FARAH Pahlavi, rođena 14. listopada 1938. u Teheranu, bila je iranska carica i supruga posljednjeg šaha Irana, Mohammeda Reze Pahlavija, od 1959. do Iranske revolucije 1979. Poznata po svojoj eleganciji, humanitarnom radu i naporima za modernizaciju Irana, Farah je bila ključna figura u kulturnom i društvenom životu zemlje tijekom svoje vladavine.

Njezin život, obilježen raskošnim carskim životom, ali i izgnanstvom nakon revolucije, ostaje simbol burne iranske povijesti 20. stoljeća. Danas živi u egzilu, ali nastavlja zagovarati iransku kulturu i demokraciju.

Rani život i brak sa šahom

Farah Diba rođena je u uglednoj obitelji azerbejdžanskog podrijetla u Teheranu. Njezin otac, Sohrab Diba, bio je vojni časnik, a majka Farideh Ghotbi potjecala je iz obrazovane obitelji. Nakon očeve smrti kada je imala devet godina, Farah je odrasla u relativno skromnim uvjetima. Školovala se u Teheranu, a kasnije u Parizu, gdje je studirala arhitekturu. Njezin šarm i obrazovanje privukli su pažnju iranskog dvora.

Godine 1959., u dobi od 21 godine, Farah se udala za Mohammeda Rezu Pahlavija, treću suprugu šaha, koji je tražio nasljednika nakon dva neuspjela braka. Brak je bio popraćen raskošnom ceremonijom, a Farah je brzo postala omiljena figura u javnosti zbog svoje ljepote i pristupačnosti.

Godine 1960. rodila je prijestolonasljednika Rezu Pahlavija, a kasnije još troje djece: Farahnaz, Ali-Rezu i Leilu. Njezina uloga kao majke i carice učvrstila je njezin status u iranskom društvu.

Carica i modernizacija Irana

Kao carica, Farah Pahlavi bila je više od ceremonijalne figure. Aktivno se uključivala u društvene i kulturne reforme, inspirirana šahovom "Bijelom revolucijom", programom modernizacije koji je uključivao zemljišnu reformu, prava žena i obrazovanje.

Farah je bila ključna u promicanju kulture i umjetnosti, osnivajući institucije poput Teheranskog muzeja suvremene umjetnosti i festivala umjetnosti u Širazu. Pod njezinim pokroviteljstvom, Iran je postao središte kulturnog dijaloga između Istoka i Zapada.

Bila je strastvena u zaštiti iranske baštine, podupirući arheološka istraživanja i obnovu povijesnih lokaliteta poput Perzepolisa. Godine 1971., organizirala je raskošnu proslavu 2500. godišnjice Perzijskog Carstva u Perzepolisu, koja je privukla svjetske lidere, ali izazvala kritike zbog svoje ekstravagancije u vrijeme gospodarskih poteškoća.

Farah je također zagovarala prava žena, potičući obrazovanje i zapošljavanje. Osnovala je brojne dobrotvorne organizacije, uključujući one za djecu s invaliditetom i zdravstvenu skrb. Njezin angažman učinio ju je omiljenom među dijelovima stanovništva, ali je istovremeno izazivao otpor konzervativnih i religijskih krugova koji su se protivili zapadnjačkim reformama.

Iranska revolucija i egzil

Iranska revolucija 1978.-1979. promijenila je sudbinu Farah Pahlavi i njezine obitelji. Rastuće nezadovoljstvo šahovim režimom, potaknuto gospodarskom nejednakošću, političkom represijom i zapadnjačkim utjecajima, kulminiralo je masovnim prosvjedima. Farah i šah suočili su se s optužbama za korupciju i otuđenost od naroda. U siječnju 1979., šah i carica prisiljeni su napustiti Iran, označivši kraj 2500-godišnje monarhije.

Obitelj Pahlavi prvo je pobjegla u Egipat, gdje ih je primio predsjednik Anwar Sadat, a zatim su živjeli u Maroku, Bahamima i Meksiku. Nakon što je šah obolio od raka, SAD su mu dopustile ulazak radi liječenja, što je izazvalo krizu s taocima u američkom veleposlanstvu u Teheranu. Šah je umro 1980. u Egiptu, ostavljajući Farahu da se brine za obitelj u egzilu.

Farah se nastanila u Parizu i Marylandu, gdje je podizala djecu i pisala memoare. Njezina knjiga "An Enduring Love: My Life with the Shah" (2004.) opisuje njezin život i obranu šahova nasljeđa. Tragično, njezina kći Leila umrla je 2001. od predoziranja, a sin Ali-Reza 2011. počinio je samoubojstvo, što je dodatno obilježilo njezin život tugom.

Nasljeđe i današnji rad

Farah Pahlavi ostaje simbol iranske monarhije i modernizacije, ali i polarizirajuća figura. Za pristaše, ona je bila vizionarka koja je promicala kulturu i prava žena; za kritičare, simbol dekadencije i zapadnjačkog utjecaja koji je doprinio revoluciji.

U egzilu, Farah je nastavila zagovarati iransku kulturu i demokraciju, osnivajući zakladu koja podržava iranske umjetnike i studente. Aktivno kritizira teokratski režim u Iranu, zalažući se za sekularnu demokraciju.