Opsada Beča
OPSADA Beča 1683. godine smatra se glavnom prekretnicom u tristogodišnjem periodu ratovanja Svetog Rimskog Carstva i Osmanskog Carstva. Opsada je bila dio Velikog turskog rata, koji je trajao do kraja stoljeća, a upravo su u tom ratu Habsburgovci povratili puno izgubljenog teritorija u Ugarskoj. Grad je spasio poljsko-litavski kralj Jan III. Sobieski prema svojoj savezničkog obvezi koju je dogovorio s carem Leopoldom nekoliko godina ranije.
Oslabljeni Beč bio je spreman za osvajanje
Osmanlije su već dugo htjeli zauzeti Beč. Smatrali su ga jednom od prijestolnica kršćanstva te su pod izlikom vjere opravdavali svoje vojne pohode. Kad su u 16. stoljeću Hrvatska i Ugarska doživljavale unutarnji nemir po pitanju nasljedstva krune sv. Stjepana, Osmanlije su to iskoristili i osvojili veći dio Ugarske. Beč je bio nadomak ruke, pa je 1680-ih počelo planiranje najslavnije osmanske opsade.
Jedan od razloga zbog kojih se opsada dogodila baš 1683. bio je kuga, koja je izbila u Beču par godina ranije, pa je decimirala stanovništvo i zamrznula ekonomsku aktivnost. Osim toga, Leopold nije imao puno saveznika koji bi mu pristigli u pomoć. Na sve je to računao osmanski sultan te poslao preko 150.000 vojnika prema Beču.
Grad je spasio novi savez s Poljskom
Ali sultanove informacije nisu bile točne. Leopold je saveznika pronašao u Poljsko-litavskoj Uniji, zemlji koja je također patila od osmanskih provala i imala iskustva ratovanja s njima. Tamo je vladao Jan III. Sobieski, sposobni vojskovođa koji je preko pobjeda protiv Osmanlija došao do poljske krune.
Jan je shvatio da se njegovo savezništvo s Francuskom raspada, pa je brže-bolje organizirao sastanak s Leopoldom. Njih dvojica dogovorili su se da će uskočiti jedan drugom u pomoć ako njihove prijestolnice budu ugrožene. Nije samo Beč bio ugrožen, Osmanlije su mogli krenuti i na Varšavu (Krakow je izgubio status prijestolnice tijekom 17. stoljeća).
Opsada je započela sredinom srpnja. Preko 100.000 osmanskih trupa okružilo je gotovo polovinu grada i konstantno pucalo po gradskim zidinama. Više navala turske vojske je odbijeno, no opsada je i dalje trajala. Nakon gotovo dva mjeseca opsade napokon je stigao Jan III. Sobieski sa svojom vojskom. Osmanska vojska za njega nije bila spremna i napao ih je s boka.
Nastupili su panika i opći kaos u turskim redovima. Kad su Bečani vidjeli što se događa, otvorili su vrata i krenuli na Osmanlije. Bitka je završila 12. rujna 1683., a Beč je preživio.
Veliki turski rat
Rat se nastavio idućih 15 godina, a habsburška i poljska vojska osvajale su utvrde i gradove u Panoniji. Ugarska je bila kompletno oslobođena, a nakratko je osvojen i Beograd. Zaraćene strane sjele su za pregovarački stol tek 1699. godine. Osmanlije su morali potpisati mir, koji je srušio sve njihove snove o daljnjoj ekspanziji u Europi.
Granica Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva pomaknuta je na Savu i Dunav. Cijela Ugarska je oslobođena, a u narednim godinama počinju se ulagati velika sredstva u jačanje utvrda na osmanskoj granici. Bila je to velika pobjeda za Habsburgovce, koja je odredila povijest 18. stoljeća. Osmanske provale i napadi postajali su sve rjeđi, pa se Habsburška Monarhija mogla posvetiti gospodarskim pitanjima i nametnuti se kao jedna od glavnih sila u Europi.
Ova bitka, odnosno rat, utjecali su i na hrvatsku politiku. Prvo, Hrvatska je bila dio Habsburške monarhije pa je time ovo bio i njen rat. No ono što je važnije, granice koje su postavljene 1699. godine su više manje granice koje danas Hrvatska ima prema BiH. Upravo krajem ovog rata postavljene su granice Monarhije, a time i hrvtatske granice koje su se uvelike sačuvale do danas.
A Jan Sobieski bio je vrlo sretan što je obranio Beč. Plemstvo je skandiralo njegovo ime, a narod mu je htio ljubiti ruku. Preko noći je postao najpoznatije ime u Europi, a pažnja mu je godila iako to nije pokazivao. Sve to znamo jer je tako pisao svojoj ženi. Ona ga nije pratila u vojnoj kampanji, međutim, kad god bi njen muž otišao u rat, pisali su si strastvena i intimna pisma, u kojima su bili izuzetno romantični.