PREMA službenom tumačenju predsjednika Vladimira Putina, ekspanzija NATO-a na istok Europe nakon završetka Hladnog rata glavni je razlog za rusku invaziju na Ukrajinu. Ovu je tezu Putin ponovio bezbroj puta i upravo se na njoj temelji narativ njegove propagandne mašine o ugroženosti ruskih vitalnih interesa širenjem zapadne vojne alijanse.

Na koji način su se stvari zakomplicirale 

Površni promatrači će, analizirajući odnose Zapada i Rusije, zaključiti da su tenzije između dvije strane započete svrgavanjem prokremaljskog ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča 2014. godine, nakon višemjesečnih uličnih prosvjeda. Zasigurno se neće izostaviti ni dio priče koji ukazuje na spomenutu dugogodišnju zabrinutost predsjednika Putina proizašlu iz širenja NATO-a prema istoku nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine.

Kremlj je, zaista, dugo tvrdio da NATO-ova agenda prihvaćanja bivših sovjetskih republika, ujedno ruskih saveznika, kao punopravnih članova zapadnog vojnog saveza prijeti njegovoj sigurnosti. Ne treba izgubiti iz vida da je prioritetni cilj NATO-a nakon Drugog svjetskog rata bio defenzivnog karaktera, ali u osnovi snažno antiruski projiciran. Naravno, radi se o osporavanju, odnosno sprječavanju ruskog vojnog i ideološkog širenja po ostatku Europe. 

Na temelju izloženog mnogi komentatori međunarodnih odnosa su nekritički prihvatili ruske tvrdnje smatrajući kako Zapad zaista ima ulogu "suradnika" u podgrijavanju tenzija te da mora prihvatiti visok stupanj odgovornosti za izazivanje onoga što je postalo najveći europski sukob od kraja Drugog svjetskog rata, invaziju Ruske Federacije na Ukrajinu.

Pravi uzroci problema

Međutim, uzroci krize su determinirani mnogo ranije. Tragovi ruske "specijalne vojne operacije" u Ukrajini, kako invaziju nazivaju najviši ruski dužnosnici, mogu se pratiti izravno do prodemokratskih revolucija u istočnoj Europi koje su potresle bivše sovjetsko susjedstvo početkom 2000-ih. Sve su odreda bile vertikalni politički pokreti odozdo prema gore te su pozivale na odgovornije upravljanje i vladavinu zakona.

Spomenuta politička gibanja samo su bila nastavak procesa iz kasnih 1980-ih,  kada se komunistički sustav u istočnoj Europi počeo urušavati pod teretom vlastitih unutarnjih proturječja. U tektonskim promjenama koje su prije svega uslijedile u Poljskoj, Češkoj i ostalim državama regije glavnu ulogu odigrao je civilni sektor, zapravo nezadovoljne narodne mase. Međutim, i danas postoje polemike o ulozi Zapada u spomenutim procesima, preciznije o uplitanju zapadnih obavještajnih službi u cijelu stvar. 

Bez obzira na različite narative o motivima i aspiracijama, neosporno demokratski poriv o kojem govorim bio je snažan, moglo bi se ustvrditi nezaustavljiv, i ubrzo se proširio na sam Sovjetski Savez, koji se raspao 1991. godine. Novi val demokratizacije pojavio se na prijelazu tisućljeća s Buldožer revolucijom u Srbiji, Revolucijom ruža u Gruziji, Narančastom revolucijom u Ukrajini i Revolucijom tulipana u Kirgistanu, a sve se odvijalo u razmaku od svega šest godina.

Ruski izbor

I dok su se zemlje poput Ukrajine i Gruzije početkom 2000-ih borile za uspostavu istinski demokratskih oblika vlasti, hrvući se sa svim tranzicijskim aždajama - prije svega ukorijenjenom korupcijom, nepotizmom, protekcionizmom, raširenim kriminalom te konspiracijskim mrežama - Rusija se pod Putinom odlučno okretala od demokracije prema autokraciji i antiliberalizmu. Ovo je postavilo pozornicu za ideološku borbu koja će na kraju dovesti do invazije na Ukrajinu u punom opsegu. 

Važno je napomenuti da je svaka ta revolucija poslužila kao potencijalni model susjednim populacijama koje su također patile od iste vrste kronične korupcije i nedostatka političke odgovornosti. Analiziranjem pogrešaka u taktičkom vođenju procesa aktivisti su se mogli bolje organizirati te izvesti snažnije i osmišljenije akcije u odnosu na rigidne političke sustave kojima su se suprotstavljali.

Unutarnji protivnici promjena, uključujući visoke dužnosnike susjedne Ruske Federacije te samog Vladimira Putina, građansko nezadovoljstvo i pobune prozvali su "obojenim revolucijama" upravo na temelju kontroverznog narativa o upletenosti Zapada čiji je jedini cilj bio promjena vladajuće elite.

Putinove kalkulacije 

Kada je ruski predsjednik konačno i definitivno završio svoju kalkulaciju u odnosu na Zapad, bilo je više nego očito da ga širenje NATO-a na istok nije previše zabrinjavalo. Barem ne do te mjere da se odluči na prekidanje svih odnosa sa Zapadom, uđe u jednu vrstu dobrovoljne samoizolacije (morao je računati na sankcije i blokadu bez presedana nakon agresije) te započne brutalnu invaziju na suverenu, međunarodno priznatu državu. A i zbog čega bi ga zabrinjavalo?

Putin je bez dvojbe uvijek znao da NATO ne predstavlja vjerodostojnu sigurnosnu prijetnju Rusiji. Od kraja Hladnog rata, položaj NATO-ovih snaga i američka vojna nazočnost u Europi znatno su opali. Nakon terorističkih napada islamskih fundamentalista na Sjedinjene Države došlo je do dramatične promjene u izboru prioriteta svih narednih američkih administracija, barem kada su u pitanju vojne agende. Početak rata u Afganistanu 2001. godine i invazija na Irak 2003. godine donijeli su goleme promjene u vojnoj poziciji Sjedinjenih Država na globalnoj razini jer je fokus djelovanja pomaknut s Europe na središnju Aziju i Bliski istok.

Potvrda prethodnoj tezi su i podaci s kojima je Putin bio jako dobro upoznat, možda bolje od bilo kog drugog čovjeka na planetu. Dakle, tijekom 1989. godine Sjedinjene Države su imale ukupno 248.621 stalnog vojnika stacioniranog u Zapadnoj Njemačkoj, 27.639 u Ujedinjenom Kraljevstvu, 15.706 u Italiji i 3382 u Grčkoj. Do rujna 2021. godine broj američkih vojnika drastično se smanjio i pao na 35.457 u Njemačkoj, 9563 u Ujedinjenom Kraljevstvu, 12.434 u Italiji i 429 u Grčkoj. 

Što je Putina zaista užasnulo

Ono što je kod ruskog predsjednika doista izazvalo paničan strah je nezaustavljivo širenje demokracije. Bio je užasnut prizorom dobro organizirane i odlučne mase običnih ljudi u susjedstvu Rusije, koja pokušava srušiti svoje autokratske vlade. Zapravo, uplašio se da će val neumoljive demokratizacije vrlo brzo potopiti i Rusiju i njega samog zajedno s njom. Zato je morao žurno reagirati.

Odmah nakon povratka na predsjedničku dužnost u svibnju 2012. godine Putin je s poslušnicima iz svoje vlade pokrenuo brutalnu represiju nad civilnim društvom bez presedana u postsovjetskoj povijesti zemlje. Vlasti su uvele niz restriktivnih zakona, maltretirale, zastrašivale i u nekim slučajevima zatvarale političke aktiviste, miješale se u rad nevladinih organizacija, a kritičare vlade proglasile tajnim neprijateljima i stranom agenturom, ugrožavajući na taj način temelje civilnog organiziranja.

Riječ je o setu zakona koji uključuje zakon o "stranim agentima", zakon o izdaji, "zakon Dime Jakovljeva", te zakon o skupštini. Usvajanjem i primjenom ovih zakona Putin je želio realizirati strategiju kojom bi obezglavio civilni sektor, obezvrijedio demokratske procese i zbunio građane do razine da pomiješaju kategorije promicanja ljudskih prava i odgovornosti vlade s napadima na državni suverenitet. U konačnici, presude po spomenutim zakonima opravdavale bi retoriku dužnosnika i prokremaljskih medija koji su kritičare vlade opisivali kao opasne državne neprijatelje. 

Vanjska politika  

Usporedo s unutarnjim "reformama", Putinov strah je izazvao i dramatične poteze na vanjskom planu. Sredinom siječnja 2022.godine ruski je predsjednik, sudjelujući na internetskom sastanku Organizacije ugovora o kolektivnoj sigurnosti (CSTO), usredotočenom na situaciju u Kazahstanu nakon nasilnih prosvjeda, izjavio kako neće dopustiti da vlade saveznice Moskve budu svrgnute u izvana inspiriranim "obojenim revolucijama". 

Tijekom spomenutog internetskog sastanka s čelnicima saveza Putin je bez dvojbe za događaje u Kazahstanu okrivio "destruktivne unutarnje i vanjske sile" te dodao kako razumije da događaji u Kazahstanu nisu ni prvi, a ni posljednji pokušaj miješanja izvana u unutarnje stvari država saveznica Rusije. Na kraju je odlučno poentirao kako Ruska Federacija i on osobno neće dozvoliti da "se brod zaljulja" ni pod koju cijenu. 

Rubna linija je povučena 

Kocka je bačena. Samo nešto više od mjesec dana nakon tog sastanka izvršena je invazija na Ukrajinu, po Putinovom naređenju. "Specijalna vojna operacija", za ruske civilne i vojne stratege. Za ostatak svijeta - totalni rat, najveći u Europi od završetka Drugog svjetskog rata. Glavni uzročnik rata je strah. Putinov strah da će u neizbježnim demokratskim promjenama ostati bez predsjedničke funkcije te bez istaknutog mjesta u ruskoj povijesti, u kojoj se preko noći od heroja postajalo izdajnikom i obratno. A možda i od nove realnosti, u slučaju da gubitak pozicije ne bi značio i gubitak glave. U toj situaciji morao bi svjedočiti onome čemu svjedoči i danas - ruskoj nemoći da pokaže moć.

Putin je uvijek imao viziju privilegiranog mjesta Rusije u međunarodnim odnosima, mjesta jednog od nekolicine velikih igrača s pravom glasa, koji ima pravo dominirati nad manjim i slabijim igračima. Ruski bi diktator, dakle, više volio povratak dinamici europske politike iz devetnaestog stoljeća. Ili možda sedamnaestog, odnosno osamnaestog, ako se prisjetimo života Petra Velikog. Umjesto toga, našao se suočen s novim "konceptom Europe", što znači sustav u kojem se poštuju sve države, bez obzira na snagu ili veličinu. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala