MOGLO je biti i puno gore. No zadržavanje na rubu propasti u 2023. samo je odgodilo ogromne krize za 2024. Svijet je nakon pandemije koronavirusa iscrpljen, bez novca i napetiji nego u proteklih nekoliko desetljeća.

Vjerojatnost da će se Sjedinjene Američke Države baviti vlastitim traumama povećava rizik od propasti. Geopolitički odgovor Amerike će izostati, što može potaknuti autoritarnu ambiciju ili radikalan obrat globalnog poretka. Nakon 2024. godine moglo bi se dogoditi da nam 2023. izgleda racionalno i ozbiljno, piše CNN u svojoj analizi. 

Što ako Iranu velik sukob s Izraelom nije u interesu?

Prvo, važno je utješiti se činjenicom da brutalni napad Hamasa na Izrael i brutalni napad Izraela na Gazu u potrazi za Hamasom još uvijek nisu doveli do oružanog sukoba većih razmjera u regiji, od čega su mnogi strahovali. Čini se da Hezbolah, koji ima potporu Irana, svoje sudjelovanje zasad ograničava na upravljive i predvidive razmjene udaraca duž granice između Libanona i Izraela.

Zapaženo je da je ta skupina, koja je na prvi pogled osnovana kako bi se suprotstavila izraelskoj okupaciji, odlučila da smrt gotovo 20.000 Palestinaca u Gazi, od kojih su prema procjeni jednog dužnosnika IDF-a samo trećina bili pripadnici militantnih skupina, ne zaslužuje njezinu intervenciju.

Hezbolah je možda još uvijek iscrpljen nakon što je proteklo desetljeće trošio iskusne borce u Siriji i izvan nje, a vjerojatno je primio manje iranskog novca posljednjih godina. Njegovo vodstvo možda je pretpostavilo da bi sukob s Izraelom značio opsežno bombardiranje Libanona, što bi tu skupinu učinilo manje popularnom u domovini i potencijalno je dodatno oslabilo.

Ili jednostavno velik sukob s Izraelom nije u interesu glavnog pokrovitelja Hezbolaha Irana. Teheran, kako većina analiza sugerira, nije naredio napad ili imao prethodno saznanje o napadu Hamasa 7. listopada. Iran se još uvijek oporavlja od najvećih unutarnjih nesuglasica posljednjih desetljeća, ekonomske turbulencije i smrti svog eminentnog vojnog vođe, šefa Revolucionarne garde Islamske Republike Irana Kasema Sulejmanija.

Iranska nuklearna bomba ili Izraelov napad na Hezbolah?

Iran je okrenuo leđa nuklearnom sporazumu, koji je bivši američki predsjednik Donald Trump razorio. Obogaćuje uranij alarmantnom brzinom, koliko nam je poznato. Američki dužnosnici procjenjuju da bi Iran, iako tvrdi da to neće učiniti, za samo 12 dana mogao obogatiti dovoljno uranija da napravi nuklearno oružje.

Bi li iranska nuklearna bomba mogla uzrokovati sljedeću krizu u regiji? Je li Hezbolah pripravan odgovoriti ako Izrael i SAD napadnu nuklearne resurse Irana? Ili su autoritarni režimi Bliskog istoka toliko usmjereni na smirenost, jedinstvo protiv Irana i ekonomsku suradnju da je palestinski problem nešto na što se može ljutiti, ali ne i djelovati?

Prva odluka, koja bi mogla dovesti do velike zabrinutosti u 2024., mogla bi doći od najdesnije izraelske vlade dosad. Hoće li ona iskoristiti trenutak relativne unutarnje jedinstvenosti i javne podrške SAD-a da odbije sve savjete svojih saveznika i pokuša napasti Hezbolah?

Izraelska javnost možda je dovoljno odlučna nakon 7. listopada da podnese vjerojatne gubitke uzrokovane neizbježnim valovima raketa koje bi Hezbolah poslao kao odgovor. SAD bi mogao biti prisiljen pružiti vojnu pomoć s obzirom na njegov javni prikaz jedinstva. Ali štete za obje strane i civilne žrtve bile bi astronomske. I izraelski političari trenutačno ne pokazuju oprez. Ovaj potencijalni sukob gradi se od izraelsko-libanonskog rata 2006. godine. Prilično je jasno da bi bio monstruozan kada bi do njega došlo i da bi ga bilo bolje izbjeći. No je li se ta kalkulacija promijenila za Izrael?

Najteža globalna sigurnosna kriza i dalje je ruska invazija na Ukrajinu

Unatoč Bliskom istoku, najteža globalna sigurnosna kriza i dalje je ruska invazija na Ukrajinu. Odugovlačenje SAD-a i Europske unije oko pomoći već je narušilo moral Ukrajinaca i njihovu procjenu onoga što mogu postići tijekom zime i proljeća pred nama. Milijarde koje je NATO potrošio na ljetnu kontraofenzivu Ukrajine nisu postigle rezultate koji su bili nužni za suprotstavljanje vjerojatnim učincima američkih izbornih previranja 2024.

Sada se Ukrajina igra mobilizacijom dodatnih 500.000 vojnika kako bi pokrila gubitke na prvoj liniji, dok Rusija šalje dobro obučene, dobro opremljene osuđenike regrute, od kojih su neki drogirani, prema izjavama Ukrajinaca, u valovima samoubilačkih misija.

Tolerancija Moskve na bol, gotovo nikakva vrijednost koju pridaje ljudskom životu, kombinira se s njezinom strpljivošću i jednopolarnim donošenjem odluka kako bi joj donijela preporod na bojištu. Malo je vjerojatno da će iznenada postati ruska vojska koje se NATO bojao 2021. godine. Ali može iscrpiti Ukrajinu, ponovno zauzeti ukrajinsko zemljište koje je bilo oslobođeno i brutalno ustrajati tamo gdje se saveznici Zapada budu umorili.

Nakon dvotjednog boravka uz prve linije jasno je da Kijevu prijeti egzistencijalna kriza u predstojećoj zimi. Neće preživjeti bez pomoći Zapada. Ne može priznati opseg izazova s kojima se suočava a da ga neki republikanci iz SAD-a ne proglase gubitnikom, nedostojnim financiranja SAD-a.

Na nedavnoj konferenciji za novinare predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski upitan je o odnosu s glavnim vojnim zapovjednikom Valerijem Zalužnim. Rekao je da je to radni odnos. No samo postavljanje tog pitanja otkriva dubinu raskola u administraciji, dok se trguje krivnjom za neuspjelo ljeto, a novca ponestaje.

Također, 2023. godina bila je godina u kojoj se najgore nije još materijaliziralo ni u Rusiji ni u Ukrajini. Ukrajina je više puta napadala rusko kopno raketama, dronovima i pješadijom te razotkrila nesposobnost Moskve da sprovede apokaliptičnu osvetu kojom je dugo prijetila ako joj suverenitet bude ugrožen. Zapadni izazov je biti svjestan ove ruske krhkosti, ali ne olako odbacivati Kremlj kao praznu prijetnju.

Pao je mit o Putinovoj nepobjedivosti?

Putin se 2023. godine suočio i s najozbiljnijim izazovom svoje vlasti do sada. Buna koju je poveo šef Wagnera Jevgenij Prigožin, a počela je kao spor između vojnih čelnika i naglo eskalirala u marš plaćenika na Moskvu, nije očito uzdrmala moć Kremlja. Ali njegova elita sada sigurno shvaća mit o Putinovoj nepobjedivosti i zna da izdajnici i cijela njihova pratnja mogu završiti u prikladnim padovima aviona.

Zapanjujuće je što je Putin preživio ovu prijetnju svojoj vlasti tako mirno i uz malo bure u javnosti. No činjenica da se pokušaj puča uopće dogodio morala je promijeniti prirodu njegove nekad neosporne "vertikalne" moći.

Jedina svijetla točka je Kina?

Jedna mala svijetla točka je to što Kina još nije izvršila invaziju na Tajvan unatoč bezbrojnim vojnim manevrima oko njega i u Južnom kineskom moru oko Filipina.

Sat otkucava u Pekingu dok se nazire demografska kriza u obliku starenja stanovništva i sve manje radne snage, a s tim i vjerojatni gospodarski obračun. Jinpingov san o Kini možda će se teško ostvariti, a to bi moglo dovesti do vanjskopolitičkih ekscesa – blago rečeno. Tajvan ide na izbore iduće godine, a njegova sudbina, s Bidenom koji se javno obvezao da će ga Amerika braniti, i dalje je najveći as u rukavu u desetljećima koja dolaze.

Stanje svjetskih nuklearnih sila najteže je u povijesti. Pisali smo o previranjima u SAD-u, Rusiji, Kini i Izraelu.

Što će biti s radikalnim pokretima u Indiji i Pakistanu?

Indija se priklanja zabrinjavajućim autoritarnim i nacionalističkim trendovima. Pakistan je ponovno suočen s islamističkom pobunom uz stalnu političku krizu. A Sjeverna Koreja daje staro topničko streljivo Moskvi kako bi mogla granatirati istočnu Europu i ispaljivati rakete na Japan.

Dolazak 2024. ne znači da trebamo iskapati skloništa u dvorištu ili se preseliti u južnu Argentinu. Ali čeka nas najnesigurniji svijet u posljednjih nekoliko desetljeća. Dobra vijest je da se ono najgore nije dogodilo ove godine, pa možda neće ni sljedeće, ili nikad.