Foto: Index, Guliver image/Getty images

PRAVO na rad spada u temeljna ljudska prava. Tako npr. u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima čitamo da “svatko ima pravo na rad i slobodan izbor zaposlenja” (čl. 23). Ustav Republike Hrvatske uvjerava nas da “svatko ima pravo na rad i slobodu rada” (čl. 55). Pri tome treba primijetiti je pravo na rad nije pozitivno, već negativno pravo: nije riječ u pravu na nešto (ne postoji pravo da uđete u nečiju firmu i zahtijevate od direktora da vas zaposli), već pravo od nečega - konkretno od toga da vam netko zabranjuje da radite.

Šokantna je činjenica da u današnje vrijeme mnogi dovode u pitanje ovo temeljno ljudsko pravo. Štoviše, pogledamo li ostale članke Opće deklaracije o ljudskim pravima, vidimo da se vjerojatno ni jedno drugo ljudsko pravo toliko uporno i otvoreno ne dovodi u pitanje koliko je to slučaj s pravom na rad. Tri su načina na koji se ovo pravo pokušava osporiti:

1. Institut minimalne plaće. Propisivanjem minimalne plaća država efektivno zabranjuje rad onima čija je mjesečna produktivnost manja od one koju je propisao neki birokrat. Riječ je o duboko diskriminatornoj uredbi, čije su žrtve najčešće mladi ljudi koji tek dolaze na tržište rada, te oni s niskom ili nikakvom kvalifikacijom. Takvima država ne dopušta da se zaposle po tržišnoj cijeni rada, steknu iskustvo i kvalifikaciju, te si otvore put prema daljnjem napredovanju i povišicama. Po njihovoj logici, za mladog čovjeka je bolje da sjedi doma i prima socijalnu pomoć za nezaposlene ili živi na grbači roditelja, nego da radi za plaću koju mu poslodavac može ponuditi s obzirom na situaciju na tržištu rada. Osim što je štetan za mlade ljude i ekonomiju, zakon o minimalcu je protuustavan i direktno krši čl. 23. Opće deklaracije o ljudskim pravima.

2. Ograničavanje radnog vremena. Propisivanjem radnog vremena država uskraćuje pravo na rad onima koji iz bilo kojeg razloga žele ili imaju potrebu raditi više od onoga što neki birokrat smatra prikladnim. Tako su britanski socijalisti nedavno iznijeli prijedlog po kojem bi država trebala zabraniti ljudima da rade više od 20 sati, očito smatrajući da oni bolje znaju što je za ljude dobro od njih samih. Kao da netko u slobodnim ekonomijama ikome brani da se s poslodavcem dogovori da će raditi duplo manje za upola manju plaću. U Hrvatskoj pak imamo situaciju da je u jeku turističke sezone gotovo svaki ugostitelj prisiljen kršiti zakon, samo zato jer birokrati koji donose zakone ne shvaćaju da je svima u interesu da se u sezoni radi od jutra do mraka, kako bi se izvukao maksimum iz tih nekoliko ljetnih mjeseci.

3. Profesionalne licence. Zahtijevanjem profesionalnih licenci za određena zanimanja država uskraćuje pravo na rad onima koji nemaju materijalnih ili financijskih mogućnosti da ishode određenu licencu. Ova praksa još bi se mogla opravdati kada su pitanju delikatna zanimanja poput upravljanja avionom ili kirurgije, ali kako objasniti činjenicu da u Hrvatskoj nije dozvoljeno proizvoditi metle, prodavati bicikle ili peći ćevape bez da prije toga ishodite licencu uz troškove koji se penju i do 15 tisuća kuna? I ovdje je očito da dolazi do povrede prava na rad i grubog gaženja odredbi Ustava RH.

Koga (ne) štite sindikati?

Sindikati su definitivno najustrajniji borci protiv prava na rad. Lady Thatcher još je prije trideset godina primijetila da su “sindikati nekada štitili radnike, a danas im zabranjuju da rade”. Štiteći interese skupine koju zastupaju (zaposleni), sindikati direktno rade protiv interesa nezaposlenih, otežavajući im pristup tržištu rada. Recimo kada se bore protiv prava poslodavca da otpusti radnika, ili agitiraju za povećanje minimalne nadnice. U oba slučaja dobro prolaze oni koji imaju sreću da imaju posao, dok oni koji trpe nezaposlenost bivaju uskraćeni za pravo na rad.

Osim toga, u ekonomiji postoji i nešto što se zove izokvantna krivulja rada i kapitala, koja pokazuje da povećanjem cijene rada dolazi do realokacije resursa u kapitalna ulaganja koja smanjuju potreban broj radnika. Tako su npr. uporni štrajkovi koje su organizirali sindikati rudara u čileanskim rudnicima bakra doveli do toga da se vlasnicima rudnika na kraju više isplatilo uložiti u kompletnu automatizaciju rudarskog procesa nego zapošljavati rudare. Danas bakar u Čileu rudare roboti kojima šačica ljudi upravlja iz klimatizirane konzole. Najava povećanja minimalne nadnice na $15 po satu u SAD-u potaknula je McDonald’s da investira u automatske blagajne koji će znatno smanjiti broj zaposlenika. Tako dolazimo do više puta potvrđenog paradoksa da državni intervencionizam u konačnici najviše šteti upravo onima koje pretendira zaštititi.

Nadam se da će ova problematika uskoro senzibilizirati i udruge koje bore za ljudska prava, te da ćemo uskoro čuti i njihov glas protiv otvorenog kršenja Opće deklaracije o ljudskim pravima i Ustava RH. Ili da barem prestanu sa simpatijama gledati na one koji otvoreno i bezočno pozivaju na nova kršenja ovog uistinu temeljnog ljudskog prava.

Autor je zaposlen kao istraživač na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Javno djeluje kao ekonomsko-politički komentator, piše blog Katkapital te često sudjeluje na javnim panelima i networking konferencijama.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala