Ilustracija: Shutterstock

OVAJ tekst pišem u nadi da će se nešto promijeniti na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Studentica sam četvrte godine Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. S obzirom na to da se bliži dan ulaska Hrvatske u Europsku uniju, željela bih se osvrnuti na zastarjeli, neorganizirani i neeuropski način studiranja na Pravnom fakultetu. Imam 23 godine, rezultati na studiju su mi dobri i prosjek ocjena također. Međutim, od nas 900 studenata koji smo postali brucoši u akademskoj godini 2007/2008, diplomiralo je tek nekoliko. Bolonjskog načina studiranja na Pravnom fakultetu nema ni u tragovima. Na 1. i 2. godini bilo nam je omogućeno polaganje nekoliko ispita putem kolokvija, ali na 3. godini prestaje sve što imalo sliči bolonjskom načinu studiranja.

Po mnogočemu, studiranje na Pravnom fakultetu u Zagrebu sliči na "dopisnu" školu. Čak nema ni literature za pojedine predmete. Na prošlom roku polagala sam ispit iz predmeta Trgovačko pravo, koji se uči po Zakonu o obveznim odnosima i knjizi o mjenici i čeku iz 1980. godine, s tim što nas na web stranici Fakulteta upozoravaju da ne trebamo učiti dijelove koji su prestali vrijediti i vrijedili su u Jugoslaviji! Našim je profesorima valjda prenaporno napisati knjigu po kojoj bismo učili tako "nevažan" predmet. Isto kao što im je preteško i prenaporno održavati rokove svaki mjesec (kao što je to nekada bilo na Pravnom fakultetu), a što bi bilo neophodno, obzirom da se ispiti na našem fakultetu (gradivo za najmanje ispite sadrži oko 700 do 800 stranica, pa do oko 2.000 za većinu predmeta) ne mogu učiti paralelno. Također, takvo bi gradivo trebalo podijeliti u manje cjeline i studentima omogućiti da ispit polažu putem kolokvija. Na velikim ispitima (a takvih je 95 posto) uglavnom nema pisane provjere znanja, pa se često događa da profesor na prvom pitanju (koje može biti samo jedna fuss nota u tih 2.000 stranica) ruši studenta! Eto, to se i meni desilo na posljednjem ispitu (Trgovačko pravo) koje sam učila mjesec i pol, dakle gotovo cijelo ljeto. Postavljeno mi je pitanje koje uopće ne postoji u ispitnoj literaturi, a kad sam se zbunila, nakon dvije minute, s indeksom sam istjerana iz kabineta. Dakle, sad me opet čeka ponavljanje, ponavljanje, ponavljanje pa možda opet izgon nakon dvije minute.Tako mi se može desiti da tri godine polažem jedan ispit! Valjda dok ne odustanem ili ne završim u ludnici. Smatram da je krajnji sadizam i neprofesionalnost ne provjeriti koliko student zna! Ispit takvog opsežnog gradiva trebao bi biti pisani i usmeni. A ako je već samo usmeni, tada bi bilo korektno da ispitivanje traje dulje. Tako bi profesori pošteno odradili svoju plaću! Postotak prolaza vrlo je nizak, tako je npr. na prošlom roku iz Trgovačkog prava kod jednog profesora u jednom danu, od 12 studenata prošao samo jedan!

Na predavanja nadobudno krenu brucoši na prvoj godini. Ubrzo shvate da pored predavanja, seminara i vježbi nema šanse spremiti takve ispite uz nekoliko sati učenja na dan. Ispiti na Pravnom fakultetu spremaju se minimum mjesec dana, po 8 do 10 sati učenja dnevno.

Na ovo me pismo ponukao razgovor sa studenticom pravnog fakulteta u Beču, koju sam nedugo upoznala. Razmijenile smo studentska iskustva, nije se mogla načuditi čemu služi bubanje zakona napamet, kad se tako i tako mijenjaju brzinom munje, a s druge strane, ne naučimo napisati tužbu, žalbu, presudu... Na petoj godini uvedena je, doduše, vrlo kratka praksa, a peta godina ne znamo ni sami čemu služi!

S obzirom na to da bi pravnicima logično razmišljanje trebalo biti jača strana, vjerojatno bih se trebala zapitati kako da u državi u kojoj ne štima ništa, baš ništa, dobro funkcionira studij prava. I trebala bih se zapitati zašto žurim diplomirati kad se većina pravnika ne može godinama zaposliti u toj istoj državi, a s diplomom Pravnog fakulteta u Zagrebu, ne možemo ni pobjeći u tu istu Europu koja me ponukala da vam pišem...

Ali, studenti prava možda bi ipak trebali biti glasniji, pa bi tako jednom, u budućnosti, Hrvatska mogla postati zemlja vladavine prava, pravna struka moralnija, a pravo bi se možda i približilo pravdi... Zato bi Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu ipak trebao pomoći svojim studentima da sve to postignu...