"ATEISTI ne mogu reći da je silovanje djeteta objektivno zlo", drobi neki američki fundamentalist po X-u. Ne znam zašto baš konkretno silovanje djeteta, a ne silovanje općenito. Možda da ne mora raspravljati na temu silovanja za koje je optužen njegov politički idol, ali nije bitno. Uglavnom, ako ste ateist, mudruje ovaj internetski filozof, najviše što možete reći jest da vam se silovanje djeteta gadi, ali ne i da je to zlo po sebi.

Plivanje u plićaku

Koliko god on pokušavao govoriti o ateistima, svojim lupetanjem više govori o sebi. Između ostalog, kako je to već karakteristično za fundamentaliste, on pojma nema da je rasprava o ovim pitanjima postojala još od antike, pa preko srednjeg vijeka, sve do suvremene filozofije. Nije svijet čekao da se pojavi X kako bi nam neki pseudofilozof plitko drobio o temi koju ne razumije. Ali on pojma nema o toj povijesti, tu je da istakne svoju moralnu i duhovnu nadmoć.

Nemam vas sad namjeru vući od Sokrata i Platona, preko Tome do Moorea, idemo in medias res: u kom bi smislu zapovijed "Ne smiješ silovati dijete" bila objektivna? Riječ "objektivno" je iznimno jaka u filozofiji. Primjerice, "Ova ploča je bijela" nije objektivan iskaz, jer je doživljaj boje subjektivan.
Da i tu skratimo priču: najjači primjer objektivne istine bio bi neki matematički iskaz, primjerice 2 + 2 = 4. Njegova istinitost ne ovisi o vašem dojmu, o kulturi u kojoj ste odrasli, o glazbenom ukusu, religiji, jednostavno je to tako kako jest.

Uzmimo da je zapovijed "Ne smiješ silovati dijete" jednako objektivna kao i 2 + 2 = 4.

Onda da biste to spoznali, koristite istu onu sposobnost koja vam je potrebna za razumijevanje matematičkih iskaza. A to je razum, a ne vjera.
Drugim riječima, kao što vam za matematiku ne treba Bog, tako vam i za objektivne moralne zapovijedi ne treba nikakvo Više Biće, znate i sami što je dobro ili zlo po sebi.

Scila i Haribda

Shvatili su ovo i srednjovjekovni teolozi, pa se uplašili.

Neki su se toliko uplašili da su počeli rezonirati sasvim drugačije: silovanje djeteta je zlo ne po sebi, nego zato što je Bog tako rekao. To se zvalo voluntarizam, koji je u ekstremnijoj varijanti tvrdio i da je 2 + 2 = 4 zato što je Bog tako odredio svojim dekretom. Da se Svevišnjem tako htjelo, mogao je urediti matematiku u kojoj je 2 +2 = 5 (nemojte me pitati koliko bi onda bilo 2 + 3 itd.).

Nisam siguran da vam se ovakvo rezoniranje dopada, jer bi po njemu slijedilo da je Bog mogao odlučiti da je silovanje djeteta dobro.

U kršćanstvu već odavno postoji smjer fideizma, to su oni koji vjeru temelje isključivo na božanskoj objavi, ne tražeći ikakvo razumsko opravdanje. "Što Biblija kaže, tako je", kako vole isticati upravo američki fundamentalisti. Njih ne uzbuđuje to što Bog u Bibliji naređuje brojne pokolje običnih ljudi, to je sigurno dobro kad on tako kaže.

Koprcanje teologa

Što vam se, kao vjernicima, više dopada: Scila objektivizma u kojoj Bog nije potreban ili Haribda voluntarizma u kojoj je silovanje djeteta zlo samo zato što je Bog tako rekao? Ako vam se dopada objektivizam, vama ne treba Bog; ako vam se, pak, dopada voluntarizam, vaše ponašanje ovisi isključivo o tome kako ćete protumačiti Božju volju i vi ste potencijalno opasni po okolinu.

Teolozi su se dugo koprcali (i još to rade) kako bi nekako zadržali i Boga i etiku. Osobno sam i ja to nekoć isto pokušavao, krenuo sam preko Habermasove ideje intersubjektivnosti. I jedino što sam uspio je da problem prebacim na drugu razinu, da ga se malo teže primijeti. Što baš i nije bilo rješenje koje bi me zadovoljilo. Neki prokatolički filozofi, priznajem, u tom su prebacivanju problema bili suptilniji od mojih pokušaja, no ne i uspješniji. Kako god okrenete, uvijek ćete se razbiti ili o Scilu objektivizma ili o Haribdu voluntarizma.

Jedni način da se tu ipak nekako provučete (pogađate što želim reći) jest da se rasteretite svake religije, tek tada bi vaša etička brodica mogla proći kroz tjesnac.

Etika bez Boga

Volio bih da mogu vratiti sve one godine koje sam izgubio na razumijevanju ontološkog statusa etičkih zapovijedi, jer se tu radi o jednom od praktički gledano najnebitnijih pitanja. Ključno je biti moralan, ne moraju se razumjeti sve finese iz filozofskih rasprava. Jasno mi je da etičke zapovijedi nisu matematički aksiomi, ali nisu ni puko izražavanje nečijeg ukusa. I toliko mi je dovoljno.

Da bi čovjek bio moralan, treba mu suosjećanje za drugoga, kao i neka temeljna razboritost. Nitko normalan ne može ostati nijem na patnje djeteta, u našim je genima da čuvamo i pazimo djecu. Razboritost je tu da nakon godina iskustva shvatimo posljedice svog postupka i imamo mjeru u ophođenju s ljudima. I da propisima pokušamo spriječiti zlostavljanje djece i bilo kog čovjeka.

Ne vidim što bi nam u svemu tome trebalo pozivanje na svevišnje biće, osim da nam zamuti razmišljanje kad uvidimo da Bog odobrava nešto što se kosi s našim moralnim stavovima.

No, ako baš želite imati nekoga tko će vam dati smisao ponašanja i života, barem shvatite da ima i nas kojima taj etički štap nije potreban. I koje nikada nećete pridobiti tako što se u obrani svog stava ili ponašanja pozovete na neki citat iz svoje svete knjige.

Kad to shvatite, lakše ćemo živjeti jedni kraj drugih.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala