PETAR VIDOVIĆ, predsjednik udruge Naš Hajduk, na svom se Facebooku oprostio od Žana Ojdanića, legendarnog navijača Hajduka i svog prijatelja.

 

Podsjetimo, Žan, koji je bio prvi predsjednik udruge Naš Hajduk, poginuo je prošlog tjedna pri padobranskom skoku, a Torcida i Hajduk su mu odali počast na derbiju sa Splitom u nedjelju. Sprovod će biti danas u 17 sati na Lovrincu.

 

Vidovićevu poruku prenosimo u cijelosti i izvornom obliku:

 

"Pisat nekakve patetike i slično u ovakvim situacijama je poželjno, ali kad ideš pisat patetiku o čoviku koji je istu mrzija i kojega si toliko dobro zna, onda se jednostavno slova ne pišu sama ka šta je bija slučaj u bezbroj situacija do sad. Mogu se samo sitit par događaja i par slika koja bi najbolje opisala Žana iz neke moje perspektive. Nisan uspija nać u par sati traženja sliku koju mi je posla jedno jutro prije par godina. Zavijena glava, nasmiješen ko malo dite uz poruku: 'Pogledaj šta si mi napravija'.

 

Samo da ubacin u priču zbog konteksta. Naših svađa na temu Torcide, ljudi i nekih međuljudskim odnosa je bilo bezbroj. Posta je malo skeptičan na neke situacije, a ja san svakog čovika i situaciju pokuša opravdat. Najčešća njegova rečenica bila je da san jedini gluplji i naivniji čovik od njega.

 

 

 

Sad da se vratin na sliku. Naime, večer prije smo imali najgluplju moguću našu svađu. U pijanstvu smo počeli raspravu o grbu Kluba navijača za kojeg san ja tvrdija da je ružan, dok se on blago rečeno nije slaga. Tvrdoglavost u obojice nije bila upitna. Nakon nekog vrimena rasprave, podignutih tonova, vidno iživciran razbije čašu sebi od glavu. Svi šokirani, a ja samo nastavin po svome. Krv na sve strane, donose mu krpe, a ja ne stajen srat. On zadovoljno sidi za stolicon miran koda te čaše, krvi niz lice ni zadnjih uru vrimena nije bilo. Jadro me odvlači sa strane, dere se da prestanen i pita me jel stvarno želin da me izbaci kroz prozor. U to dolazi Žan s leđa, povuče ga i govori mu da se makne od mene jer jedino njega može izbacit kroz prozor. Vraćamo se za stol, nastavljan srat radi njegovog postupka, a on mirno i staloženo: 'Pero, smiri se. Znaš ti da san ja jednostavno takav. U momentu je samo bilo da nešto moran napravit i nekako prikinit ovo. Bilo je oću udrit tebe ili sebe. Tu nije bilo dileme. Sad je sve uredu'. Večer posli dolazin ponovno u Kroma, a Neno nan donosi plastične čaše uz njegove karakteristične komentare i deranje o kretenima s kojima ima posla.

 

Druga slika koja mi je nekako obilježila njega je ova koju san stavija. Mrzija se slikavat, isticat, a ova ovdi slika je simbolično značila puno više jer smo je napravili samo da pokažemo da nema podjela u Torcidi i da svi imamo isti stav oko pokušaja ponovnog ulaska Štimca u klub. Slika je simbolična i zato su Žan i Stipan isprid jer su na svoja pleća stavili cilu malo težu borbu od one navijačke. Mi smo bili u pozadini, a ukupna slika je bila doslovno odraz cile te borbe. Sustav koji bez jednog od tih kotačića vjerojatno ne bi uspija. Žan je na sebe navuka sve pritnje koje su nadilazile one neke normalne navijačke stvari, a Stipan je onaj koji je bija stalno u prvom redu tog rata. Od svega je najjače da Žan to nikome od nas nije govorija niti je iko od nas mlađih zna šta se događa. Osobno sam sazna slučajno spletom niza okolnosti, a i onda se pravija glup i pita me o čemu pričan. Nakon šta je svatija da mi ne može prodat priču, samo je reka: 'Molin te, ovakve stvari nemoj nikome spominjat. Ovo je moja borba, vi ste još premladi i nikad ne bih dopustija da ulazite u ovakve stvari.'

 

Mislija san napisat još nekoliko ovakvih primjera u kojima je osjetljiv razmjer njegove ljudskosti i brige za nama svima, ali svakin događajem se sitin još nekoliko njih, svatin da bi samo iz svojih iskustava s njin moga napisat knjigu koja bi se svodila samo na to koliki je čovik on bija. U prvom redu čovik, prijatelj, otac nama svima, pa tek onda navijač.

 

Prijatelj koji me doslovno ubacija u predsjedništvo Torcide 2007. godine kad san ja smatra da sa svojim godinama to ne zaslužujen. Prijatelj s kojim san ima ključan razgovor kad je bila priča o meni kao tajniku Torcide. Prijatelj koji je reka da će bit najponosniji na svitu ako ga nasljedin na mistu predsjednika NH. Prijatelj koji je bija ka otac zabrinut kad sam mu reka da dižen kredit i ulazin u posal. Prijatelj koji nikad nije reka nemoj, ali uvik me poziva na oprez. Svaki naš razgovor zadnjih godinu dana počinja je pitanjem o poslu. Nakon odgovora kako sve ide po planovima ima je izraz lica kao da mu je pa kamen sa srca. Tolika briga o ostalima je bila nerealna.

 

Nisan ga viđa u zadnje vrime ka i ranije, jer smo upali u toliko različite životne situacije, a u zadnja tri miseca smo se Kova, Žanko i ja sigurno 10 puta pokušali dogovorit za pijanstvo. Vrime neke stvari jednostavno ne prašta i zato nikad to vrime ne triba gubit. Spomenit ću samo moj zadnji susret s njin u Kroma prije nešto više od misec dana. Na izlazu san mu reka samo da pazi na našeg blesavog prijatelja. Nisan nikad niti pomislija reć njemu da se čuva. Stup odgovornosti, ozbiljnosti u svemu i brige za ostalima je jednostavno bija toliko snažan da nisan nikad niti pomislija da on može bit srušen.

 

Kad se sretnemo na nekom boljem mistu, znan da će ovaj tekst i plakanje dok san ga pisa bit prvo zbog čega ćeš me ispalit. Nadan se da ću do tad dovoljno odrast, pa da će odgojna završit na mojoj umisto na tvojoj glavi.

 

Prijatelju, do nekog boljeg mista..."