KAO JOŠ jedna u nizu ironija kojima obiluje povijest ovih prostora mogla bi se okarakterizirati činjenica da je u nedjelju izglasan razvod "dva oka u glavi" izazvao daleko više oduševljenja u susjedstvu Crne Gore nego u samoj državi koje se taj događaj najviše tiče.

To je, s obzirom na blisku prošlost, sasvim razumljivo. Mnogi kod nas ne kriju zadovoljstvo što su se Crnogorci konačno iskobeljali iz "srpskog zagrljaja", odnosno što je - kako vole govoriti mnogi strani mediji - u nedjelju i formalno završen raspad jugoslavenske federacije te srpski nacionalizam doživio najsramotniji poraz u svojoj povijesti.

Međutim, jučerašnji događaj se ipak ne bi trebao promišljati u kontekstu prošlosti, koliko budućnosti ovih prostora.

Crnogorski glasači su jučer zaokruživali "da" manje zbog priča o nekakvoj slavnoj prošlosti, "čojstvu", "junaštvu" i novopronađenom identitetu koliko zbog onoga što bi u svakoj normalnoj demokratskoj državi trebao biti jedini motiv za donošenje tako važnih odluka - dugoročnog ekonomskog i političkog interesa.

Zbog svega toga pomalo isprazno zvuče nastojanja da se, u komentiranju crnogorske nezavisnosti, uz "čašu meda" uporno uvaljuje "čaša žući", odnosno stalno postavlja pitanje zašto su se Crnogorci svega ovoga sjetili sada, a ne prije 15 godina.

Odgovor na to pitanje je prilično jednostavan. Crna Gora se danas odvaja od Srbije iz istih onih razloga zbog kojih je 1992. godine kao dio dvočlane federacije i jedini nesrpski ostatak Jugoslavije stekla politički "kapital" daleko veći od onog kojeg je imala u SFRJ. Nakon što je takav status počeo donositi više štete nego koristi, tadašnji vlastodršci su napravili zaokret koji će neki nazvati makijavelističkim licemjerjem, a neki državničkom vještinom s kojom se može pohvaliti malo tko s ovih prostora.

Međutim, ni to možda ne bi bilo dovoljno da Crna Gora izbori svoju nezavisnost da nije bilo nekih okolnosti koje ukazuju da je jučerašnji događaj dio jedne malo šire slike. Moglo bi se tako reći da je sudbina Državne zajednice Srbije i Crne Gore zapečaćena na jednom drugom referendumu.

Crna Gora je, a o čemu svjedoče jučerašnji rezultati, još uvijek prilično podijeljena po pitanju svoje nezavisnosti i daleko od konsenzusa koji je u sličnim situacijama karakterizirao druge dijelove bivše Jugoslavije. Rezultat je do posljednjeg trenutka "visio u zraku", ali se zato zna što je opciji nezavisnosti donijelo prevagu - široko uvriježeno mišljenje, potpomognuto nimalo implicitnim sugestijama iz Bruxellesa i drugih prijestolnica, da će Crna Gora daleko lakše i brže ući u Europsku Uniju ukoliko se oslobodi srbijanskog balasta.

Zato se jučerašnji referendum može protumačiti i kao veliki uspjeh Europske Unije, kojim je ona, nakon dugo vremena pokazala da ju je ipak prerano otpisati kao značajan faktor međunarodne politike. Taj uspjeh će znatno pridonijeti samopouzdanju njenih zagovornika, ozbiljno uzdrmanom prošlogodišnjim referendumskim odbijenicama europskog ustava koje su cijeli projekt europskog ujedinjenja dovele u pitanje.

I dok se u nekadašnjim stupovima Europe sve više širi apatija, nezadovoljstvo i euroskepticizam, dokle motor europskog ujedinjenja predstavljaju nove države na istoku, odnosno proširenje Europske Unije. Taj proces se posljednjih godina naglo ubrzao i svima je jasno da će nakon Bugarske i Rumunjske na red doći Turska, Hrvatska, a nakon njega i ostatak regije.

Da bi se to postiglo, potrebno je raščistiti ruševine bivše Jugoslavije, odnosno lišiti se bilo kakvih ustavnopravnih, političkih, ekonomskih, sigurnosnih i sličnih komplikacija koje bi izazivalo držanje Srbije, Kosova i Crne Gore pod istim krovom. Mala Crna Gora je kao novi i zasebni član EU daleko atraktivnija od velike Srbije, s obzirom da će se na njoj uz relativno malo utrošenih eura brže i jasnije odraziti blagodati članstva u tom eksluzivnom klubu, te tako proširenje EU učiniti procesom za koji uistinu nema nijedne racionalne alternative.

Međutim, bez obzira da li svoju novostečenu nezavisnost duguje osjećajima ili dugoročnom promišljanju svojih građana, odnosno pogodnom spletu geopolitičkih okolnosti, Crna Gora se od danas nalazi u položaju koji je daleko povoljniji, ali isto tako sa sobom povlači i daleko više odgovornosti od drugih članova upokojene federacije u sličnoj situaciji. Kada se u narednim godinama bude afirmirala kao nova samostalna i suverena država, Crna Gora će biti oboružana znanjem o greškama koje su na tom putu učinili njeni prethodnici.

Dragan Antulov