Foto: Damjan Tadić/Cropix

PORED ovakvih prijatelja, tko se još boji neprijatelja?

Idilično je izgledala fotografija s Božićne zabave Emila Tedeschija, na kojoj se drugi najveći poduzetnik u Hrvatskoj srdačno družio s premijerom Zoranom Milanovićem i guvernerom Hrvatske narodne banke Borisom Vujčićem. Bilo je tu i pravih drugarskih fotki, zagrljenih frendova koji poziraju kod miksete za kojom je Tedeschi puštao glazbu.

Na prvi pogled, ništa strašno.

Trojac najmoćnijih

Njih trojica, u ovom trenutku možda najmoćnijih osoba u hrvatskom društvu, već su se ljetos družili u Tedeschijevoj rezidenciji na Hvaru, kao da je to nešto najnormalnije na svijetu. A tko zna, možda i jest.

Ako oni misle da je ova zemlja dovoljno velika da bi omogućila poduzetniku, guverneru i premijeru da ne miješaju prijateljstvo sa svojim dužnostima, tko smo mi da mislimo drugačije?

Ali onda se sjetimo Ivice Todorića i Željka Rohatinskog.

Godinama je guverner HNB-a glumio usamljenog jahača, nedodirljivog eksperta kojem se nitko nije mogao približiti i koji je slobodan od bilo kakvih utjecaja krojio monetarnu politiku Hrvatske. Da bi se na koncu otkrilo da mu je Todorić kupio kuću.

Onako, prijateljski.

Sanaderovi prijatelji

Sjetimo se i Sanaderovih prijatelja. Onih koji sada protiv njega svjedoče na sudu, onih s kojima je organizirao paralelnu liniju zapovijedanja strankom i Vladom, onih koji su se hvalili da imaju premijerov mobitel, ispijali s njim šampanjac na Malo vitra ili pred njim klečali na novinskim duplericama.

Pa sve do suca koji ga je nedavno osudio.

Sjetimo se Tuđmanovih prijatelja s tenisa, koji su zahvaljujući ponekom puštenom gemu ili promašenom smeču, dobivali kamenolome i poslove, državne firme ili ministarske fotelje.

Prijateljski milijuni

Sjetimo se prijatelja sadašnjeg predsjednika Ive Josipovića. Od Marka Vojkovića kojem je Josipović prijateljski omogućio da preko sebe prevaljuje Zampove milijune, preko prijatelja koje štiti ili zapošljava, pa sve do Ninoslava Pavića s kojim sjedi na redakcijskim večerama.

I kad smo već kod Pavića, sjetimo se i njegovih prijatelja - od Ivića Pašalića i Miroslava Kutle, preko Ivice Račana i Ive Sanadera, do Ranka Ostojića i Mladena Bajića.

A što se Bajića tiče, taj u ovoj državi nema neprijatelja.

Frendovi s roštilja

Ne smijemo nikako zaboraviti prijatelje Stjepana Mesića. Tu ne bismo znali odakle krenuti, mijenjao ih je kao na traci, a po toj traci dogurao do nekih od najmračnijih likova na javnoj sceni. Neki su mu dali novac za predsjedničke kampanje, neki preko njega odrađivali poslove, a jedan mu je prijatelj, zamislite čuda, čak posudio lovu za kupnju stana.

Danas, pak, imamo prijatelje Slavka Linića, čije tvrtke nemilosrdni čuvar blagajne spašava dok ostale šalje u stečaj, nema više Radimira Čačića koji je prijatelje s kartanja postavljao za direktore javnih poduzeća, a za kraj nam ostaju prijatelji samog premijera Milanovića.

Premijerovi frendovi

Jedan je, recimo, ministar pravosuđa, drugi je pravi savjetnik u Vladi, trećeg je nedavno ispratio na odsluženje zatvorske kazne, četvrtog je otkrio tek nakon što mu se uvalio u hvarski ljetnikovac, petom je pronašao posao u medijima, šesti mu nosi ogledalo, sedma je tu pro bono...

A opet, Milanović zadržava pravo da nas uvjerava kako su njegovi prijatelji samo njegova stvar. Pa makar bili veliki poduzetnici i guverneri središnje banke.

U ovoj zemlji, neprijatelji se drže blizu, ali prijatelji još bliže.

Zato nam i jest ovako. Država u kojoj su institucije personalizirane do te mjere da vrijede onoliko koliko je moćan njezin nositelj, funkcionira onako dobro kako se organiziraju njegovi prijatelji.

Dečki iz Peperminta

Na partiji tenisa ili na partiji karata, u kvartovskom kafiću ili luksuznom ljetnikovcu, na vikend roštilju ili novinarskom sushiju - a sada i na poduzetničkoj mikseti - okupljaju se nositelji funkcija ili moći kako bi u prvom redu realizirali vlastite interese, a onda usput skrojili našu sudbinu.

Todorić je Rohatinskom možda prijateljski kupio kuću, a kasnije mu prijateljski dao posao, ali guvernerova politika od prvog je dana išla na ruku vlasniku Agrokora. Tedeschi i Vujčić su možda stvarno frendovi, ali već sutra će se postaviti pitanje guvernerova odnosa prema poduzetničkim zahtjevima ili interesima.

Što je dobro u tome

Možda su u pravu oni koji tvrde da je u krajnju ruku pošteno da se javno istaknu prijateljstva guvernera i tajkuna, premijera i poduzetnika, predsjednika i milijunaša, ministra policije i osoba pod istragama, državnih odvjetnika i ljudi pod kaznenim prijavama, ali isto tako je istina da se iz toga još nikakvo dobro nije rodilo.

Nitko od onih koji su s Tuđmanom igrali tenis nisu zbog toga požalili. Niti oni koji su Mesića zvali na roštilje. Ni oni koji su veličali Josipovića, slušali Milanovića, hvalili Bajića... Kao ni oni kojima je Todorić kupovao kuću. Požalili su samo oni koji su se našli na debljem kraju njihove batine.

Nisu nas glave došli neprijatelji, nego prijatelji.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje