NORVEŽANKA Ada Hegerberg, prva dobitnica Zlatne lopte u povijesti, opisala je za američki portal The Players' Tribune (čiji sadržaj kreiraju profesionalni sportaši) kako je doživjela svečanost dodjele nagrada u Parizu. Osim po tome što je Luka Modrić proglašen najboljim nogometašem svijeta te što je nagrada prvi put dodijeljena i najboljoj nogometašici, dodjelu nagrade francuskog tjednika France Football pamtit ćemo i po seksističkom ispadu prezentera, francuskog DJ-a Martina Solveiga, koji je Adu u neukusnoj šali pred svima pitao zna li twerkati. Tekst prenosimo u cijelosti.

Ovo je priča o najvećoj večeri cijeloga mog života. Radi se o trenutku s dodjele Zlatne lopte koju neću zaboraviti ni ako budem živjela 200 godina.

Nema veze s plesanjem.

Ima veze s poštovanjem.

Ima veze i s Robertom Carlosom, Kylianom Mbappeom i Mariom Balotellijem.

No moja priča zapravo počinje dva tjedna prije svečanosti dodjele. Počinje jednostavnom rečenicom, potpuno neočekivanom.

- Ada, možeš li čuvati tajnu?

Bio je to početak fantastičnog sna. Jedan od pomoćnih trenera u Olympic Lyonnaisu pozvao me u svoj ured nakon treninga.

- Slušaj me dobro, ovo ne smiješ reći nikome.

- Ok?

- Sigurno nećeš reći nikome?

- Ne, neću nikome reći.

Potom mi je rekao...

- Dobit ćeš Zlatnu loptu.

Kad čujete te riječi, 7000 slika prolazi kroz glavu. To nije samo Zlatna lopta. To je prva ženska Zlatna lopta ikad. Osjećaj je bio fantastičan. Počela sam se smijati i plakati istovremeno.

- Čuvat ćeš tajnu?

- Naravno.

Naša mala tajna ostala je tajna otprilike deset minuta. Čim sam ušla u auto, nazvala sam mamu i tatu na FaceTime. Oni su upravo bili u posjetu mojoj starijoj sestri Andrine koja igra za PSG. Šetali su Parizom dok smo razgovarali, a mama je okretala kameru prema okolnim zgradama i pokazivala mi gdje se nalaze.

- Mama, nećeš vjerovati što se dogodilo.

Ponovno je okrenula kameru prema sebi. Vidjela sam njeno lice puno majčinske brige.

- Što se dogodilo? Jesi li dobro?

- Mama, dobit ću Zlatnu loptu.

Počela je plakati.

Tata je bio u nevjerici.

Kad smo završili razgovor, sjedila sam još neko vrijeme u tišini u autu i mislila kako to ne može biti istina, kako sanjam.

U takvom su mi raspoloženju prošla ta dva tjedna. Noću sam jedva spavala. Kad bih dolazila na treninge, zaboravila bih na ono što me čeka. Zato je nogomet prekrasan, zar ne? Što god da se događa u životu, sve se zaboravlja kad je lopta u nogama. Međutim, čim bih sjela u auto nakon treninga, opet bih se sjetila svega.

Dobit ćeš Zlatnu loptu.

To ne može biti istina.

Ti si samo mala djevojčica iz norveškog gradića.

Ovo mora da je san.

Moj tata obožava pričati ovu priču o meni dok sam bila dijete...

Bili smo prava nogometna obitelj. I tata i mama bili su treneri, a moja je sestra bila odlična igračica. Ja sam bila dvije godine mlađa tako da sam uvijek gledala sa strane, sjedila bih na stepenicama sa svojim knjigama i bocom gaziranog pića. Nisam htjela imati ništa s time.

Moja sestra ne samo da je igrala u muškoj ekipi, ona je bila kapetanica muške ekipe. A trenerica je bila moja mama. Bila je to velika prednost odrastanja u mjestu od 7000 stanovnika usred ničega. Ravnopravnost je bila stvarna. Nitko nije rekao ni riječi o tome da je moja sestra kapetanica, a moja majka trenerica.

Nije to bio ni muški ni ženski nogomet. Nego jednostavno nogomet.

I tako sam jednog dana sjedila u travi i gledala svoju sestru kako dominira na terenu. Jedan od nazočnih roditelja pitao je: ''Ada, što ćeš biti kad odrasteš?''

Vjerojatno sam bila udubljena u svoju knjigu pa mu nisam smjesta odgovorila. Htio mi je pomoći s odgovorom pa je rekao: ''Hoćeš li biti nogometašica kao tvoja starija sestra?''

S gađenjem sam ga pogledala i rekla: Ne, ja ću imati pravi posao.

Moj otac i danas se smije mom ''norveškom'' odgovoru. Mi u Norveškoj smo vrlo praktični ljudi.

Naravno, ubrzo sam i ja počela trenirati nogomet i polako se zaljubljivati u igru. Odmah sam znala da ne želim igrati samo iz zabave. Za mene je to odmah bilo pitanje života i smrti. Željela sam biti poput Thierryja Henryja, potpuni nogometaš u svakom pogledu. Htjela sam napustiti dom i igrati u inozemstvu. Htjela sam biti velika.

Kad mi je bilo 11, tata mi je rekao: ''Ako zaista želiš ovo, mi smo uz tebe 100 %. Sve ćemo učiniti za tebe, ali samo ako ti to zaista želiš.''

Odgovorila sam mu da želim to više nego išta na svijetu. 1000 %.

Nije to bilo pitanje novca. Novca nije bilo. Bilo je to pitanje strasti. U pitanju je bio nogomet. Kad god bismo izgubili utakmicu, toliko bih se uzrujala da sam kući odlazila plačući na biciklu. A bila je to tek dječja igra usred ničega u Norveškoj. Nije bilo važno.

Ali meni je bilo važno.

Jednu bih stvar htjela reći svim djevojkama koje će ovo pročitati. Nemojte izgubiti strast. Nemojte nikome dopustiti da vam oduzme strast. Imate li velike snove, strast je jedino što vas može dovesti do njih.

Ni talent ni strpljivost neće vam pomoći. Bit ćete na testu koji će vas gurnuti do granica izdržljivosti. Morat ćete raditi isto tako naporno kao i muškarci da biste došli do vrha u svom sportu, ali za manje novca. Plakat ćete. Povraćat ćete. Mučit ćete se. Sjećam se, kad sam napokon dobila priliku zaigrati u inozemstvu, u istočnonjemačkom klubu Turbine iz Potsdama, bila sam jako naivna. Imala sam 17 godina i htjela sam završiti srednju školu.

Trenirali smo triput dnevno.

Trenirali smo po ledenoj kiši i snijegu. Po svim vremenskim uvjetima.

Bilo je brutalno. Gurali su nas na rub pucanja.

Ali svaka je igračica dala 100 % od sebe. Svakog dana. Nije bilo isprika, nije bilo prigovora. Nitko si nije mogao priuštiti da prigovara. Znala sam doći kući u bolovima i potpuno iscrpljena. Zaspala bih već u sedam sati navečer, sa zadaćom u rukama.

To su trenuci koje nitko ne vidi, ali ne smije se izgubiti strast.

Mogla bih satima pričati o ravnopravnosti i svemu što treba promijeniti u nogometu, ali i društvu uopće. Na kraju, sve se svodi na respekt, na poštovanje.

RESPEKT.

Nikad se nisam smatrala ženom koja igra nogomet. Ni dok sam bila u svom norveškom gradiću, ni dok sam patila u Njemačkoj, ni kad sam konačno stigla u Lyon.

Naporno treniramo kao i svi nogometaši. Prolazimo kroz ista iskustva i tuge. Žrtvujemo se na isti način. Ostavljamo svoje obitelji kako bismo ostvarile svoje snove.

Sve se svodi na respekt.

Bila sam vrlo sretna što sam mogla potpisati za Olympique Lyonnais, koji može biti uzor za ovu vrstu respekta. U Lyonu su muška i ženska ekipa tretirane jednako. Treba nam više ljudi koji imaju viziju poput klupskog predsjednika Jean-Michela Aulasa, koji zna da je investicija u žensku ekipu dobitna kombinacija za klub, grad i igračice.

Kad se odlučiš na vrhunsku investiciju, dobivaš vrhunske rezultate.

Muški igrači tretiraju nas kao svoje kolege. Zar tako ne bi trebalo biti svugdje? Svaka igračica zaslužuje šansu za napredovanje. Na svijetu ima toliko talenata koji zaslužuju šansu da zablistaju.

Nogometni savezi, slušate li?

Mi možemo biti bolje.

Zato je svečanost dodjele Zlatne lopte 2018. puno važnija od mene. To nije bio moj trenutak. To je bio naš trenutak.

Zbog toga noću nisam mogla spavati.

Zato je moje srce htjelo iskočiti dok sam dolazila na svečanost.

A onda se dogodilo nešto nevjerojatno. Nešto što ću pamtiti 200 godina.

Čim sam sjela, netko je lupkao po mome stolcu. Začula sam: ''Hej! Ada! Ada!''

Sjećate se iz osnovne škole kad netko tapka po vašem stolcu i želi vam nešto potiho reći?

Okrenula sam se i vidjela Roberta Carlosa.

Smiješio mi se. I rekao: ''Ada, to sam opet ja!''

Kad sam 2016. osvojila UEFA-inu nagradu za igračicu godine, Roberto je te večeri također sjedio odmah iza mene. Pričali smo tada mješavinom engleskog, španjolskog i portugalskog i gestikulirali i postali prijatelji. Pokazao je veliko poštovanje za ženski nogomet. Čim sam ga vidjela i počela pričati s njim, opustila sam se potpuno.

Bila sam okružena ljubavlju i poštovanjem. Bila sam okružena nogometašima. Legendama. Ljudima koji razumiju žrtvu i odricanje.

Osmijeh nije silazio s moga lica.

Kad sam se penjala na pozornicu kako bih primila nagradu, sve je bilo mirno. Sve je bilo toplo. Sve je bilo savršeno. Pogledala sam u publiku i vidjela mnoge fantastične nogometaše. Ženski i muški nogomet bili su zajedno.

Kakav nevjerojatan i prekrasan trenutak.

Neću dopustiti da ga upropasti glupa šala prezentera.

I nije ga upropastila u tom trenutku.

Nije ga upropastila ni u mom sjećanju.

Najbolje se dogodilo kad sam se vratila na svoje mjesto. Nisam znala što ću s trofejem. Zaista je velik i blještav i nisam ga htjela držati u krilu do kraja svečanosti.

Postupila sam poput prave Norvežanke.

Spustila sam ga na pod ispod svoga sjedala.

Iznenada, opet sam osjetila kako Roberto kucka po mome stolcu.

- Ada! Ada! Što to radiš?

- Što je bilo, Roberto?

- Ne možeš to tek tako ostaviti na podu. To je Zlatna lopta!

- Roberto, što da radim s tim?

- Evo, ja ću ti je pričuvati.

Nisam se prestajala smijati. Dala sam mu Zlatnu loptu i on je držao trofej u rukama do kraja večeri.

Roberto Carlos!

Opet sam pomislila da ovo ne može biti istina, da je ovo san.

Na kraju svečanosti, svi mi dobitnici fotografirali smo se zajedno - Luka Modrić, Kylian Mbappe i ja. Mbappe je dobio nagradu za najboljeg mladog nogometaša. Čini se odličnim momkom. Osjećala sam se dobro pa sam se i ja malo našalila.

- Killiane, moraš malo poraditi na svom engleskom, trebat će ti sljedeće godine kad osvojiš glavni trofej.

Svi su se nasmijali. Mislim da sam pogodila.

Kakav trenutak... Stojim rame uz rame s Mbappeom i Modrićem, bliješte kamere i fotoaparati i mi se smijemo. Nema ništa bolje od toga. Bila je to najbolja noć moga života. Ne zbog nagrade nego zbog toga što se mogao osjetiti respekt. To je sve što sam ikad željela.

Bilo je kasno kad je svečanost završila. Hodala sam pariškim ulicama sa svojom obitelji i Zlatnom loptom u rukama. Stali smo i fotografirali se uz Trijumfalna vrata kad sam shvatila da smo svi gladni.

Bila je ponoć i svi su restorani već bili zatvoreni. Dosta smo hodali dok nismo naišli na neki mali iranski restoran u sporednoj ulici. Bio je prazan, nigdje nikoga osim nekog glazbenika koji je glasno pjevao.

Sjeli smo i naručili jelo, a Iranac je cijelo vrijeme pjevao. Večerali smo kebab i rižu i s veseljem prizivali stara sjećanja. U tom trenutku moj je mobitel već bio prepun poruka i reakcija na voditeljev komentar. Nisam znala da je stvar odmah postala viralna. Dobila sam sjajne poruke podrške od nogometnih kolega. Javio mi se čak i Mario Balotelli i to me ugodno iznenadilo. Da budem iskrena, većinu poruka pročitala sam tek sutradan.

Te večeri se nismo htjeli zamarati ničime. Zabavljali smo se kao nikad prije u životu.

U jednom trenutku, prišao nam je konobar i pitao jesmo li zadovoljni hranom, a onda se zainteresirao za kutiju na stolu.

- Oprostite na pitanju, što je to?

- Ništa posebno, to je samo Zlatna lopta - rekla je moja majka.

Otvorili smo kutiju i fotografirali se sa svima u restoranu. Kakva scena.

Norvežani, Iranci, Parižani... Sretan pjevač... I Zlatna lopta.

Ako se to moglo dogoditi meni, može se dogoditi svakome.

I žao mi je, ali ne, zaista ne znam twerkati.

Ali ako me uhvatite u pravom trenutku, ako sam dobro raspoložena i ako pustite najbolje pjesme iranske pop-scene... Mogla bih zapjevati od sveg srca.

A znam ponešto i o nogometu.