FJODOR Mihajlovič Dostojevski (11. studenoga 1821. – 9. veljače 1881.) bio je jedan od najznačajnijih ruskih književnika, poznat po svojim dubokim psihološkim analizama i istraživanju ljudske prirode. Njegova djela, poput Zločina i kazne, Idiota i Braće Karamazovih, ostavila su trajan utjecaj na svjetsku književnost i filozofiju.

Dostojevski je rođen u Moskvi kao drugo od sedmero djece Mihaila i Marije Dostojevski. Njegov otac, liječnik u Marijinskoj bolnici za siromašne, bio je poznat po strogom i autoritativnom ponašanju, dok je majka bila blage naravi i ljubiteljica poezije.

Nakon majčine smrti od tuberkuloze 1837. godine Fjodor i njegov brat Mihail poslani su na Vojnu inženjersku akademiju u Sankt-Peterburg. Tijekom školovanja Dostojevski je pokazao veći interes za književnost nego za inženjerstvo, što je kasnije oblikovalo njegovu karijeru.

Nakon završetka akademije Dostojevski je kratko radio kao inženjer, ali se ubrzo posvetio pisanju. Njegov prvi roman Bijedni ljudi (1846.) dobio je pozitivne kritike i označio ga kao novog talenta na ruskoj književnoj sceni. Ubrzo nakon toga objavio je Dvojnika (1846.), djelo koje istražuje teme identiteta i mentalne nestabilnosti.

Osuda na smrt i izbjegavanje kazne

Dostojevski se pridružio krugu utopijskih socijalista okupljenih oko Mihaila Petraševskog. 1849. godine uhićen je i osuđen na smrt zbog sudjelovanja u tim revolucionarnim aktivnostima. Kazna je na stratištu preinačena u četiri godine prisilnog rada u Sibiru, nakon čega je služio kao običan vojnik. Tijekom boravka u Sibiru Dostojevski je doživio duboku duhovnu transformaciju, što je imalo značajan utjecaj na njegova kasnija djela.

Fjodor Mihajlovič Dostojevski uhićen je 23. travnja 1849. zbog svoje povezanosti s takozvanim Petraševskim krugom, grupom intelektualaca i mladih revolucionara koji su se okupljali kako bi raspravljali o političkim i društvenim reformama u Rusiji.

Iako Dostojevski nije bio radikalni revolucionar, sudjelovao je u čitanju i distribuciji zabranjenih tekstova, uključujući pisma utopijskog socijalista Vissariona Belinskog, u kojima se kritizira carizam i Pravoslavnu crkvu.

Nakon nekoliko mjeseci zatvora u Petropavlovskoj tvrđavi u Sankt-Peterburgu, Dostojevski i ostali članovi kruga izvedeni su pred vojni sud. Osuđen je na smrt strijeljanjem zbog sudjelovanja u "zavjeri protiv cara". Fjodor Mihajlovič Dostojevski osuđen je na smrt 16. studenoga 1849. nakon suđenja članovima kružoka Petraševaca. 

Lažna egzekucija

22. prosinca 1849. Dostojevski i još 28 zatvorenika izvedeni su na Semjonovski trg, gdje je trebala biti izvršena kazna. Zatvorenici su postavljeni pred streljački vod, podijeljeni u grupe po trojica. Prvoj trojici su već bili povezi na očima, a sve je izgledalo kao da će uskoro biti ubijeni.

Međutim, neposredno prije nego što je zapovjednik izdao naredbu za paljbu, stigla je carska poruka u kojoj je navedeno da je car Nikolaj I. pomilovao zatvorenike. Kasnije se doznalo da je cijela scena bila unaprijed organizirana kao psihološka tortura s ciljem zastrašivanja i "preodgoja" zatvorenika.

Poslije ovog traumatičnog događaja Dostojevskom je smrtna kazna bila preinačena u četiri godine prisilnog rada u sibirskom zatvoru u Omsku, nakon čega je morao služiti kao običan vojnik u Semipalatinsku.

Dostojevski je kasnije opisao ovaj događaj kao prekretnicu u svom životu. Tih nekoliko minuta u kojima je vjerovao da će umrijeti ostavilo je dubok trag na njegovu psihu i svjetonazor. Taj motiv ponavljat će se u njegovim kasnijim djelima, posebice u Idiotu, u kojem knez Miškin prepričava priču o čovjeku koji je preživio egzekuciju.

Ovo iskustvo značajno je utjecalo na Dostojevskog i produbilo njegovu religioznost i filozofsku orijentaciju, a teme krivnje, iskupljenja i ljudske patnje postale su ključne u njegovim kasnijim djelima.

Povratak i književni uspjeh

Nakon povratka iz progonstva 1859. godine Dostojevski se nastanio u Sankt-Peterburgu i ponovno se posvetio pisanju. S bratom Mihailom pokrenuo je časopise Vremja i Epoha. U tom razdoblju nastaju neka od njegovih najpoznatijih djela:

• Zapisi iz mrtvog doma (1861.): Temeljeno na njegovim iskustvima iz sibirskog zatvora, ovo djelo pruža uvid u živote zatvorenika i uvjete u kojima su živjeli.
• Zločin i kazna (1866.): Roman koji prati unutarnju borbu studenta Rodiona Raskoljnikova nakon što počini ubojstvo i istražuje teme moralnosti, krivnje i iskupljenja.
• Idiot (1869.): Priča o knezu Miškinu, čovjeku čiste duše i dobrote koji se suočava s korumpiranim društvom.
• Bjesovi (1872.): Roman koji se bavi političkim radikalizmom i nihilizmom u Rusiji prikazujući destruktivne posljedice ekstremnih ideologija.
• Braća Karamazovi (1880.): Dostojevski istražuje složene obiteljske odnose, moralna pitanja i postojanje Boga kroz priču o obitelji Karamazov.

Osobni život i kasniji problemi

Dostojevski je tijekom života patio od epilepsije i borio se s ovisnošću o kockanju, što ga je često dovodilo do financijskih teškoća. Nekoliko puta je skoro bankrotirao, a iz problema su ga izvlačili žena i obitelj.

Njegov prvi brak s Marijom Dmitrijevnom Isajevom bio je buran i završio je njezinom smrću. Kasnije se oženio Annom Grigorjevnom Snitkinom, koja mu je bila velika podrška i pomogla mu u prevladavanju mnogih osobnih i profesionalnih izazova.

Dostojevski je preminuo 9. veljače 1881. u Sankt-Peterburgu. Njegova djela nastavljaju inspirirati čitatelje i istraživače diljem svijeta, a njegov doprinos književnosti i filozofiji ostaje neprocjenjiv.