PUNO analitičara za sve što se trenutno događa na Bliskom istoku razlog vidi u ratu Izraela i Hamasa. Je li to baš tako? Ili su razlozi za mnoge sukobe dublji i nemaju baš nikakve veze s događanjima u Izraelu i Pojasu Gaze? Da bismo na to mogli odgovoriti, moramo znati tko su sve akteri. A njih ima podosta.

O sukobu Izraela i Hamasa napisani su kilometri teksta pa je taj sukob uglavnom jasan. U Libanonu djeluje teroristička skupina Hezbolah. I o njoj je napisano poprilično puno. Ono što se obično ne spominje je da se radi o šijitskoj skupini koju podržava isto tako šijitski Iran. Stoga je razumljivo da je glavno uporište Hezbolaha u južnom Libanonu gdje živi velika većina libanonskih šijita.

Hezbolah se donedavno promovirao kao glavni oponent Izraela, snaga koja će ga dokrajčiti. No kad su to trebali provesti u djelo, i pomoći "braći" hamasovcima, nisu učinili skoro ništa. Hamasovci su inače, kao i svi Palestinci, suniti.

Arapima je jasan sukob sunita i šijita. Ostatku svijeta i ne baš

Arapima je razlika između sunita i šijita razumljiva sama po sebi. Moglo bi se reći da je "upiju s majčinim mlijekom". Drugima baš i nije. Jako pojednostavljeno, raskol između sunita i šijita odnosi se na Muhamedovog nasljednika. Muhamed je umro 8. lipnja 632. godine bez muškog nasljednika.

Šijiti vjeruju da je prije smrti Muhamed za nasljednika odredio svog zeta Alija bin Abi Taliba te da bi glavni imami trebali biti iz njegove loze. Suniti smatraju da Muhamed nema izravnog nasljednika, već da su to četvorica prvih kalifa. U svakom slučaju dovoljno ne samo za ozbiljne svađe već i za pokoji rat.

Istina je da jako dugo vremena dvojnost između sunita i šijita nije imala veliku ulogu. Tim prije jer od 1.5 milijardi muslimana između 85 i 90 posto pripada sunitima. To se jako promijenilo kad je 1979. godine svrgnut iranski šah Mohammed Reza Pahlavi, a vlast je preuzelo svećenstvo predvođeno Ajatolahom Homeinijem.

Vrlo brzo nova vlast došla je na ideju da iskoristi šijite diljem arapskog svijeta kako bi proširila svoj utjecaj. Sasvim razumljivo, to se nimalo nije svidjelo arapskim vladarima koji su svi redom suniti.

Jedna od izravnih posljedica bio je iračko-iranski rat koji je trajao od 1980. do 1988. Tadašnji vladar Iraka Sadam Husein u to je vrijeme imao podršku ne samo sunitskih vladara već i Sjedinjenih Američkih Država, a i šire.

Irački građanski rat i posljedice

Građanski rat koji je izbio u Iraku nakon američke okupacije 2003. godine vodio se isključivo na toj razdjelnici - suniti i šijiti. Iako čine skoro pola stanovništva, šijiti su u Iraku uvijek bili podređeni sunitima.

Ne shvaćajući situaciju, Amerikanci su odmah nakon uspostave okupacijske vlasti raspustili iračku vojsku koju su najvećim dijelom činili suniti. Posljedica je bila ogroman rast nezaposlenosti te posljedično pobune. Sve je kulminiralo pojavom oružanog pokreta Islamska država, koji su isključivo činili suniti.

(Ne)prirodna ljubav Irana i Sirije

Za početak je djelovao u Iraku, a onda se proširio i na Siriju. Islamska država uspjela je ujediniti iračke i sirijske sunite te je početkom 2015. godine vladala nad područjem koje se protezalo od predgrađa Damaska do predgrađa Bagdada. Ogromnim vojnim naporima, u kojima su značajnu ulogu imale i kurdske snage u Iraku i Siriji, Islamska država je pobijeđena tek krajem 2017. godine. Iako još uvijek aktivna, sada djeluje tek kao manja teroristička skupina, uglavnom u Siriji.

Tek da spomenemo, iako je Sirija većinski sunitska, tamošnji režim, a kako bi opstao, dugo godina se skoro isključivo oslanja na pomoć Irana, zbog čega sadašnji vladar Bašar al-Asad nije omiljen u ostatku arapskog svijeta.

Iranska pomoć postala je tim značajnija nakon ruske agresije na Ukrajinu. Iako se ruska vojska nije potpuno povukla iz Sirije, njen utjecaj značajno je smanjen. Tu prazninu popunile su snage Iranske revolucionarne garde, posebice njen dio namijenjen djelovanju izvan granica Irana Quds.

Zbog svega toga, sunitske vladajuće kuće s odobravanjem bi prihvatile kad bi izraelska vojska (IDF) uništila i Hezbolah i Hamas. Iako su Palestinci suniti. Međutim, Hamas je organiziran, naoružavan, financiran i vođen iz Irana pa ga sunitski vladari vide kao produženu ruku Teherana.

Neočekivano uključivanje Huta

Kako je Hezbolah procijenio da ne bi dobro prošao u otvorenom sukobu s IDF-om u ratu Izraela protiv Hamasa, prilično neočekivano, uključili su se Huti. U sukob se zapravo uključila pobunjenička skupina Ansar Allah.

Činjenica je da njenu veliku većinu čine pripadnici plemena Huti, no nisu jedini. Ansar Allah od srijede (17. siječnja) ponovno je na američkom popisu terorističkih skupina. Naime, Trump je Ansar Allah proglasio terorističkom skupinom (kako bi se dodvorio Rijadu), ali ga je Biden skinuo s popisa (kako bi napakostio Rijadu). Sad ga je vratio na popis.

Ratovi u Jemenu

Huti su šijitsko pleme koje naseljava sjever Jemena. Šijiti u Jemenu čine oko 34 posto stanovništva, dok je ostatak sunitski. Do ujedinjenja 1990. godine Huti su bili dominantna vlast u kapitalističkom sjevernom Jemenu (Jemenska Arapska Republika).

Ostatkom Jemena (Demokratska Republika Jemen) vladali su komunisti. Nakon ujedinjenja vrlo brzo je došlo do izražaja da su u Jemenu šijiti manjina te je skoro cjelokupnu vlast preuzela sunitska većina.

Prvi građanski rat izbio je već 1994. godine. Potom su manje pobune šijita izbile 2004. i 2009. godine. Trenutni građanski rat izbio je 2014. godine. Pokušaj postizanja mira, sponzoriran iz Pekinga, trenutno je propao zbog napada Ansar Allaha na trgovačke brodove u Crvenom moru te američko-britanskih uzvratnih udara.

S obzirom na to da su Huti šijiti, ne iznenađuje da ih podupire (uglavnom naoružanjem i novčano) Iran. Stoga ne čudi da je sunitska Saudijska Arabija 2015. godine povela veliku koaliciju koja je trebala pobijediti Ansar Allah i ponovno ujediniti Jemen.

Ratnički Huti pokazali su se puno tvrđi orah nego što su se Saudijci i saveznici nadali. Nakon početnih poraza i gubitaka koalicija se vrlo brzo počela osipati. Na kraju je prošle godine Rijad morao priznati poraz i zatražiti pomoć Pekinga da preko Teherana dogovori mirovni sporazum s Hutima.

To bi bilo tako da Teheran nije odlučio kako je došlo vrijeme da Ansar Allah korisno upotrijebi svo to isporučeno oružje. Nakon što su propali pokušaji izravnih napada na Izrael Ansar Allah je započeo napadati trgovačke brodove u Crvenom moru. Zbog toga je ispravan zaključak da je kriza u Crvenom moru povezana s ratom Izraela i Hamasa, ali na taj način što ju je potaknuo Teheran.

Napad Irana na Kurdistan

Kad je 15. siječnja Iranska revolucionarna garda balističkim projektilima napala glavni grad Kurdistana Irbil razlog za napad nije imao nikakve veze s Izraelom, Palestinom i Mosadom. Radilo se o osveti za bombaški napad 3. siječnja u Kermanu, tijekom obilježavanja obljetnice ubojstva generala Kasema Sulejmanija, nekadašnjeg zapovjednika već spomenutih snaga za specijalne operacije Quds unutar Islamske revolucionarne garde.

Iako je odgovornost za napad preuzela Islamska država, iranski vlastodršci su pokušali bijes javnosti usmjeriti protiv Sjedinjenih Američkih Država i Izraela. Iran je priznao da je u Erbilu gađao navodno izraelsko špijunsko središte, što bi značilo da Kurdi blisko surađuju s Izraelom.

Jedan je balistički projektil pao blizu buduće zgrade američkog konzulata, a drugi na zračnu luku gdje se nalazi američka vojna baza. Pogodili su i vilu donedavno najbogatijeg Kurda Peshwara Dizayiu te ga usmrtili. Dizayia se obogatio u poslovima s Amerikancima te je i to značajna poruka.

Svi protiv Kurdistana

Teheranu, kao uostalom i svim drugim susjednim državama, jako smeta Kurdistan jer je njegov vrlo visok stupanj autonomije najbliže kurdskoj državi od raspada Otomanskog Carstva.     

U trenutku raspada Otomanskog Carstva Kurdi su imali nesreću da su se našli razdvojeni u čak četiri države – Turskoj, Iraku, Siriji i Iranu. Po procjenama Kurdskog instituta u Parizu, na tom području živi oko 41 milijun Kurda.

Od toga oko 20 milijuna u Turskoj (25% od ukupnog stanovništva), 10 milijuna u Iranu (12.5% od ukupnog stanovništva), 8.4 milijuna u Iraku (26.5% od ukupnog stanovništva) te u Siriji tri do 3.5 milijuna (15% od ukupnog stanovništva).

Stoga ne čudi da je jedna od najvećih briga svih vlastodržaca da se Kurdi ne osamostale i dobiju državu. Turski Kurdi vodili su najžešće bitke s turskom vojskom, ali nisu uspjeli ostvariti puno. Ankara je uspjela da SAD i EU proglase Kurdistansku radničku stranku terorističkom skupinom.

Bivši irački diktator Sadam Husein tijekom iračko-iranskog rata (1980.-1988.) Kurde je uništavao bojnim otrovima. Iračka vojska je 16. ožujka 1988. na kurdski grad Halabju bacio bombe punjene bojnim otrovima iperit, sarin i tabun.

Procjenjuje se da je poginulo od 3200 do pet tisuća civila, dok je teško ranjeno sedam do deset tisuća. Iako Bagdad nikada nije priznao taj napad kao povod za djelovanje protiv iračkih Kurda, navodio je da su se kurdske snage pridružile iranskoj vojsci u napadima na iračke postrojbe u graničnim regijama.

Kratka suradnja Irana s Kurdima

Činjenica da su se Kurdi borili zajedno s Irancima protiv Iraka omogućila im je da neko vrijeme imaju relativno dobar položaj u Iranu. No i to se vrlo brzo promijenilo. Naročito nakon rušenja Sadama Huseina i uspostave Kurdistana na sjeveru Iraka.

Teheran tvrdi da na području Kurdistana djeluju središta za obuku antiiranskih separatističkih skupina. Teheranski vlastodršci još se jako dobro sjećaju nemira u područjima koje naseljavaju iranski Kurdi 2022. godine.

Nakon što je 22-godišnja Kurdinja Jine Mahse Amini ubijena u policijskom pritvoru 16. rujna 2022. krenuli su masovni prosvjedi. Iranski režim ih je ugušio brutalnom represijom, no strah od nove pobune Kurda, ovog puta puno organiziranije, ostao je.

Potom je bombaški napad na obilježavanju pogibije generala Sulejmanija iskorišten kao povod za napad na Erbil kako bi se iransku javnost podsjetilo kakvu opasnost po opstanak Irana predstavljaju s SAD-om i Izraelom "slizani" Kurdi.  

Što je pak Balučistan?

Iran se nije zaustavio samo na ciljevima u Kurdistanu. Skoro 90 mrtvih i više stotina ranjenih u bombaškom napadu 3. siječnja u Kermanu traži znatno veći odgovor od nekoliko balističkih projektila na Erbil. Stoga je 17. siječnja projektilima i dronovima kamikazama napao južni Pakistan.

Teheran je objavio da su ciljevi bili dva uporišta sunitske militantne skupine Jaish al-Adl u području sela Koh-e-Sabz. Teheranu je bilo važno naglasiti da se radi o sunitskoj militantnoj skupini. Pakistan je odgovorio dan nakon napavši sedam ciljeva u Iranu. I u prvom i u drugom napadu gađani su ciljevi u Balučistanu iako to nijedna strana u svojim izvještajima ne spominje.

Što je i gdje Balučistan? Balučistanci su narod koji, kao i Kurdi, ima nesreću što se našao rascijepljen u tri države – Pakistanu, Iranu i Afganistanu. U Pakistanu Balučistanci žive na jugu i jugozapadu, u Iranu na jugoistoku, a u Afganistanu na jugu.

Službeno u Pakistanu živi oko sedam milijuna Balučistanaca. Neslužbeno, taj je broj dvostruko veći. U Iranu ih živi oko dva milijuna i taj se broj neprestano smanjuje. Procjena je da je u Afganistanu još uvijek između 500 i 600 tisuća Balučistanaca, također s tendencijom smanjenja. Najveći broj Balučistanaca preselio se u Oman tako da ih tamo trenutno živi oko 500 tisuća.

Problemi Balučistanaca s ostatkom Pakistanaca započeli su i prije nego što je Pakistan formiran 1947. godine. Tamošnje stranke zalagale su se za opstojnost Indije te se protivile stvaranju samostalnog Pakistana. Balučistanci su znali da će u državi u kojoj će dominirati Pandžabi i Paštuni oni biti u lošem položaju. To se i ostvarilo tako da su danas upravo područja naseljena Balučistancima među najsiromašnijima u Pakistanu.

Militantna skupina Jaish al-Adl, kako je naziva Teheran, zapravo je pokret otpora koji se bori za osamostaljenje Balučistana. S obzirom na to da bi takva država obuhvatila poprilično velika područja Pakistana i Irana, ne čudi da ga i Islamabad i Teheran žele ugušiti. Doduše, Jaish al-Adl je puno aktivniji u Iranu nego u Pakistanu jer se u šijitskom Iranu na sve sunite gleda kao na potencijalne neprijatelje države, pa tamo Jish al-Adl lakše nalazi nove članove.

I dok Islamabad i Teheran razmjenjuju optužbe i prijetnje, činjenica je da obje vojske gađaju naselja u kojima žive Balučistanci.