Foto: Hina

NOVI roman Damira Karakaša "Blue Moon", o propalom zagrebačkom studentu, fanatičnom rockabillyju iz provincije koncem osamdesetih godina prošloga stoljeća, po riječima toga književnika svojevrsni je 'hommage' razdoblju koje ga je i samoga obilježilo.

"Ja sam tada bio rockabilly koji nosi kokoticu svaki dan. Spavao sam s tri jastuka – jednim ispod glave, a dva sa strane. Kad sam bio mali, žene su mojoj maci govorile kako nije pošteno da muško ima takvu kosu", kazao je Karakaš na predstavljanju u srijedu navečer u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM).

U romanu, objavljenom u izdanju naklade Sandorf, pisac se vraća u vrijeme snažnog prisustva rockabilly subkulture u Zagrebu. Jedno od nezaobilaznih mjesta za izlaske bio je klub Kulušić, gdje je petak bio rezerviran za rockabilly večer, kada je glazbu u programu "Blue Moon" - što je romanu i dalo ime - puštao Tomo Ricov.

Rockabilly igra važnu ulogu u životu Karakaševa glavnog junaka Čarlija, propalog ličkog studenta u Zagrebu koji stanuje u studentskom domu kod Džamije, popularnoj Moši, preživljava radeći povremene studentske poslove, budući da mu otac već odavno ne šalje novce, a vrijeme provodi kao i svi studenti, dijeleći ga između djevojke, izlazaka i besciljnog tumaranja gradom.

"Volim pisati o stvarima koje poznajem"

Karakaševa poetika na rubu brutalnog izražavanja odrješitim rečenicama i kratkim dijalozima gotovo dokumentaristički oslikava stvarnost onodobnog Zagreba, njegovih studentskih domova, ali i ulica, načina života, ljudi. Naglasak je pritom ponajviše na traumatičnom odnosu glavnoga junaka s njegovim obiteljskim nasljeđem, nasilnim ocem, zaostalom sredinom malog ličkog sela iz koje je potekao.

"Život u kraju iz kojega potječem vrlo je nemilosrdan, što opisujem i u tom romanu. Taj je roman fikcija s elementima autobiografskog jer volim pisati o stvarima koje poznajem", kazao je Karakaš.

Pišući "izmišljene priče koje govore istinu" često se dotiče svojeg ustaškog naslijeđa, što je slučaj i s tim romanom. "U kraju iz kojega potječem regrutiralo se za vrijeme Drugog svjetskog rata puno ustaša, u mojoj su kući bila četvorica. Uvijek me zanimalo istražiti to zlo", kazao je pisac.

Njegov je junak u Zagrebu za sebe izgradio novi identitet, pri čemu se sublimiranim gnušanjem distancirao i od nešto dalje obiteljske ustaške prošlosti te od rezignirane ličke sadašnjosti romana.

"Kokotica" kao simbol mladenačkog otpora

Popularna rockabilly frizura – kokotica – predstavlja Čarlijevo središnje identifikacijsko mjesto, no ona je ipak samo simbol njegova mladenačkog otpora. Kroz njegovu gotovo intimnu ispovjest, uz dosta duhovitih uvida, pisac slaže kompleksnu slagalicu jednog života i vremena.

Po mnogima jedan od najzanimljivijih hrvatskih književnika mlađe generacije, Karakaš je razgovoru sa svojim brojnim čitateljima u ZKM-u još otkrio kako mu je pisanje došlo spontano, a u pisanju je perfekcionist.

"Mislim da sam bolji pisac od svih knjiga koje sam napisao i to je ono što me tjera naprijed", kazao je.

"Blue Moon" četvrti Karakašev roman, uz druga djela

"Blue Moon" njegov je četvrti roman, nakon romana "Kombetari" (2000.), "Kako sam ušao u Europu" (2004.) i "Sjajno mjesto za nesreću" (2009.). Objavio je i knjigu putopisa "Bosanci su dobri ljudi "(1999.), zbirke priča "Kino Lika" (2001.), "Eskimi" (2007.) i "Pukovnik Beethoven" (2012.), a napisao je i scenarij za kratki igrani film "Stolac za ljuljanje" (2005.). Djela su mu prevedena na desetak jezika.

Po knjizi "Kino Lika" redatelj Dalibor Matanić snimio je istoimeni film, a po romanu "Sjajno mjesto za nesreću" postavio dramu u riječkom HNK. Dramu "Skoro nikad ne zaključavamo" u sklopu predstave "Zagrebački pentagram" (2009.) na scenu ZKM-a postavio je redatelj Paolo Magelli, a u istom mu je teatru prošle godine premijerno postavljena i drama "Snajper" u režiji Franke Perković. "Snajper" je 2014. u Abidjanu u Obali Bjelokosti postavio Ivica Buljan.