KADA JE Hrvatska prije nekoliko dana odigrala mučnih 0:0 protiv Tunisa, nitko zapravo nije bio zabrinut. Iako je kvaliteta igre, pogotovo u prvom poluvremenu, bila daleko od očekivanja navijača i renomea Vatrenih, slijedio je već toliko puta viđeni scenarij - pobjeda Hrvatske nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca.

Dalićeva Hrvatska po tom pitanju doista je prava velesila: dvaput je do polufinala Svjetskog prvenstva došla tako da je svakog protivnika (Dansku, Rusiju, Japan i Brazil) nadjačala izvođenjem jedanaesteraca, a sada je pobijedila i Tunis. Jedini poraz dogodio se u finalu Lige nacija protiv Španjolske, no i to je bilo vrlo tijesno, ali i znakovito.

Mnogi će reći da to ne može biti slučajno. Ta je izjava u potpunosti netočna, ali nije nužno i neistinita. Naime, potpuno je moguće da šest puta bacite novčić te vam pet puta sleti glava, a jednom pismo - uostalom, taj scenarij je sve samo ne čudan. Sreća, barem jednim dijelom, igra ulogu.

S druge strane, ne može biti jedina. Često se može čuti kako izvođenje jedanaesteraca nema veze sa srećom nego je spoj vještine i psihološke spreme, gdje na kraju pobijedi onaj s više znanja i debljih živaca. I dok u tome svakako ima istine, ta informacija je beskorisna jer se interpretira post hoc - nakon što stvar završi, pobjedniku se po nužnosti stvari dodjeljuju spomenute osobine. 

Kako ovdje ne bismo i sami bili žrtve takvih pogrešaka, pokušat ćemo na drugi način postaviti i odgovoriti na pitanje: ako nije tek stvar sreće, zašto je Dalićeva Hrvatska toliko dobra u izvođenju penala?

Sve počinje s golmanom

Ključan čovjek kod uspjeha izvođenja jedanaesteraca je vratar. On je jedini koji je prisutan kod svih 5 udaraca, dok se ostali izvođači izmjenjuju. Ono što odmah treba primijetiti je kako generalna vratarska kvaliteta nema jake, pa gotovo i nikakve, korelacije s kvalitetom branjenja jedanaesteraca.

Ukratko, kada se izdvoji top 10 vratara u današnjem nogometnom svijetu - njihov je prosjek obranjenih penala adekvatan generalnom nogometnom prosjeku. Prosječna konverzija jedanaesteraca u ligama petice iznosi 77 do 80 posto (ovisi od sezone i lige), a tolika je i kada se gleda prosjek najboljih svjetskih vratara.

Drugim riječima, među trenutačno top 10 vratara u svijetu postoje oni - poput Donnarumme ili Alissona - koji su elita i kada su penali u pitanju, ali i oni koji gotovo da nikada i nisu obranili penal - poput Ter Stegena. Dugi niz godina prvi vratar najsnažnije reprezentacije Hugo Lloris bio je također poslovično loš vratar kada su u pitanju obrane jedanaesteraca. 

Najbolji vratar za penale otkad se brižnije vode podaci je Diego Alves koji jedini ima i preko 40 posto uspješnosti na dovoljnom uzorku. Malo je reći da ga nitko nikad ne bi smatrao elitnim golmanom, čak i u vrijeme kada je branio za Valenciju.

Sve nas to dovodi do Danijela Subašića, koji je bio ključ prve dvije hrvatske pobjede. Danskoj je obranio tri jedanaesterca, dok je Rusiji jedan obranio, a jedan je i promašen (što je isto moguće i kao faktor straha od dominantnog vratara).

U tom smislu, zadržati protivnike na 50 posto na uzroku do 10 jedanaesteraca doista je impresivno, pogotovo ako se zna da je prosjek tijekom raspucavanja na velikim natjecanjima nešto više od 70 posto u početnih pet penala.

Njegova kvaliteta u tom segmentu igre nije bila slučajna. U pet sezona prije toga, koliko je bio na vratima Monaca, imao je prosjek uspješnosti od 33 posto, čime je spadao među top 10 vratara Europe u tom segmentu. Tu je formu kasnije samo prenio i u dres reprezentacije, a osim na Svjetskom prvenstvu, iskazao se i na Euru, kada je obranio penal Sergiju Ramosu, koji je sam bio jedan od najboljih izvođača s bijele točke.

Kada je Subašić otišao, među vratnice je stao Dominik Livaković, koji je po svim parametrima dugo bio tek prosječan vratar za penale, ali je u posljednjih pet sezona postao prilično iznadprosječan, s 28 posto uspješnosti.

Hrvatska ima nevjerojatan arsenal izvođača

Teško bi bilo, vjerojatno i nemoguće, pronaći reprezentaciju čiji kadar je toliko napunjen igračima koji su prvi ili drugi izbor za izvođenje penala u svojim klubovima, kao što je slučaj s Hrvatskom. 

Ako se vratimo na početak, sjetit ćemo se priče o tehnici, kvaliteti izvođenja i podnošenju pritiska. Sve to već je testirano u samim klubovima, gdje tijekom utakmica kaznene udarce izvode baš igrači za koje se smatra da su upravo u tim segmentima najjači. 

Hrvatska je po tom pitanju vrlo jaka, a za početak tu je Andrej Kramarić. U posljednjih šest sezona, otkad je promijenio tehniku udarca (počeo koristiti međukorak), Kramarić je sama europska elita, s konverzijom preko 91 posto. Jedini koji mu je u tom periodu, uz dvije pogođene vratnice, obranio penal vratar je Bochuma Manuel Riemann. Nimalo slučajno, Kramarić je i za Hrvatsku zabio sve penale bilo u raspucavanjima ili kada ih je pucao tijekom susreta.

Osim njega, Hrvatska u svom kadru ima Brunu Petkovića, Lovru Majera, Antu Budimira, Josipa Juranovića i Luku Modrića. Svi su oni za svoje klubove (osim Modrića, koji ima velik uzorak baš za reprezentaciju) izveli preko 10 jedanaesteraca te su prvi ili drugi izbor. Pritom, svi su po pitanju konverzije iznadprosječni (redom preko 80 posto uspješnosti), a neki čak i elitno dobri - poput Budimira ili Majera. Osim njih, tu su i Perišić i Vlašić, koji su također bili povremeni izvođači najstrožih kazni u svojim klubovima.

Hrvatski protivnici to nemaju

Samo za usporedbu, hrvatski protivnici na prošlom SP-u nisu bili ni blizu toga. Hrvatska je tada, dobrim dijelom zahvaljujući Livakoviću, imala nestvarnih pet od osam nerealiziranih penala protivnika, ali osim vratarskih zasluga postoji i druga strana medalje.

Tri japanska izvođača koja nisu uspjela zabiti - Minamino, Mitoma i Yoshida - nisu nikada prethodno izvela jedanaesterac u natjecateljskoj utakmici. Svi su redom u karijeri promijenili nekoliko klubova na nekoliko kontinenata i liga te nigdje nisu bili ni prvi ni drugi, a vjerojatno ni treći izbor za izvođača jedanaesteraca. To je za njih vrlo jasan indikator nepovoljnog filtera.

Slično vrijedi i za Brazilce. Marquinhos nije nikada izveo penal, kao ni Casemiro, a Rodrygo je to napravio tek nekoliko puta za Real Madrid, nakon višestrukih zamjena i ozljeda.

Manje ekstremno, ali slično vrijedi i za Tunis, dok su Španjolci morali izvoditi penale na maksimalno riskantan i nimalo preporučljiv način kako bi došli do pobjede. Vjerojatno je baš taj poraz protiv Španjolske najbolji dokaz koliko je Hrvatska - od vratara do izvođača - jaka što se penala tiče, s obzirom na to da su Španjolci redom pucali visoko, što se kao udarac iz jedanaesterca više skoro pa i ne koristi. Rizik je jednostavno prevelik.

Hrvatska je doista izuzetak

Bilo po pitanju kvalitete vratara, po čemu se isticao Danijel Subašić, a natprosječan je i Dominik Livaković, ili generalno kadra, hrvatska situacija doista je endemska.

Bilo kako da izbornik napravi zamjene ili dočeka jedanaesterce, gotovo će sigurno u kadru imati barem petoricu igrača koji su vješti u tom segmentu igre te su navikli na pritisak koji dolazi s izvođenjem penala. To je luksuz kakvog danas u nogometu nemaju ni najbolje nogometne reprezentacije, a razlog je vrlo jednostavan - dobrih izvođača penala i nema toliko mnogo, a čak i oni zabiju u prosjeku tri od četiri penala.

Hrvatska ima jednog izvođača, a to je Andrej Kramarić, koji je vjerojatno i najbolji na svijetu, te nekolicinu koji nisu daleko od samog vrha. A to nema nitko. Stoga, iako je konverzija penala relativno nepredvidljiva stvar, Hrvatska je dobra oklada protiv manje-više bilo koga.