Foto: AFP

MNOGI se Hrvati, gledajući tri milijuna Grka koji su izašli na ulice i sukobljavaju se s policijom zbog najavljenih poteza vlade kakvi su u Hrvatskoj već odavno povučeni, pitaju zašto kod nas ljudi već davno nisu izašli na ulice i, ako ništa drugo, barem Vladi pokazali što misle. Odgovor je jednostavan - zato što ih nije okupio HDZ.

Da bi masovni prosvjed uspio, naime, potreban je financijer i organizator. Neki spontani "događaj naroda" je rezerviran za ekstremne situacije u kojima se, kao u Srbiji 1999. godine, ruši dugogodišnji diktator. Za sve ostalo treba netko tko će prosvjede organizirati. U Grčkoj su to čvrsti sindikati navikli na ulične prosvjede. U Iranu ideju vodi oporba, a logistiku i financije cijela plejada zapadnih tajnih službi. Prosvjede koji svako malo buknu u Tajlandu financira iznimno bogati svrgnuti premijer, a organiziraju njegovi poslušnici. Tu leži odgovor na misteriju hrvatskih uličnih prosvjeda.

Rascjepkani sindikati i inertna oporba

Jedina dva zaista velika suprotstavljanja politici vlasti u Hrvatskoj bila su sindikalni prosvjedi 1998., kad su sindikate podržali i oporbeni čelnici, te okupljanje na splitskoj rivi, kad je HDZ okupio desetke, možda čak i preko stotinu tisuća ljudi, a cijela zemlja je igrala na rubu državnog udara. No, HDZ je nakon 1998. naučio lekciju, pa je shvatio da je prosvjede najbolje ugušiti i prije nego što počnu, preferabilno dogovorima iza zatvorenih vrata, a današnja oporba, kao što se vidi, nema namjeru ustajati protiv vlasti. Rascjepkani sindikati, kojima je vrhunac truda izračunati koliko košta godišnji odmor, te oporba kojoj je ugodnije pustiti trenutnu vlast da sama potone u rupu koju je iskopala cijeloj državi, ostavili su HDZ kao jedinu organizaciju koja može organizirati masovne prosvjede. Zaključak je jasan. 

Ne da grčka situacija nije slična Hrvatskoj i da se Hrvatskoj ne bi mogla ponoviti puno gora sudbina. Grčka se u trenutne nedaće, u kojima joj je dug na 113 posto BDP-a, a deficit na gotovo 13 posto, dovela desetljećima uspavanosti, popraćenima masovnom državnom potrošnjom bez pokrića, odustajanjem od razvoja bilo čega osim turizma i poljoprivrede, zapanjujućom razinom korupcije i laganjem ne samo svojim građanima, nego i međunarodnim partnerima. Krajem 90-ih su "kuhali knjige" i lažno prikazivali vojne troškove kako bi ušli u Ekonomsku i monetarnu uniju i uveli euro, a u 2009. godini su ponovno "kuhali knjige" kako bi sakrili razinu deficita i time izbjegli rušenje kreditnog rejtinga. Još uvijek nije jasno koje su sve metode koristili prošle godine. Svi elementi, s malo manjim javnim dugom i deficitom, prisutni su i u Hrvatskoj, osim prikrivanja stvarnog financijskog stanja. Bar koliko znamo.

Banski dvori u plamenu mogući su samo u argentinskom scenariju

Samo, Grčka je kao članica eurozone i jedna od grupe zemalja u kojoj su Španjolska i Portugal, kojima prijete ozbiljni financijski problemi. Zbog svog statusa može sudjelovati u krojenju pravila, a usto si deficit može drastično smanjiti kombinacijom reforme javne uprave i smanjivanja vojne potrošnje. Hrvatska ne samo da nije članica eurozone, nego ni Europske unije, a zapravo nema prostora za bilo kakva brza i donekle efikasna rješenja.

Ako se nađe u situaciji nalik grčkoj, Hrvatska neće imati izbora nego prihvatiti uvjete koje joj ponude EU, ECB, MMF i vjerovnici. S tim što takvo što u Hrvatskoj neće biti popraćeno masovnim prosvjedima. Osim ako se, što nije sasvim neizgledno, ne ponovi argentinski scenarij. Onda bismo mogli gledati Banske dvore u plamenu. 

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje