petinu zaposlenih, FINA-u ukine, a Hrvatske šume ostanu na recimo 20 zaposlenih, bi li ga Hrvati podržali ili bi ogorčeno pisali peticije i izlazili na ulice?