PROŠLO je negdje godinu dana od kada sam prvi put postavila pitanje zašto šute vodeći ljudi SDP-a.

Radilo se o o šutnji članova Predsjedništva, ministara i saborskih zastupnika o tvrdoglavom i do danas neobjašnjenom odbijanju premijera Milanovića da povuče Lex Perković i ponovno uskladi hrvatske zakone s pravnom stečevinom EU. Osim Josipa Leke i Tonina Picule, cijelo stranačko vodstvo je odšutjelo. Slična šutnja, ali na sasvim drugu temu, ponavlja se i ovih dana.

Već više od 13 dana svjedoci smo prosvjeda 100% invalida Domovinskog rata i skupine branitelja, koji su organizirale i vode 4 braniteljske udruge. Prosvjednici traže ostavku ministra Matića, njegove zamjenice Nađ i pomoćnika Glavaševića, a odbijaju bilo kakve razgovore i pregovore. Prosvjednici nisu uspjeli javnosti na argumentiran način obrazložiti razloge ultimativnog traženja ostavki. Njihovi vođe su u ova 2 tjedna objavili različite optužbe protiv ministra, pomoćnika i vlade. Većina se ubrzo pokazala netočnima, ali svaki dan se pojavljuju nove.

Riječi koje izazivaju mržnju

Jučer su vođe prosvjeda izašli s optužbom da ova Vlada izjednačava Domovinski rat s velikosrpskom agresijom. Istu optužbu je pred koji tjedan izrekao Tomislav Karamarko, predsjednik HDZ-a. Vrlo teške riječi, riječi koje potiču emociju bijesa.  Riječi koje demoniziraju one druge, one političare koji imaju različiti sustav vrijednosti od govornikovog. A u sljedećem koraku demoniziraju i sve njihove glasače. Riječi koje služe isključivo proizvodnji neprijatelja. Riječi koje izazivaju mržnju. Nažalost, tu Karamarkovu retoriku sada su preuzele vođe prosvjeda u Savskoj.

Stoga ne iznenađuje da se HDZ javno jasno svrstao uz prosvjednike izjavom da podržavaju njihove zahtjeve. Ono što iznenađuje je da većina SDP-ovih dužnosnika šuti.

Prosvjednike su od državnih dužnosnika posjetilli predsjednici države i Sabora. Premijer Milanović se televizijskom porukom obratio naciji, pomirljivim i konstruktivnim govorom. Troje čelnih ljudi države reagiralo je ovaj put izvrsno, jasno i odgovorno. Međutim Matićevi kolege u Vladi nisu.

Kako je prisutnost prosvjeda u medijima rasla, tako je sve više novinara, političkih i drugih analitičara govorilo o prosvjedu. Mnogi brane ministra Matića i pomoćnika Glavaševića. Pozivaju na razum, navode činjenice i argumente, pokušavaju smiriti stanje emocionalno povišene društvene napetosti. Reklo bi se narodskim jezikom "brane vladu".

Zašto šute, nemaju ništa za reći u obranu kolege?

Međutim osim Leke i Milanovića, nismo do danas čuli što o prosvjedu i o ultimativnim zahtjevima za ostavku njihovog kolege Matića misle SDP-ovi ministri i ministrica.

Koji je razlog da inače sveprisutni ministar Maras nema ništa politički reći o optužbama protiv svojeg kolege Matića? Zašto se ne čuje što o Matiću, Glavaševiću i prosvjedima misle Matićevi suborci, ministri Kotromanović i Ostojić, također branitelji? Zar ministrica i potpredsjednica SDP-a Milanka Opačić misli da je suvišno javno iznijeti stav o objedama kojima je izložena njezina vlada i stranka? 

Zašto šute ministri i članovi predsjedništva stranke Bauk, Grčić, Jakovina, Mrsić, Hajdaš Dončić i Zmajlović? Nikako nije jasno zašto ne kažu svoj stav o tome da njihovog  kolegu Matića i njegovog pomoćnika Glavaševića već danima po društvenim mrežama i medijima vrlo ružno i neistinito napadaju. Podmećući im da su rekli i mislili nešto što nisu niti rekli niti mislili.

Glavašević im očitao lekciju

Ministarska šutnja i izbjegavanje medija rezultirala je paradoksom da Matića i Glavaševića te odnos ove Vlade spram branitelja u medijima brane oni koji su inače poznati kritičari njezinog rada, poput Matije Babića, Tomislava Klauškog ili Žarka Puhovskog, te još mnogi drugi analitičari i novinari. 
Kao što je netko mudar rekao davno prije mene: Ničega se ne treba bojati, osim straha samog. Lekciju iz mirnog i argumentiranog, ali principijelnog javnog zastupanja svojih stavova, lekciju iz domoljublja i političke odgovornosti, nehotice im je očitao u Nedjeljom u 2 Bojan Glavašević.

Loše je za naše društvo da vodeći ljudi SDP-a i Vlade, osim Leke I Milanovića, ne smatraju da biti političar znači imati stav i javno ga obrazložiti. Naročito u onim temama i problemima koji su društveno osjetljivi i izazivaju visoku razinu emocija.  Naročito onda kada će taj stav sigurno izazvati i agresivne reakcije s nekih strana.

Biti na visokoj političkoj i državnoj funkciji i šutjeti u ovakvoj situaciji je politički neodgovorno i vrlo kratkovidno. 

A gledati ovu ministarsku šutnju žalosno je i zabrinjavajuće.
 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala