Foto: Hina

EUROPSKA komisija je u studenom 2012. godine najavila paket mjera dizajniran sa svrhom da spriječi "skandalozni gubitak prijeko potrebnih prihoda" uzrokovan utajom i izbjegavanjem plaćanja poreza.

Komisija je tada objavila izvješće prema kojem EU godišnje gubi više od bilijun eura poreznih prihoda uz zaključak da "članice mogu pooštriti nacionalne mjere protiv utajivača poreza, ali da jednostrana rješenja neće ukloniti problem".

"Snažan kohezijski stav prema ljudima koji izbjegavaju oporezivanje i onima koji im u tom pomažu je neophodan," rekao je tijekom predstavljanja izvještaja povjerenik za oporezivanje  Algirdas Semeta.

"Bankarska tajna je mrtva"

Godinu dana kasnije, istovjetnu poruku je ponovio bivši predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy.

"Izbjegavanje plaćanja poreza je nepošteno prema građanima koji teško rade i plaćaju svoj danak koji omogućuje funkcioniranje društva," kazao je Van Rompuy u svibnju 2013. godine na sastanku nakon kojeg je Austrija pristala, ili radije, bila prisiljena preuzeti obavezu da će podijeliti informacije o bankovnim računima s ostatkom EU.

U listopadu  prošle godine, ministri financija EU su najavili da će instrumenti za borbu protiv poreznih oaza i utajivača poreza biti usvojeni do 2017. godine, s izuzetkom Austrije koja je dobila dodatnih godinu dana da udovolji normama.

Sporazum iz listopada se oslanja na postojeće zakone o razmjeni podataka i podrazumijeva dijeljenje detaljnijih informacija o prihodima građana i poduzetnika, uključujući dividende, podatke o kamatama i dnevnim fluktuacijama na računu. Članice EU već dijele informacije o prihodima direktora, životnom osiguranju, mirovini, imovini i slično.    

Novi zakon "obećava potpunu i trajnu poreznu transparentnost u Europi", rekao je u listopadu 2014. Semeta. "Bankarska tajna je mrtva".

Curenje s vrha

Očito ili ne, curenje "bankarskih tajni" predstavlja formu pritiska na nacije koje odbijaju usvojiti spomenute mjere Europske unije. Primjerice, Luxemburg, koji ima najveći bankarski sektor u odnosu na BDP, je dugo odugovlačio s usvajanjem direktive, da bi omekšao nakon manje-više eksplozivnih Luxembourg Leaksa i direktivu potpisao s početkom ove godine.

Da razbijanje "bankarskih tajni" ima podršku s vrha pokazuju i način na koji su podaci iz Swiss Leaks korpusa za koje je zaslužan računalni tehničar Herve Falcini završili u javnosti. Naime, iako je objavu materijala preuzeo Međunarodni konzorcij istraživačkih novinara (ICIJ), detalji o 100,000 računa HSBC-a pokušavaju pronaći put do objave od 2008. godine kad ih Falcini predao tadašnjoj francuskoj ministrici financija i današnjoj šefici MMF-a Christine Lagarde koja je informacije proslijedila vladama diljem svijeta. Drugim riječima, prije nego što su aktualna afera o HSBC-u plasirala u koordiniranoj medijskoj kampanji s nazivom "Swiss Leaks", ona je već postojala i bila znana kao "Falcinijeva", odnosno "Lagarde lista".