Foto: Damjan Tadić / Cropix

ISKAZ Roberta Ježića će, kao što smo najavili još na samom početku suđenja Ivi Sanaderu, vjerojatno biti jedini konkretni dokaz tužiteljstva da je bivši premijer od MOL-a uzeo 10 milijuna eura mita i u zamjenu im isporučio Inu.

Vjerodostojnost šefa Diokija kao svjedoka ovdje nećemo pretjerano dovoditi u pitanje. To ionako rade Sanaderovi odvjetnici Čedo Prodanović i Jadranka Sloković, a Ježić im samo olakšava priznanjima da se pet milijuna eura koje je navodno primio u Sanaderovo ime i dalje nalaze na računu njegove firme, te da je odluku da "propjeva" i istražiteljima na srebrnom pladnju ponudi glavu svog bivšeg prijatelja donio dok je čamio u remetinečkoj ćeliji.

Firme na Cipru su ruske, a ne mađarske?

Sanaderova obrana, podsjetimo, ne osporava da je na Ježićeve švicarske račune iz Cipra stiglo pet milijuna eura. No, njihova je tvrdnja kako se radi o novcu koji sa Sanaderu nema veze, a kojeg je Ježić dobio od svojih ruskih partnera. U zamjenu je Rusima, tvrdi Prodanović, Ježić pomogao oko investicija na Omišlju, na otoku Krku.

Sličnu informaciju odavno su plasirali mađarski mediji, pa je tako tjednik Heti Válasz u tekstovima iz studenog i prosinca prošle godine iznio tvrdnju da je vlasnik firmi Hangarn Oil Products Trading Limited i Ceroma Holdings Limited zapravo ruski Gazprom, uz opservaciju da samo ruski konkurenti imaju korist od ocrnjivanja MOL-a.

Ako je kriv Sanader, kriv je i Ježić

Sudsko vijeće predvođeno Ivanom Turudićem na kraju će odlučiti vjeruje li Ježićevim ili Sanaderovim tvrdnjama. Međutim, ukoliko bivšeg premijera proglasi krivim temeljem Ježićevog iskaza, Sanadera bi njegov bivši prijatelj trebao pratiti u stopu na putu prema zatvorskim rešetkama. Jer, koliko god da je svojim iskazom inkriminirao Sanadera, Ježić isto tako uvalio i sebe.

Otvoreno je priznao da mu se Sanaderov zahtjev za "transakcijom" deset milijuna eura iz Mađarske od samog početka činio "rubnim" jer uključuje visoko pozicioniranog političara i kompaniju s kojom je isti imao određeni odnos. Jasno je, dakle, da je Ježić znao da sudjeluje u ilegalnoj aktivnosti, kao i da njegov istančani osjećaj za moral zbog toga nije niti najmanje patio.

Ježićeva logika: Nikoga se ne tiče što sam ja radio s tim novcem

U svom iskazu Ježić je zapravo priznao da je bio suučesnik u korupcijskoj aferi na najvišoj mogućoj razini, kao i da je prao novac za Ivu Sanadera. Naime, Ježić nije oklijevao trošiti pet milijuna eura koji su s Cipra sjeli na račun firme Xenoplast, kao ni prebaciti taj novac na račun Dioki Holdinga. Štoviše, priznao je da je mito prebacio na račun firme kojoj je stopostotni vlasnik zato da bi ga lakše dostavio Sanaderu.

"Pa što ste vi onda sudjelovali u pranju novca? Sada sami sebe teretite", upozorio ga je čak i sudac Ivan Turudić. "Nisam prao novac", zbunjeno je Ježić odbacio Turudićevu optužbu, pokazavši da mu stvarno nije jasno na koji je način njegova uloga u čitavoj priči suspektna. To je kasnije demonstrirao i priznanjem da je MOL-ovim mitom slobodno raspolagao, trošio ga na razne poslovne aktivnosti, kao i dodatkom da se "nikoga ne tiče što je on s tim novcem radio".

Što je radio DORH?

Ništa manje indikativna nije ni činjenica da Državno odvjetništvo Republike Hrvatske o mitu mađarskog MOL-a ništa nije znalo dok im Ježić nije sve ispričao. A ispričao im je kada je i sam završio u istražnom zatvoru, te shvatio da se radi o informaciji koja bi mu mogla pomoći da sklopi "deal" s tužiteljstvom i izvuče se od višegodišnje zatvorske kazne.

Zadaća DORH-a u tom trenutku trebala je biti da, na tragu Ježićeve priče, prikupe dokazni materijal koji tereti bivšeg premijera za izdaju nacionalnih interesa, odnosno prepuštanje Ine Mađarima u zamjenu za bijednih 10 milijuna eura. Umjesto toga, DORH je slučaj dogurao do suda isključivo temeljem Ježićevog iskaza i ostavio širom otvorena vrata za rušenje optužnice. A ako se to dogodi, Hrvatska za pretrpljenu štetu nikad neće biti obeštećena.