Ilustracija: 123rf

CHRISTOPHER Filardi iz Američkog muzeja prirodne povijesti kaže da za biologe nema većeg zadovoljstva i uzbuđenja od pronalaska životinja čije je postojanje na granici mita, temeljeno na lošoj dokumentaciji ili usmenoj predaji.

"Mi ih tražimo s ozbiljnošću, no one naizgled odolijevaju pronalaženju izuzev kroz posrednike i priče. One su duhovi, dok se ne otkriju u uzbuđujućem trenutku jasnoće, da bi ponovno nestale. Možda na još jedan dan, možda na godinu, možda na stoljeće," napisao je Filardi povodom otkrića rijetkog "Brkatog Kingfishera" u udaljenim visoravnima Guadalcanala, tropskog otoka u jugozapadnom dijelu Tihog oceana.

"Opisan je samo jedan ženski primjerak u 1920-im godinama, dvije ženke su lovci dostavili skupljačima u 1950-im i vrsta je samo jednom ugledana u divljini," nastavlja Filardi. "Znanstvenici nikad nisu zamijetili mužjaka. Njegovo glasanje i navike su slabo poznate. S obzirom na povijest, realne nade za pronalaženje ptice bile su slabe". Tako je barem bilo prije nego što je njegov tim postavio mreže u šumi i uhvatio "veličanstven crno-plavi" primjerak s jarko narančastim licem. Otkriće se činilo povijesnim: "O moj bože, kingfisher," rekao je Filardi i povezao pronalazak "s bićem koje iz mitologije dolazi u život", prije nego što je izazvao bijes "prikupljanjem primjerka".

"Potpuno nepotrebno ubojstvo"

Dakako, prikupljanje znači da je rijetka ptica ubijena, što je profesora ekologije i evolucijske biologije Marca Bekoffa natjeralo da u osvrtu za Huffington Post osudi "potpuno nepotrebno ubojstvo začuđujućeg svjesnog bića."

"Kada će se zaustaviti ubojstvo drugih životinja. Mi moramo ozbiljno razmotriti to pitanje jer je istraživačka i konzervatorska biologija suviše krvava iako to ne treba biti," napisao je Bekoff.

Rasprava o ubojstvu je uskoro dosegla takve razmjere da je Nacionalno društvo Audubon dodalo uredničku bilješku članku u kojem je prvi put predstavljena fotografija ptice. "Ova je priča obnovljena da bi pojasnila da je ptica eutanazirana i primjerak prikupljen." Istraživač iz Filardijevog tima je "rekao za Audubon da procjena populacije i staništa sugerira da je ona dovoljno zdrava i opravdava prikupljanje primjerka – jedinog mužjaka kojeg je ugledala znanost – i da ono neće utjecati na uspjeh populacije".

Suočen s kritikama, Filardi je ponudio sljedeći osvrt i obrazloženje, također objavljeno u Audubonu.
"Ja sam proveo gotovo 20 godina u udaljenim i manje udaljenim šumama Solomonskih otoka. Ja sam gledao čitave populacije ptica kako se smanjuju i nestaju zbog lošeg upravljanja šumama i, od nedavno, zbog rudarenja. Na ovom putu, pravo otkriće nije bilo pronalaženje jedinke Brkatog Kingfishera, već otkriće da ta vrsta još uvijek uspijeva na bogat i bezvremenski način." 

Filardi je istaknuo da lokalno stanovništvo pticu opisuje kao "neznačajno uobičajenu" i da je to jedan od razloga zbog kojih je njegov tim donio "niti hirovitu, niti laku odluku" da prikupi pticu prema "standardnoj praksi biologa". Znanstvenik je otišao korak dalje i napisao da bi čin mogao spasiti vrstu.

"Ja sam naučio, po iskustvu iz prve ruke, koliko primjerci i predmeti u muzejima mogu postati sveti. Ja sam vidio iskrenje u očima pacifičkih otočana dok su držali primjerke davno izumrlih vrsta, čiji je usud bio gubitak staništa, invazivne vrste ili bolest. Ja sam gledao kako moji prijatelji i kolege, s kojima i za koje radim, odlaze u svijet da bi napravili takvu razliku. Takvi trenuci upravljaju mojim radom. Kroz viziju koju dijelim s mentorima na Solomonskim otocima, Bradati Kingfisher je prikupljen kao simbol nade i potencijala, a ne kao bilješka gubitka".

Prijepor star 100 godina

Stručnjaci pak nastavljaju dvojiti oko postupka u raspravi koja traje duže od 100 godina. Znanstvenici poput  Charlesa Darwina i Alfreda Russela Wallacea su prikupili i očuvali stotine, čak desetke tisuća primjeraka, no među kolekcionarima ima i onih koji jedinke skupljaju u maniri Indiane Jonesa, u potrazi za bogatstvom i slavom.

Natjecanje u prvom pronalasku je često bilo žestoko, institucije su nudile velike novac za primjerke zbog čega su deseci istraživača kretali u udaljena područja s ciljem da uhvate i ubiju istu životinju.   

Ben Minteer, koji predaje etiku na državnom sveučilištu u Arizoni, kaže da znanstveno prikupljanje jedinki ne predstavlja direktnu prijetnju vrstama i da bi trebali milijuni istraživača da bi se postigao onakav učinak na biološku različitost kakav imaju klimatske promjene i uništavanje staništa. No, u slučaju kada je pojedina vrsta blizu izumiranja, nekolicina ubojstva u ime znanosti može imati značajan utjecaj na ukupnu populaciju zbog čega su potrebna striktnija pravila o prikupljanju.

"Jedna je stvar za zajednicu reći; 'Gledaj, mi imamo etički kod, mi ga se pridržavamo, niti jedan odgovorni biolog ne bi to napravio," rekao je Minteer u 2014. "Znate, mi mislimo da su sve to dobre stvari i dobre izjave, ali je puno teže uistinu stvoriti takvu vrstu etičke kulture na terenu gdje nitko ne promatra što se čini."

Kolekcije za budućnost

Njegov tadašnji osvrt je izazvao brojne komentare u znanstvenoj zajednici, piše Washington Post. Već u sljedećem mjesečnom izdanju žurnala "Znanost" više od 100 biologa je napisalo pisma u kojima brani prikupljanje primjeraka.

"Naš cilj treba biti dokumentiranje biološke različitosti na najstroži mogući način kroz pažljivo planiranje kolekcija da bi se ona učinkovito očuvala i razumjela," navodi jedno od pisama. "Primjerci iz takvih kolekcija i povezani podaci su esencijalni za donošenje informiranih odluka o upravljanju i očuvanju sada i u budućnosti".

Filardi tvrdi da navedeno vrijedi i za prikupljanje Bradatog Kingfishera. Dosad su bila poznata samo tri primjerka, sva tri ženke. Moderan primjerak mužjaka će popraviti razumijevanje vrste i promjena u njenom okolišu, rekao je i izrazio nadu da će otkriće ojačati napore da se očuva otočno stanište vrste.

Konačno, Filardi vjeruje da na otoku ima još na tisuće parova kingfishera. "Vrsta još nije izumrla. Ona neće postati duh osim ako mi to dozvolimo".