BEZ PREVIŠE pretjerivanja, u subotu navečer na Wembleyju je održan vjerojatno najveći spektakl u europskoj boksačkoj povijesti, dostojan legendarnih boksačkih obračuna na američkim stadionima početkom 20. stoljeća. Britanska publika jasno je stavila do znanja da voli boks i da je željna sportskih spektakala kojih su dugo bili nemogući zbog pandemijskih ograničenja.

Tyson Fury očekivano i zasluženo je obranio naslov svjetskog prvaka u teškoj kategoriji prema verziji Svjetskog boksačkog vijeća (WBC), a potom potvrdio da više ne namjerava boksati. Gledajući samo ono što se događalo u ringu, spektakl je ipak prejaka riječ. U tek nešto više od pet rundi vidjeli smo opreznu borbu niskog tempa te Furyja koji je bez previše poteškoća grabio prema pobjedi koja mu je donijela oko 35 milijuna dolara.

Whyte Furyja nije uspio natjerati ni da se oznoji

Neočekivano slaba karika u ovom spektaklu bio je izazivač Dillian Whyte, inače opasan udarač kojeg su dosad uspjeli zaustaviti samo Anthony Joshua i Aleksandar Povetkin, a koji na Wembleyju nije uspio natjerati svjetskog prvaka ni da se pošteno oznoji. 

Boksački svijet nikad nije imao šampiona poput Furyja. Ideal šampiona oduvijek su bili mišićavi i dominantni udarači uzorna ponašanja i besprijekorne reputacije poput Anthonyja Joshue i Lennoxa Lewisa ili barem vrhunski taktičari kao što su Oleksandar Usik ili Vladimir Kličko, dok je Fury njihova suprotnost. Neupućeni promatrač u njemu zasigurno ne bi prepoznao ni boksača, a kamoli ponajboljeg teškaša svijeta.

Čudne tjelesne građe, nepravilnih nogu, bez neke očite i izrazite boksačke prednosti, nimalo obećavajuće amaterske karijere, s gomilom interesa izvan ringa, izletima u ovisnost, mentalnim poteškoćama koje sežu do manične depresije, bliskim poznanstvima s osobama kriminalne prošlosti te velikom obitelji sa šestero djece, nije mogao očekivati da će dosegnuti ovakve uspjehe i popularnost. A vjerojatno će postati prvi teškaški prvak svijeta nakon Rockyja Marciana koji je otišao iz ringa bez poraza.

Međutim, Furyja istodobno krasi neizmjerno samopouzdanje, zbog kojeg se u iznimno stresnim situacijama, poput borbe za svjetski naslov pred 100.000 gledatelja na Wembleyju, osjeća kao u vlastitom dnevnom boravku. On je čovjek koji boksa s osmijehom.

Wembley je pjevao s njim nakon što je prebio njihova sugrađanina

Na kraju je još bez imalo kompleksa i bez instrumentalne pratnje punim glasom zapjevao u ringu kao pravi šoumen. Očito zna privući publiku, jer inače bi većina navijača na Wembleyju bila na strani Dilliana Whytea, koji je odrastao u Londonu, a ne na njegovoj, imajući na umu da je podrijetlom Irac i da je rođen u Manchesteru.

Što se tiče Furyjevih boksačkih karakteristika, milina je gledati kako svoju tjelesnu građu kretanjem po ringu i promjenama garda pretvara u svoje glavno oružje. Iako teži 120 kilograma, impresivna je brzina i preciznost njegovih udaraca, ponajprije direkata. Usto, treba istaknuti i njegov fantastičan osjećaj za vođenje borbe. Malo je teškaša poput Furyja koji u svakom trenutku znaju što treba učiniti i u stanju su to realizirati.

S druge strane, teško je proniknuti što je izazivač zapravo namjeravao i koja je bila njegova strategija za pobjedu na Wembleyju. Ono što je pokazao u nepunih šest rundi bilo je potpuno bezopasno po svjetskog prvaka. U ringu je pokazao nesigurnost i oklijevanje, napravio gomilu tehničkih i taktičkih pogrešaka, praktički se zablokirao poput kakva početnika te u konačnici već u šestoj rundi spektakularno pao. 

Čovjek koji je godinama čekao priliku boksati za svjetski naslov na kraju nije znao što bi s njom učinio kad se napokon pojavila. Nisu mu pomogla ni dvojica glavnih trenera, koji su mu iz runde u rundu davali kontradiktorne upute, prvo da čeka svoju priliku, a onda da ne bude lijen i usporen. Sve u svemu, Dillian šaptom pade.

Prava je šteta da protiv Furyja u Londonu nisu boksali Filip Hrgović ili Alen Babić, jer nema nikakve sumnje da bismo u najmanju ruku vidjeli atraktivniji i ravnopravniji obračun. Bude li Fury održao riječ koju je dao svojoj supruzi Paris i napustio boks, što ne treba uzeti zdravo za gotovo, rasplamsat će se obračuni za njegovo nasljeđe.

Hrgović u igri za nasljednika

U tome bi mogao profitirati i Hrgović, kojeg 7. svibnja u Las Vegasu čeka borba za poziciju prvog izazivača na ljestvici Svjetske boksačke asocijacije (WBA) protiv Kineza Zhileija Zhanga, ali je i na WBC-ovoj ljestvici plasiran na relativno visoko osmo mjesto.

Hrvatski teškaš sigurno neće biti prvi izbor kad se negdje ujesen bude odlučivalo o Furyjevu nasljedniku, ali pobjeda protiv Zhanga lansirala bi ga na poziciju koja omogućuje napad na svjetske titule prema više verzija.

Jedino što bi Furyja možda moglo nagnati da se ipak vrati u ring je eventualna pobjeda još jednog britanskog teškaša Anthonyja Joshue u uzvratnom meču protiv svjetskog prvaka prema verzijama WBA, IBF i WBO Ukrajinca Oleksandra Usika. Naime, tada bi na pomolu bio još veći obračun dvojice britanskih šampiona koji bi držali sve četiri relevantne svjetske titule.