VELIKOGORIČKI petoligaš NK Gradići nakon 11 kola je na zadnjem, 16. mjestu ne baš prestižne 4. NL Središte Zagreb, u Podskupini B. Nikako ove sezone nisu mogli do bodova, a onda su se poveli primjerom brojnih klubova prije njih i pozvali stručnjaka za takve situacije - trenera Vjerana Simunića (71).

Najpoznatiji je po tome što je promijenio puno klubova. Nije se zadržavao dugo ni na jednom mjestu. Koliko ih je točno bilo, ne zna ni sam, ali kaže da je brojka između 40 i 50. Kad bi osjetio da nekoj momčadi treba pomoć, rado bi se odazvao, a kad bi shvatio da je njegov posao spašavanja gotov, pronašao bi novi klub.

Živi turbulentno i u penzionerskim godinama. Ove su mu sezone Gradići već druga momčad nakon odlaska iz RNK Splita, koji je napustio poslije priprema i jedne odigrane utakmice. U više od 50 godina karijere prošao je pola svijeta kao igrač i trener.

Prvi je Europljanin u povijesti koji je zaigrao u Japanu. Prošao je sve - od blatnjavih kaljuža na hrvatskim niželigaškim travnjacima pa do života u sultanovoj palači i gostovanja kod cara Hirohita. Uspjeli smo ga uhvatiti u centru Velike Gorice, koja je njegov novi privremeni dom.

Stigli ste u Veliku Goricu, gdje ste prihvatili voditi momčad Gradića, koja nije u dobroj situaciji na ljestvici. Kako to da ste prihvatili ovaj posao?

U mom životu nema posebnih priprema za prihvaćanje posla, bilo u najnižoj, bilo u najvišoj ligi. Ja na to gledam kao na svoj poziv, kao što imate ljekara i doktora koji odlaze liječiti svakoga bilo gdje. Nema tu pravila. Nekad odlazim u velegradove, nekad u sela. Tako je to u mom poslu.

Moj bivši predsjednik Mijo Stipić iz NK Zeline me preporučio i rekao upravi Gradića i predsjedniku Tomislavu Lukšiću da bi ih moja malenkost mogla izvući iz krize. Momentalno me to izazvalo. Upalio sam auto i došao ovamo. Nisam ni znao kakva je situacija u klubu, no vidio sam da je jako zahtjevna, možda jedna od najtežih u karijeri.

Ali, polako sve to sjeda na svoje mjesto, polako sam počeo uživati u ovom poslu. Kad radite posao koji volite, onda to ima smisla. Ako radite samo za novac, onda to nije to. Moj život u Gorici u proteklih mjesec dana ima smisla.

Grad je prelijep, odličan. Nekad sam davno tu dolazio kao nogometaš i kao trener. Radio sam puno godina kao trener tu na širem zagrebačkom prstenu. Zagreb je, kao i Split, moj grad i tu se snalazim kao riba u vodi. 

Posljednji angažman bio Vam je u RNK Splitu, koji ste preuzeli prošlog ljeta. Kakva su iskustva s tog posla?

Vratio sam se u Split prije dva-tri mjeseca, doma malo na duže. I onda je došlo do situacije u kojoj smo se dogovorili da pomognem RNK Splitu, u kojem sam bio trener prije mnogo godina. Oni su zapeli u neke probleme, koji su bili više nego nogometni.

Borio sam se uz obitelj Žužul, koja drži taj klub na životu, da posložimo stvari i mislim da smo to i uspjeli u određenoj mjeri. Meni su Gradići bili novi trenerski izazov, a mogu reći da mi je bila čast i privilegija raditi s obitelji Žužul. 

Rekorder ste po broju vođenih klubova. Kako gledate na taj imidž koji Vas prati?

Igrao sam aktivno do svoje 40. godine pa sam tu već postao rekorder po broju odigranih utakmica. Ušao sam u trenerske vode 1995. godine i otad nisam bio bez kluba. Nikad nisam stao. Zato sam i bio u 40 i nešto klubova. Nisam ni slutio da ću voditi toliko momčadi ni da će mi karijera toliko trajati.

Jednostavno me život vodio na sve strane. Zamislio sam sebe kao nekog pomorca na kopnu kojeg zovu brodovi. Pa ideš lijevo-desno, gore-dolje, kamo te odvezu... Nekad dođeš sam, nekad te zovu, nekad odeš. Možda sam i rekorder po tome koliko sam puta otišao iz klubova. Nekad sam i pogriješio s takvim odlukama. 

Kod kojih ste to odluka možda pogriješili?

Napustio sam Kamen Ingrad, gdje mi je bilo savršeno i gdje sam bio godinu i pol. Bio je stvarno dobar projekt. Vrag mi nije dao mira pa sam otišao spašavati Zadar, koji je tad bio u nezahvalnoj situaciji. Skoro je ispao iz lige, ali uspio sam ga spasiti.

Opet sam na neki način zadovoljio taj svoj trenerski poriv. Onda su me zvali kasnije brojni drugi klubovi. Đuro Brodarac me zvao da spasim njegovu Segestu, bio je tu poziv Marsonije, Cibalije... Pa ti dođe u životu ta jedna azijska prekretnica.

Zvao me čovjek koji je u Zagrebu oženio Hrvaticu, a inače je iz Dubaija. I kaže da njegov šef, sultan, želi Hrvata kao trenera i da sam ja taj. Spasio sam jedan klub u Maleziji od ispadanja i dobio ugovor za dalje.

Proveo sam nezaboravne četiri godine tamo, sve dok nije došlo do situacije u Savezu u Bruneju. FIFA nas je diskvalificirala, pa sam otišao u Vijetnam, gdje mi je također bilo prekrasno. Kad gledam taj svoj opus, krenulo je seljenje iz grada u grad, pa iz zemlje u zemlju, pa s kontinenta na kontinent. Malo koji trener je to prošao.

Jesu li Vas posebno cijenili kao Hrvata u inozemstvu s obzirom na to da je Hrvatska puno jača nogometna zemlja od svih azijskih?

Apsolutno. Bio sam prvi Europljanin koji je igrao u Japanu još za vrijeme Jugoslavije. Oni nisu znali ni gdje je Jugoslavija na zemljovidu. Danas je svijet globalno selo i Hrvatska je izgradila sjajan imidž.

Nema tko danas ne zna što su naše kockice i tko su Šuker, Boban i Modrić. Mogu reći da mi je hrvatsko državljanstvo pomoglo u Maleziji, Singapuru, Vijetnamu, Bahreinu, Bruneju i ostalim zemljama u kojima sam radio. 

Nogometnu karijeru započeli ste prije više od 50 godina u Hajduku, koji je tad imao jako dobru momčad.

Svakom dječaku u Dalmaciji bio je san igrati u Hajduku, tako i meni. Nije mi bilo lako doći do toga, roditelji nisu htjeli da se bavim nogometom. Bio sam odličan đak i svi su mislili da ću biti inženjer ili doktor. Ali meni je u glavi bio samo Hajduk.

U omladinskim kategorijama smo osvojili sve što se osvojiti moglo s Tomislavom Ivićem, da bih 1971. krenuo profesionalno igrati. S 20 godina sam branio u derbijima protiv Dinama i Zvezde pred 50-60 tisuća ljudi. Imao sam nesreću da sam slomio ruku i onda je na gol stao Ivan Katalinić.

Zainatio sam se da ću napustiti Hajduk i došao sam u sjajnu generaciju Zagreba, koja je privukla na Maksimir 77 tisuća ljudi, što je rekord svih vremena. Vratio sam se još nakratko u Hajduk, da bih 1983. godine otišao u Sporting Lisabon te nakon toga u daleki Japan kao prvi Europljanin.

Tamo sam osvojio dvije duple krune s trenerom Rudijem Gutendorfom. Otamo imam prekrasne doživljaje. Moj tadašnji šef iz Kamen Ingrada Vlado Zec poslao me 2002. kao nagradu za dobre rezultate u Japan na Svjetsko prvenstvo. Onda sam otišao na tu drugu stranu Azije, u Brunej, kamo me pozvao sultan na vjenčanje.

Supruga i ja bili smo mjesec dana na jednoj od najimpresivnijih svadbi na svijetu. Bilo je 4000 uzvanika. Žao mi je što se nisam vratio u Brunej kao izbornik. Trebao sam, ali dogodila se pandemija koronavirusa. Našao sam posao tu, stalno sam u poslu pa nikad nisam stao, uzeo sam olovku i napisao koliko je stvarno bilo klubova koje sam vodio.

Možda to znate bolje vi koji pratite. Evo, moj sin, koji se također bavio novinarstvom, kaže mi da još ne znaju točno koliko sam klubova vodio jer sam se puno puta vraćao u isti klub - u Marsoniju, Zadar, Segestu, Imotski, Split, Čakovec...

Mislim da je stvaran broj oko 40. Morao bih to popisati jedan dan, dok mi još radi memorija. Prvi je bio Lipik, bio je rat, '95. godina, pola igrača je bilo na frontu, pola u klubu. No isto jedna fenomenalna sezona.

Jednom sam se vratio da im pomognem da uđu u treću ligu pa su me proglasili počasnim građaninom, i to sam doživio. Ljudi se zaljube u tebe, ti u njih i postaneš dio tog gradića. U svim gradovima u kojima sam vodio klubove osjećao sam se kao doma.

Kad ste započeli trenersku karijeru, bio je rat u Hrvatskoj. Kako su izgledale te prve godine naše lige, je li bilo korupcije i nepoštenja?

Naravno da je bilo. Tih je godina bilo teško usuglasiti stavove tko će igrati gdje, koji će klubovi napredovati, bilo je tu malo i politike. Ali uskoro se to sve posložilo na mjesto. Velik uspjeh Vatrenih 1998. godine podignuo je naš nogomet i ligu na viši nivo. 

Navijači i igrači su Vas voljeli, vole Vas i danas, no s upravama ste nekad znali i zaratiti...

Moraš nekad zaratiti s upravom kad te igrači vole. Ja bih Spajiću rekao: "Ja sam tvoj proizvod, ja sam tvoj radnik. Voli me i poštuj me." A kad te igrači uzmu i bacaju u zrak nakon pobjede, upravi nije baš svejedno. Nemam problema sa svojim predsjednicima.

Imam sad jednog krasnog predsjednika Lukšića, imao sam i u Zelini predsjednika Stipića, koji je jedan od najzahtjevnijih predsjednika. Mijenjao je stalno trenere, i veća imena od mene. On me čak i preporučio ovdje! Drago mi je da idem s posla na posao, da ne zatvaram vrata.

Bio sam na strani igrača, ali ipak su me uprave zvale i preporučivale za druge klubove. To mi je satisfakcija. A moraš biti svoj. To sam naučio od Tomislava Ivića, s kojim sam najviše radio. Ali imao sam za učiti i od Vlatka Markovića, Dražana Jerkovića, Otta Barića, Ćire Blaževića, Miljana Miljanića, Ivice Osima, Mirka Jozića...

Skupljao sam znanje od svakog trenera, ali i razne mentalitete, od Umaga do Iloka pa od Čakovca do Dubrovnika. Inače, kajkavsko narječje mi jako dobro pada, vrlo se brzo prilagodim sredini i njihovom govoru, pa me igrači brzo prihvate.

Nisam tu više Dalmoš, njihov sam. Tako mi je u svim dijelovima Hrvatske, uklopim se dosta brzo. Ja sam iskonski Dalmatinac, Splićanin, ali veći dio života nisam živio u Splitu iako su mi dolje obitelj, unuci, stan itd.

S Tomislavom Ivićem ste crtali akcije po uzoru na NBA košarku. Kakav je utjecaj imao na Vas?

U Hajduku su me, dok sam još igrao, zvali Busby, po čuvenom treneru Mattu Busbyju, koji je nekad vodio Manchester United. Nisam tad još ni znao da ću biti trener, ali sam upijao znanje od Ivića. Bio sam golman, iza mene je bila samo mreža. Taktički sam bio ovisan o treneru.

I danas učim sve svoje igrače i vratare da sve počinje od obrane. Golman vidi gdje su pukotine u obrani. Evo, sad Dinamo prima puno golova jer ima pukotine između linija. To najbolje vide vratar i treneri kao što su Simeone i Gattuso, koji vode momčad kao orkestar. 

Kad se zatvore te pukotine, možete pokretati igru u smjeru u kojem želite. Tri stvari su vam najbitnije. Prvo, da pripremite momčad maksimalno. Kao konja, malo ga bičuješ, malo ga ljubiš, malo ga treniraš. Igrača moraš prevariti da bi ga istrenirao na visokom nivou.

Moraš igraču dići vrline do neba i sakriti mane što više možeš. I onda dolazi taktička disciplina u kojoj se otvaraju i zatvaraju prostori ili pukotine. Postavljanje ovisno o tome želiš li zabiti gol ili ga samo ne primiti. Treća je najvažnija stvar kemija između trenera i igrača.

Ako toga nema - nema ničega. Ako su igrači kontra trenera, to je ništa. Treba imati jedan osjećaj. Najbolje sam to vidio u Italiji, gdje sam vodio manje klubove tri godine. Svlačionica je bitna. Postoji nevidljiva nit koju imaš s igračima.

Gledaju li te oni rastvorenim očima, smiju li ti se ili te podržavaju? Kakvi su pomoćnici prema tebi? Neki te buše, doživio sam da me sabotira pomoćnik koji je krivo prevodio neke moje rečenice. Rekao sam mu da sam tu mjesec, dva, tri i da budemo braća.

Doživio sam to u Bahreinu, Vijetnamu i Bruneju, gdje sam imao prevoditelje koji su iz nekog svog jala krivo prevodili. Onda bi mi igrač, koji je moj, prijavio to pa sam morao rješavati. Imam neki način pristupa igračima da me oni zavole. 

Rekli ste jednom da su kod Vas u svlačionici uvijek dobra atmosfera i galama.

Sve se to dogodi spontano, nesvjesno, ništa ja to ne planiram, nego, eto, dogodi se. Naprimjer, nagovorio sam sultana da imamo naše kockaste dresove. Kockice su bile crvene i crne boje, pola u našim bojama, pola u njihovim. Igrači iz Bruneja imali su na utakmicama hrvatske znojnice.

Naučio sam ih pjevati "U boj, u boj, za narod svoj". Igrači su me bacali u zrak, imam fotografije iz novina. Sad, kako će te uprava voljeti? Ne možeš ti to zaustaviti kad krene euforija. Tako je stalno, cijeli moj život. Knjaz je snimao emisiju o meni i na pola rekao: "Stani malo, ne mogu te pratiti."

Previše je tih događaja, mogla bi se napisati knjiga od 5000 stranica. Najgore mi je kad vidim čovjeka koji me pozdravi pa dok se sjetim odakle se znamo... Nekad mi znaju reći: "Šefe, ja sam Vaš bivši igrač, pogodite koji sam." Na kraju krajeva, trenirao sam minimalno 1000 igrača.

U Zadru ste skočili u hladno more nakon pobjede protiv odličnog Osijeka jer ste obećali navijačima?

To je posebna priča. Počeo sam sa Zadrom osvajati bodove i bilo je izgledno da ću ga spasiti od ispadanja. Novinari su se tad zainteresirali za mene. Najveća euforija je nastala kad smo pobijedili Kranjčarov Zagreb.

Dobio sam tad crveni karton i poslao me sudac na tribine, a ja sam pokupio cijeli Tornado (navijače Zadra, op. a.) i doveo ih iza klupe Zagreba. To sam vidio od Tomislava Ivića. Nakon te pobjede skinuli smo Rijeku, koja se borila za Europu, a dolazio nam je Osijek s Bjelicom, Špeharom i trenerom Špacom Poklepovićem. I sad bi njih trebao dobiti mali Zadar?

Vidio me Vaš kolega Dugandžić u Splitu, slavio sam godišnjicu braka. A prije toga su mi montirali na zadnjoj stranici novina traku oko glave i gitaru te napisali da sam ja Santana. A Kalmeta je glumio Tottija. Već sam tad postao popularan pa su me pitali što ću napraviti ako dobijem Osijek. Ja kažem da ću skočiti u more.

Bila je veljača i more je bilo jako hladno. Dali smo gol u 85. minuti, Blatnjak je zabio. Sve gori, svlačionica gori, polijevaju se pivom i pitaju me: "Šefe, oćete u more?" Ja rekoh da hoću. Znojan sav, u nekoj crnoj majici, prekrižim se, popijem rakijicu i kamere, navijači i novinari idu sa mnom na rivu.

Dobro je, ostao sam živ nakon tog skoka. I sad sljedeća utakmica, padaju Pamić i Pula, padaju svi i na kraju je najvažnija utakmica bila s Pomorcem, koju smo dobili u 100. minuti. Ostali smo tad u ligi, a sjećam se da su mi skandirale Jazine.

Sinovčić mi se tad zahvalio i rekao mi da će umjesto mene doći Ćiro, a došao je Mršić. Ali išao sam svojim putem u Marsoniju. Fakat mi to nije bio problem, ja sam svoje napravio. Kao i u Solinu, koji sam spasio, bila je to borba za goli život. Bila je fešta, svirao je Johnny Gitara i nakon toga - ode Vjeran. To vam je tako.

Jedna od taktika bila je narediti svojim navijačima da vrte ručnu sirenu kad god bi se protivnički trener obraćao svojim igračima.

To je bilo u Klisu. Onamo su dolazili klubovi, nije mogao nitko osvojiti ni bod. Ludo. Tamo sam doživio da je bio pun stadion na utakmici protiv Solina. Pobijedili smo to, a ja sam se pozdravio i otišao te ostavio na polusezoni momčad na prvom mjestu. Napravili su mi transparent na kojem je pisalo: "Hvala ti, Vjerane. Torcida Klis."

Nakon toga se to raspalo i otišao sam u Cibaliju, bio je to izazov u prvoj ligi. Gledajte, sad sam tu i već mislim gdje bih drugdje radio. Pali me to. Tražim idealan posao i ne mogu ga naći. A to bi bilo da mi se poklopi da imam jedno 20 dobrih dječaka, da ih mogu trenirati svaki dan, da mi je uprava okej i da mogu raditi.

Cijeli moj život me dočekuje izuzetno loša situacija. Onda sam tu svoj jer mi nitko ništa ne može spletkariti. Uzimam klub na zadnjem mjestu. A kad si negdje gore, onda ti je u Hrvatskoj tako da imaš razne lobije koji te ruše iz bilo kojih razloga. A kad si na zadnjem mjestu, radiš najbolje što možeš. Uzeo sam Spajićev Dragovoljac kad je bio zadnji s četiri boda.

Onda me pustio na miru. A kad sam došao do petog mjesta, onda smo se mi sukobili, vidio je da gubi taj klub iz ruku. "Rođo, ne znam oću li u Europu ili ću prodavat", tako je govorio. A opet mi je taj Spajić bio drag. Pomirili smo se prije nego što je umro.

Na odlasku sam trebao završiti u Posušju, no stigao je telefonski poziv. Zvao me Vlado Zec da će smijeniti Rajka Magića. Našli smo se na benzinskoj pumpi, potpisali smo ugovor i odmah sam išao na televiziju. Ispričao sam se javno Posušju i već sam na Maksimiru vodio utakmicu protiv Dinama. 

Je ll istina da ste otišli iz Kamen Ingrada nakon što ste čuli koncert Dražena Zečića?

Da, baš me to dirnulo. Slavonija je meni izuzetno draga i proveo sam puno godina u Slavonskom Brodu, Požegi, Vinkovcima... Ali, u tom momentu kad dolazi jesen, ta neka tugaljiva atmosfera, dirnu te neke stvari, neke pjesme. Ja Zeku osobno poznajem, igrao je nogomet, dobar je dečko i bio je dobar igrač.

Rastužile su me neke njegove pjesme. Onda me zvao u tom trenutku Zadar i prelomilo se. Idem na more pomoći klubu. Već sam vidio sebe s Tornadom. U Velikoj sam već bio napravio posao. Krenula je nova sezona, čak sam bio bez poraza.

Prošao sam i Hajduk i Dinamo a da nisam izgubio. Došao je Marijan Vlak kao sportski direktor i rekao sam mu da odlazim i da nije problem plaća. Ujutro sam vodio Kamen Ingrad, a popodne u Stanovima Zadar. Predsjednik Kamen Ingrada Zec mi je to zamjerio. Svejedno, Vlado Zec mi je jedan od najdražih predsjednika koje sam imao u karijeri. Bilo ih je puno koje sam obožavao. 

Jeste li ikad imali ponude od Hajduka ili Dinama i je li Vam uopće bila želja voditi takve klubove?

Pa bila mi je želja. Tko je sve bio, bez uvrede, na tim pozicijama, sigurno je da sam vidio i sebe. Ali, jednostavno ne možete uvijek dobiti ono što želite, pogotovo ako živite turbulentno kao ja i uzimate prvu slobodnu priliku. Imaš trenere koji čekaju godinama neko mjesto i dobiju ga jer imaju lobi za to. Ja nisam takav. Ne mogu biti bez posla i onda uzimam ono što se nudi.

Nekad krivo, nekad dobro. Naravno, bila bi mi čast da sam imao priliku voditi Hajduk, Dinamo ili bilo koji velik klub. Ali jednostavno se nije poklopilo. Vani sam osjetio što znači voditi velike klubove na razini lige. To su bili Perak i Sabah u Maleziji. To su klubovi koji igraju pred 50-60 tisuća ljudi tako da mi se ta želja ispunila.

Je li Vam život u Aziji bio bitno drugačiji od onog u Hrvatskoj? Kako ste doživjeli tamošnju kulturu i prilagodili se?

Azija je bila moja sudbina. Prošao sam Bliski, Srednji i Daleki istok. Mislim da sam se fenomenalno adaptirao na društveni život izvan nogometa. Naviknuo sam se na hranu, kulturu, drago mi je što sam sve to prošao i vidio. U Bruneju sam sebe vidio kao da sam u Dalmaciji iako je to udaljeno tko zna koliko kilometara, drugačije su klima i kultura.

Još sam živio tamo kad nije bilo toliko fundamentalizma. Kitio sam za Božić jelku na svom balkonu. Danas se to ne smije jer su došli novi zakoni. Imao sam prijatelje Hrvate u Bruneju. Bio je tu otac Idore Hegel, bio je tu i gospodin Kalebić, koji je imao restorane po Maleziji i Bruneju. To je čovjek koji je otišao davno iz Splita.

Uvijek bude naših ljudi s kojima se možeš povezati, ali i stranih s kojima se sprijateljiš. Nisam imao problema s adaptacijom, ali jesam s nostalgijom. U Vijetnamu sam rekao da sam "homesick", nostalgičan i da me puste u Hrvatsku pa se vratim u Brunej jer sam obećao sultanu. Žao mi je jer je Vijetnam prekrasna zemlja koja je u tranziciji i koja će biti top za turizam u budućnosti.

Postoji li nešto osim nogometa što Vas je zanimalo?

Osim nogometa ljubav mi je i glazba. Pjevao sam kad sam bio mali, govorili su mi da imam talenta. Nastupio sam na festivalu Djeca pjevaju 1963. godine. Pokojni Jasmin Stavros bio mi je dobar prijatelj, kao i glumica Ksenija Prohaska.

Brunejci su Vas prepoznali kao čovjeka koji će podignuti njihov nogomet.

Istina je, da. Brunejci su talentirana nacija. Oni i sve okolne države (Singapur, Malezija, Tajland, op. a.) su jako vezani za Englesku. Navijači su tamošnjih klubova poput Liverpoola i Arsenala. Zbog njih se igra jedna utakmica u 13 sati u Premier ligi, da bi ih mogli gledati.

Prodaju se milijuni dresova i momčadi iz Premier lige dolaze onamo igrati revijalne utakmice. Ponosan sam jer sam kao Hrvat probio led jer inače Englezi tamo imaju prednost, nakon njih Brazilci i Argentinci. Čast mi je da sam bio tamo. 

Je li istina da ste tamo živjeli u palači?

Da, istina je. Kad smo bili žena i ja tamo, to se ne može usporediti ni s jednim hotelom na svijetu. Nema tu zvjezdica, to je hotel s osam, deset zvjezdica. To su prekrasni bazeni, lagune. Spavaća soba ti je veličine dva-tri stana.

To je uspomena za cijeli život, kako je živjeti s tim ljudima u takvom bogatstvu. Članovi kraljevske obitelji su, na kraju krajeva, normalni ljudi i možeš se s njima naći na nekoj normalnoj razini ako si i ti normalan.

Kakav Vam je sad SuperSport HNL?

Odlična je liga. Smanjenje lige na deset klubova je korak naprijed iako možda ne bi bilo loše da bude Liga 12, pa da su dva kluba u opasnosti od ispadanja. No to neka odluče stručnjaci. Mislim da nije zanimljivo kad postoji momčad za koju se već zna da će ispasti.

Tko Vam je trenutno najbolji trener u ligi?

Cijenim kolege Bjelicu, Jakirovića, Sopića... Dečki su odlični. Hrvatska ima dobrih trenera, nisam za uzimanje stranaca pod svaku cijenu, ali Hajduk je pogodio s Gattusom. On ne da da mu se itko miješa u posao. Napravit će sve po svome pa dokle ide... Stvorio je dobru kemiju s navijačima i igračima. To je dalo novi impuls Hajduku da se bori s Dinamom u mrtvoj utrci.

Najbolji igrač kojeg ste vodili?

Često spomenem Joška Popovića, kojeg se mlađe generacije neće baš sjećati, a mislim da je među prvih pet strijelaca svih vremena u hrvatskoj ligi. Usporedio bih ga sad s Brunom Petkovićem, koji je također iz njegovog kraja. Živjeli su u krugu od 500 metara.

Petković je moj favorit otkad sam ga vidio kako igra. Volim igrače koji znaju zadržati loptu pa da se od njih razvije akcija u tranziciji. To su u naše vrijeme bili Jurica Jerković ili Mićun Jovanić. Oni kao da su imali retrovizore i znali su uvijek kamo će s loptom.

Sami ste vidjeli koliko su Ademi i Oršić dali golova na Petkovićevo dodavanje. Igrači kao Petković se ne rađaju često. Šteta što je ozlijeđen, ali to je čovjek od skoro dva metra i stalno ga tuku, mlate. Jako mi je žao da nismo gledali Livaju i Petkovića zajedno.

Mislim da bi to bilo prekrasno. Daj Bože da se Livaja i Dalić dogovore pa da Livaju gledamo još koju godinu u dresu Vatrenih. Jer on nije bio toliko spreman kao što je sad. Mislim da bi i on sam sad htio natrag u reprezentaciju jer osjeća da je sad moćan.

U Hajduku je igrao više na vic i ideju, nije imao trku u oba smjera. Danas ga vidim kako trči i odlično bi bilo da Hajduk pored njega ima još jednog napadača kao što je Petković ili Nikola Kalinić, da je on ostao igrati.

Pisalo se ranije o sačekuši koju su Vam spremili u Zenici. O čemu se tu radilo?

Imao sam u Zenici problem jer sam uvijek, kamo god sam došao, radio najviše s domaćim igračima. Stvorio sam jednu jako dobru generaciju, imao sam sreće da mi se tako pogodilo. Gurao sam domaće igrače, voljeli su oni mene i ja njih. Ali, bila su tu tri Brazilca za koja nisam bio siguran ni da su na razini Premijer lige.

Dečki su došli igrati za 400-500 maraka iz Brazila i mislim da oni nisu ugrožavali te buduće zvijezde koje je Bosna i Hercegovina stvarala. Onda sam rekao upravi da ne traže strane igrače, već imaju svoje talente tu i po okolnim gradovima.

No, onda je taj neki menadžer meni na taj svoj način poručio da bi bilo najbolje da odem. A ja sam to pametno shvatio i vratio se vrlo brzo u Hrvatsku, u Marsoniju. Otišao sam bez svađe i incidenata. Nažalost, nije bilo po mome, da su se gurali ti igrači pa da Čelik bude prvak te sezone. 

Zvali su Vas Šogun u Japanu. Zašto?

To je pojam koji se veže za Zemlju izlazećeg sunca. Neki dan su tu napisali novinari da je Vjeran - sultan od Gradića. Sve je to karikiranje. Japan je u to vrijeme bio tako dalek da nitko ništa nije znao o njemu osim samuraja, šoguna i cara Hirohita. Imao sam sreću i doći k njemu. Pozvao nas je čovjek kad smo osvojili Emperor's Cup, jeo sam tamo onim štapićima. Uvijek ima tih nekih anegdota.

Postoji i priča da ste se za posao u Dragovoljcu morali utrkivati s Milom Petkovićem. Je li istina da je Spajić rekao da će biti trener onaj tko prvi dođe u Siget?

Ma i to je karikiranje. Petković je bio kandidat, a Spajić je imao taj svoj način komunikacije. Uvijek se zajebavao. Rekao mi je da je odlučio s upravnim odborom da ću ja biti trener - tako da se pogledao u ogledalo. Jasno vam je tko je odlučivao.

Onda me bacio tamo pred ekipu i rekao: "Evo vam trenera, ko vas jebe, i tako ste slabi." Ali, uvjerio sam ih da možemo biti kompaktni i dobri. Krenuo je rezultat. Brzo sam posložio ekipu i nisam je dirao. Ne volim puno rotirati. Trener mora imati oko i dobro vidjeti neke stvari. Mora graditi kuću od podruma prema gore, a ne od krova.

Vaše momčadi su bile jako teški protivnici za momčadi s vrha ljestvice, otkidale su im dosta bodova. Kako ste to uspjeli postići?

Kamo god sam dolazio, uvijek sam gledao koje su momčadi najbolje u ligi. Evo, baš me zanima sad kako ćemo odigrati za vikend. Dolazi nam Inker, koji je favorit ove lige. Da vidim dokle mi je napredovala momčad.

Na Poljudu sam imao uvijek dobre rezultate sa svojim momčadima. Bilo je to ne toliko iz dišpeta koliko zbog straha da mi Hajduk ne da pet komada. Onda bih toliko analizirao protivnika da mu sve vrline oduzmem. I to sam uspio u svim svojim momčadima i zato su me kasnije u tim ligama jači klubovi tražili. 

Trener ste koji koristi sve dozvoljene metode da bi došao do rezultata. Kako ste sve motivirali igrače?

Kao trener Imotskoga sam dečkima rekao u zadnjem trenutku pred utakmicu da ćemo peći janje ako pobijedimo. A dolazi nam Bišćan s Rudešom, koji je već prvak. Znači nemamo šanse nimalo, zadnji smo na tablici. I pobijedimo 2:0. Što sam obećao, to sam i napravio. Stiglo je pečeno janje odmah nakon utakmice. Slavilo se. 

Inače, igrači su se zagrijavali pored reklame "Volim Imotski". Nekad bi se tu malo smočio teren, pa smo se zagrijavali tako da bi se igrači zalijetali i uklizivali. Kad bi protivnici to vidjeli, pomislili bi "što je sad ovo..." Onda puls s 500 na 0, idi u svlačionicu i idemo igrati.

Poznati ste po tome da ste Dinamu u slavnoj 1982. godini obranili čak tri penala.

A bio sam penaldžija. Igra tu ulogu iskustvo, ali treba i malo sreće. U nekom sam trenutku shvatio što se događa kod izvođenja penala, na koju se stranu naginju igrači kad pucaju. Dešnjaci puno puta pucaju u golmanovu desnu stranu ako se lomi utakmica i baš moraju zabiti.

Recimo, prvi penal sam obranio Kranjčaru u paradi. Drugi je Cerinov išao uz samu stativu, što je bilo teško. A Cvetkoviću sam se smijao i dobacio mu: "Šta je?!" Tako da sam to obranio bez problema. Dinamo je ipak dobio utakmicu, ali ja sam dobio od Židaka ocjenu devet i pol.

Obranio sam i penal Žungulu u Splitu kad se borio da bude najbolji strijelac lige. Tad mi je 35 tisuća ljudi jebalo majku na Poljudu. Ali opet je Hajduk pobijedio. Imao sam u karijeri jako puno obranjenih penala.

Kad sam bio mlad golman, previše sam pušio na penalima jer sam bio previše nestrpljiv i brzoplet. Što sam bio stariji, to sam više počeo shvaćati da moram krenuti u stranu tek kad igračeva noga dođe do lopte i da onda imam šanse. 

Koje su razlike između igrača koji su igrali u Vaše vrijeme i ovih danas?

Vratio bih se tu ponovo na Ivića, koji je bio ispred svog vremena. Igrao je atomski nogomet. Igrao je presing u Splitu s Dinamom s cijelom momčadi. Naš najbrži igrač stajao je na centru i nije mogla mačka proći, tako da ne mislim da je danas nogomet previše drugačiji.

Danas se više opstruira igra, dolazi se s više igrača na jednog Messija ili Neymara. Pravi se ta vrša u koju se hvataju igrači. To je Mourinho uveo. Fizika je išla naprijed. Više ima izdržljivosti. Trenira se do granica i zato ima više ozljeda. Pucaju ti aduktori, lože, prepone.

Protivnik sam teretane, više sam za rad na otvorenom, na terenu na kojem se igra. Previše je mladih igrača koji su ozlijeđeni. Zato Gattusu svaka čast jer je kaznio Pukštasa koji je radio sa strane neke treninge.

Tako i treba. Što će meni sad netko odvesti mog igrača i raditi s njim nešto na nekim spravama, pa da se još i ozlijedi, a ja sam odgovoran za tog igrača. Glavni trener mora biti sto posto nad trenerom kondicije.