U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Nakon kratke stanke zbog Eura, nastavljamo s pričama, a ovaj put tema je legendarni trener Liverpoola Bill Shankly, koji je tijekom 15 godina na Anfieldu stabilizirao posrnuli klub, vratio mu trofeje i postavio temelje onog što je danas.

"NEKI ljudi misle da je nogomet pitanje života i smrti. Ne sviđa mi se taj stav. Uvjeravam vas da je mnogo ozbiljnije od toga", najpoznatiji je citat čovjeka koji je stvorio Liverpool kakav poznajemo danas. Taj citat ujedno opisuje njega samog bolje nego išta drugo.

Riječ je o Billu Shanklyju, legendarnom Škotu koji je tijekom 1960-ih i 70-ih godina Liverpool pretvorio iz prosječnog engleskog drugoligaša u jedan od najjačih klubova u cijeloj Europi. No Shanklyju je u nogometu jedna stvar bila iznad uspjeha, a to su bili navijači.

Bilo mu je više nego jasno koliko emocija može pomoći timu, a kod navijača ju je znao probuditi bolje nego itko. Pritom nikad nije bio teatralan i nije na silu tražio odobravanje i ljubav. Štoviše, u njegovim govorima i javnim nastupima nije bilo ni smijeha ni suza, ni bilo kakvih emocija.

Ali upravo zbog toga su ga voljeli. Kupio ih je svojom strašću prema nogometu, koji za njega nije bio ni igra ni posao, nego nešto puno više. Takvim ratničkim gardom pristupao je i navijačima, a oni su zauzvrat za Shanklyja zaista bili spremni ići u borbu na život i smrt.

Ta jedinstvena povezanost navijača i kluba jedan je od najprepoznatljivijih simbola današnjeg Liverpoola, uz kultni You'll Never Walk Alone i upečatljive crvene dresove... No svih tih simbola, a ni trofeja, kojih Liverpool ima 72, ne bi bilo bez Billa Shanklyja.

Mladom Shanklyju nogomet je bio jedino svjetlo u životu

William "Bill" Shankly rođen je 1913. godine u Glenbucku, danas izumrlom selu na jugu Škotske. Glenbuck je u jeku industrijske revolucije bio mjestašce u kojem su s obiteljima uglavnom živjeli radnici obližnjeg rudnika ugljena.

Bill je bio deveto od deset djece u obitelji te najmlađi od petero braće. Sva petorica su kroz svoj život uspjela dogurati do profesionalnog nogometa, no jasno je da nogometaši tada nisu zarađivali ni približno koliko zarađuju danas pa obitelj Shankly nije mogla živjeti u blagostanju na račun toga što su najstarija braća u godinama uoči i nakon Prvog svjetskog rata bili profesionalci.

Štoviše, nogometna karijera je tada mnogima bila tek privremeni izlaz iz života okruženog ugljenom, a brojni igrači su trčanje po osunčanim travnjacima kombinirali s radom u tamnim i prljavim dubinama rudnika.

Shankly je bio jedan od njih. Kao dijete je s prijateljima krao povrće po tuđim vrtovima i farmama da utaži glad, a kada je navršio 14 godina prekinuo je školovanje i započeo s radom u rudniku. Ondje mu je društvo pravio njegov tri godine stariji brat Bob, kasnije također nogometni trener, koji je 1963. doveo Dundee do polufinala tadašnjeg Kupa prvaka.

Nogomet je tada Shanklyju bio bijeg od realnosti te jedino svjetlo u životu, i u prenesenom i u doslovnom značenju. No rad u rudniku uvelike je oblikovao njegovu čvrstu, staloženu i nepokolebljivu ličnost iz koje je bilo teško izvući emocije. "Pritisak je raditi dolje u rudniku. Pritisak je ne imati posao uopće. Pritisak nije Kup prvaka, prvenstvo ili finale kupa. To je nagrada", naglašavao je.

Premda skromna, plaća mu je bila dostatna da se svako malo uputi u 70-ak kilometara udaljeni Glasgow, gdje je uživao u nogometu Rangersa i Celtica, pritom ne mareći za njihovo rivalstvo i religijske podjele.

Uz to je aktivno trenirao i igrao u lokalnom klubu Glenbuck Cherrypickersima, no nikad nije dočekao nastup za prvu momčad jer se klub prestao natjecati nakon 1931., kada je Shankly imao 18 godina. Cherrypickersi su se, naime, ugasili jer su iste godine iscrpljena i posljednja nalazišta ugljena u Glenbucku. Rudnik je zatvoren, a stanovništvo se masovno iselilo.

Profesionalnu karijeru prekinuo mu je rat

Shankly je, pak, nakon toga počeo igrati za obližnji Cronberry Eglinton, a njegov talent ubrzo su primijetili veći klubovi pa je već 1932. potpisao za Carlisle United, klub sa sjevera Engleske koji se tada natjecao u trećem rangu. Poslije samo godinu dana u transferu vrijednom 500 funti prešao je u drugoligaša Preston North End, a u početku je igrao za tjednu plaću od pet funti, što bi danas bilo nešto više od 400 funti.

S Prestonom je brzo ušao u prvu ligu, a 1938. je osvojio i FA kup. Izgradio je reputaciju kao čvrsti, radišni i požrtvovni defenzivac te je sam za sebe govorio da se specijalizirao u "umjetnosti startova", odnosno oduzimanja lopti.

Tvrdio je i da u cijeloj karijeri nije zaradio nijednu opomenu od sudaca. Marljivo je radio na svojim vještinama, a između ostalog je razvio i sposobnost dalekog bacanja auta tako što je u svojem selu bacao lopte preko kuća dok bi mu ih djeca dobavljala.

Kada je bio 26-godišnjak te ulazio u svoje najbolje igračke godine, karijeru mu je prekinuo pakao Drugog svjetskog rata. Služio je u britanskim zračnim snagama i tijekom rata je, kad god je mogao, igrao za razne klubove po Engleskoj. Čak je nastupio u jednoj utakmici za Liverpool. Istovremeno je bio i reprezentativac Škotske, za koju je od 1938. do 1943. zaigrao 12 puta, uglavnom u utakmicama protiv ostalih britanskih zemalja.

Iako nije bio na bojišnici, razdoblje rata utjecalo je na Shanklyja i njegov karakter. O vremenu u vojsci rekao je: "Ako sam morao nešto napraviti, pa makar to bilo ribanje poda, htio sam da moj pod bude čišći od tvog. Kad bi svi razmišljali tako i ispunili sve male zadatke najbolje što mogu, svijet bi bio bolji i nogomet bi bio bolji. Ono što ja želim je rad, a nijedan nogometni klub nije uspješan bez rada."

Nakon rata se vratio u Preston, no već je zagazio u tridesete godine. Postao je kapetan kluba, ali bio je na zalasku karijere te je igrao sve manje, a naposljetku se umirovio 1949. godine. Znao je da neće dugo biti bez nogometa jer mu je Carlisle United, klub u kojem je započeo igračku karijeru, iste te godine ponudio trenersko mjesto.

Deset godina bez opipljivih uspjeha

Shankly u prvih deset godina svoje trenerske karijere nije imao opipljivih uspjeha. Donio je napredak gdje god je došao, no ostao je bez trofeja ili promocija u viši rang. Carlisle je zatekao u donjoj polovici treće lige, a svojim prvim potezima htio je poboljšati uvjete koje igrači imaju u klubu te privući navijače na tribine.

"Da tretirate svoje igrače kao da su najbolji, možda bi oni i povjeravali u to i počeli igrati tako", poručio je Shankly po dolasku u klub. Tako mu je prva investicija bila kupovina novih dresova, dok je staru i istrošenu garnituru zapalio. Izborio se da klub kupi kuću u kojoj je napravljeno nekoliko stanova kako bi se pomoglo igračima sa smještajem u postratnim godinama.

Radio je i na svojem odnosu s navijačima, a uoči utakmica se obraćao ljudima i objašnjavao promjene u sastavu te ih motivirao da podržavaju klub. U prvoj sezoni Shankly je Carlisle doveo do devetog mjesta, dok je u idućoj napadao viši rang. Sve to rezultiralo je s tada rekordnim brojem prodanih godišnjih ulaznica za Carlisle, no uspjeh je na kraju izostao.

Shankly je tijekom sezone ostao bez nekoliko ključnih igrača, koji su otišli na odsluženje vojnog roka, a Carlisle je završio na trećem mjestu prvenstvene ljestvice te nije uspio izboriti ulazak u drugu ligu. Shankly je nakon toga napustio klub jer se posvađao s upravom. Tvrdio je da su igračima jamčili bonuse ako završe među prva tri, no to obećanje nije bilo ispunjeno.

Iduće dvije i pol godine proveo je u trećeligašu Grimsby Townu, koji je uoči Shanklyjevog dolaska dvije sezone zaredom ispadao iz lige. Shankly je uspio rekonsolidirati momčad koja se potpuno raspala te ju je u prvoj sezoni doveo do drugog mjesta, no promocija u viši rang im je izmakla za dlaku. Nakon još godine i pol, rezultati su počeli padati pa je Shankly podnio ostavku.

Zatim je kratko radio u malenom klubu Workingtonu, tada slabom trećeligašu, gdje je bio puno više od trenera. Morao se brinuti i za papirologiju, a uz to je odgovarao na pisma koja su navijači slali u klub. Istovremeno se svađao s nadređenima jer im je prioritet bila njihova ragbijaška podružnica.

U takvim uvjetima nije se dugo zadržao te je na poziv prijatelja Andyja Beattieja, s kojim je igrao u Prestonu i škotskoj reprezentaciji, otišao raditi u Huddersfield Town, klub iz druge lige.

Otkrio je kasnijeg osvajača Zlatne lopte i legendu Manchester Uniteda

Beattie je Shanklyja doveo u Huddersfield da bude trener rezervne momčadi jer je jako dobro znao prepoznati talente. Ipak, nakon manje od godinu dana Huddersfield je zbog slabih rezultata smijenio Beattieja, a u ulogu glavnog trenera promovirao upravo Shanklyja, koji je momčad kroz tri sezone držao u statusu stabilnog drugoligaša.

Iako rezultati nisu bili briljantni, Shankly je pomogao klubu tako što je napravio ono zbog čega je isprva i doveden - dao je šansu nekolicini mladih igrača koji su u budućnosti postali zvijezde, a najveća među njima bio je Denis Law, kasniji osvajač Zlatne lopte i legenda Manchester Uniteda.

"Brinuo se o nama, pazio je na našu prehranu. Izgradio nas je. Imao je ogroman utjecaj na moju karijeru, bio mi je kao otac. Njegov cijeli život je bio posvećen nogometu, živio je nogomet. Mogao je imati lošu momčad, kao što ih je i imao, ali su se s njim osjećali kao da su najbolji na svijetu", pričao je kasnije Law o Shanklyju.

U Liverpoolu je zatekao velikana na izdisaju

Shankly je u prosincu 1959. odlučio prihvatiti poziv Liverpoola. Klub s Anfielda je dotad u svojoj povijesti pet puta bio prvak Engleske, no 1954. je ispao iz prve lige te se otada mučio u drugom rangu.

U Liverpoolu naslijedio je Phila Taylora, klupsku igračku legendu koja je dvije sezone neuspješno pokušavala izboriti povratak u prvu ligu. Nakon slabog ulaska u svoju treću sezonu, Taylor je podnio ostavku.

Čelnici Liverpoola su se za Shanklyja počeli zanimati još 1951., kada im je dugogodišnji trener George Kay u kontinuitetu počeo ostvarivati slabe rezultate. Shankly je tada tražio novi posao nakon odlaska iz Carlislea te je odradio intervju s Liverpoolom, koji je na koncu bio neuspješan. Tvrdio je da je odbio posao jer mu vodstvo kluba nije htjelo dozvoliti da upravlja transferima. Umjesto u prvu ligu i Liverpool, otišao je u treću ligu voditi Grimsby.

Sudbina je Liverpool i Shanklyja opet spojila njegovim dolaskom u Huddersfield. Liverpool mu je sada postao protivnik, a 1958. ga je s Huddersfieldom potpuno razbio i pobijedio čak 5:0, iako je igrao s čovjekom manje jer mu se u prvih pet minuta utakmice jedan igrač ozlijedio, a tada nije bilo prava na izmjenu. U Liverpoolu su bili impresionirani, a kada su godinu kasnije tražili novog trenera, Shankly je bio prvi kojemu su se javili.

On je ovaj put prihvatio ponudu jer je smatrao da klub ima dosta potencijala za napredak. Ipak, dočekali su ga katastrofalni uvjeti za rad, a stadion i Melwood, centar za trening, bili su u oronulom stanju.

"Ne znam jeste li vidjeli Anfield kad sam došao, ali to je bio najveći zahod u Liverpoolu! Na stadion smo dovozili vodu iz Oakfield Roada (obližnja ulica, op. a.), koštalo nas je tri tisuće funti da to popravimo. Nismo imali kako pustiti vodu u zahodima", prisjetio se kasnije Shankly.

Stephen Done, kustos Liverpoolovog muzeja, ispričao je: "Melwood je u svakom smislu bio stara drvena šupa, a trava je bila lošija nego na seoskim terenima. Bilo je kaotično. Ondje se zapravo vrlo rijetko treniralo, igrači su uglavnom trčali po cesti. Stadion je bio otrcan, treninzi su bili otrcani, a direktori su birali momčad, što je tada bilo tipično. Ali Shankly nije prihvatio ništa od toga."

Liverpoolu se raspadala infrastruktura, ali raspadala se i momčad, koja je bila puna prosječnih igrača bez ikakvog potencijala. Shankly je unutar prvih mjesec dana u klubu otpisao njih čak 24, a oni su u roku od godinu dana napustili klub.

Shankly je igrače koji su otišli zamijenio rezervama i juniorima

Igrače koji su otišli dobrim su dijelom zamijenili talentirani mladići koje je Shankly zatekao u rezervnoj ekipi, a jedan od njih bio je 21-godišnji Roger Hunt, koji će cijelo jedno desetljeće biti nositelj Shanklyjevog Liverpoola te će ukupno zabiti 285 golova za Redse.

"Shankly je po svojem dolasku promijenio puno metoda treninga koje smo dotad imali te je donio mnogo novih ideja u klub. Uspio je pridobiti ljude u klubu da troše novac na transfere, što su dotad odbijali raditi. Dobili smo novu opremu za trening te je, sve u svemu, donio novi način razmišljanja u klub", prepričao je Hunt.

Uz Hunta, Shankly je u prvim godinama iz rezervi i mlađih kategorija povukao igrače kao što su Ian Callaghan (do danas rekorder po broju nastupa za Liverpool), Ronnie Moran, Gerry Byrne, Tommy Smith, Chris Lawler i Tommy Lawrence.

Potonji je mlađim navijačima Liverpoola poznat po simpatičnoj sceni iz 2015., kada ga je novinar BBC-ja zaustavio na ulicama Liverpoola i pitao sjeća li se jedne utakmice s Evertonom iz 1967. godine. Lawrence je novinara ostavio u nevjerici kada mu je odgovorio: "Da, sjećam se. Igrao sam tu utakmicu, branio sam za Liverpool!"

U roku od dvije godine Shankly si je od rezervi i juniora složio momčad po svojem ukusu, no ipak je tražio da klub uloži novac u kupovinu dva pojačanja iz Škotske. Prvi je bio Ron Yeats iz Dundee Uniteda, a drugi je bio centarfor Ian St John iz Motherwella, ali iz uprave su isprva poručili da si klub ne može priuštiti kupovinu tih igrača.

Srećom po Liverpool, Shankly je stekao saveznika u upravi. Bio je to lokalni poduzetnik pod imenom Eric Sawyer, koji je imao puno povjerenje u Shanklyja pa je natjerao svoje suradnike da se predomisle rekavši im: "Ne možemo si priuštiti da ih ne kupimo!" Liverpool je na koncu realizirao oba transfera, a za St Johna je iskeširao dotad za klub rekordnih 37 500 tisuća funti odštete.

Liverpool je imao odlične pojedince, ali momčad je bila iznad svega

Iako su svi navedeni igrači bili izuzetni pojedinci, Shanklyju je momčad bila iznad svega. Kao čovjek bio je politički osviješten, a mnogi su ga karakterizirali kao socijalista. On je to ipak objašnjavao na malo drugačiji način.

"Socijalizam u koji ja vjerujem zapravo i nema veze s politikom. To je način života, to je humanost. Vjerujem da se samo uz kolektivni napor može živjeti i biti istinski uspješan, da svi rade jedni za druge, da si svi pomažu i da svi na kraju dobiju svoj dio nagrade. Možda je to previše za očekivati, ali to je način na koji ja vidim nogomet i na koji ja vidim život", govorio je Shankly.

Tih se principa držao i u suradnji sa svojim pomoćnicima. Jedina stvar koju je preuzeo od svog prethodnika bio je stožer, koji mu je ostao vjeran kroz čitav njegov mandat. U njemu su bili Bob Paisley, Joe Fagan i Reuben Bennett. Svatko je imao svoju ulogu, a posebno važnu imao je Paisley. Dok je Shankly bio lider i motivator, Paisley je bio glavni taktičar u stožeru.

Sa svojim je stožerom Shankly uveo inovativne metode treninga koje su donijele rezultat. U tom je razdoblju iscrpljujuće trčanje na duge staze bila standardna metoda rada, no Shankly je odlučio da će igrači tijekom svih kondicijskih vježbi imati loptu u nogama. Posebna pažnja bila je posvećena pravilnom zagrijavanju, kratkim, ali efektivnim vježbama snage te dobro tempiranom odmoru.

Roger Hunt je jednom prilikom istaknuo da je momčad Liverpoola, zahvaljujući Shanklyjevim metodama, bila fizički najspremnija u državi, što je uvelike doprinijelo sjajnim rezultatima koje je ostvarila.

Shankly je vratio Liverpool u prvu ligu i nakon dvije sezone postao prvak Engleske

Niz sjajnih rezultata krenuo je nakon uvodne dvije sezone u kojima je Shankly oformljavao momčad te završavao na trećem mjestu u drugoj ligi. Liverpool je tako 1962. kao prvoplasirani izborio povratak u najviši rang engleskog nogometa.

Uz sazrijevanje ranije spomenutih mladih igrača te kupovine Willieja Stevensona iz Rangersa te Petera Thompsona iz Prestona, jaka momčad Liverpoola je već u svojoj drugoj sezoni nakon povratka u prvu ligu postala prvak Engleske.

Liverpool je titulu osvojio četiri kola prije kraja zahvaljujući ogromnoj pobjedi od 5:0 protiv Arsenala na Anfieldu. Nažalost po navijače, naslov prvaka nisu proslavili s trofejem jer je Liverpool u zadnja tri kola išao na gostovanja.

Da stvar bude gora, trofej prvaka je u trenutku pobjede nad Arsenalom bio udaljen tek malo više od jednog kilometra od Anfielda. Stajao je u vitrinama Evertonovog Goodison Parka. Liverpoolov rival bio je branitelj naslova, no iz Evertona su se ponudili da će sami donijeti trofej do Anfielda ako Liverpool zaista postane prvak protiv Arsenala. Ipak, vodstvo lige im to nije dopustilo.

Igrači i navijači Liverpoola su se snašli pa je kapetan Ron Yeats paradirao stadionom noseći trofej koji je jedan navijač napravio uz pomoć vaze. Vazu je obojao u crvenu i oblijepio fotografijama Liverpoolovih igrača iz novina.

Shanklyju su navijači bili svetinja

Takav uspjeh u Liverpoolu je probudio ogromnu navijačku groznicu, iako je po 45 tisuća ljudi dolazilo na Anfield čak i na utakmice druge lige. Shanklyju je odnos s navijačima bio svetinja, a kada je stigao i rezultat, rasplamsale su se euforija i uzajamna ljubav Shanklyja i navijača, koje se nikad nisu ugasile.

"Bili su vjerni, ali trebalo im je nešto da ih podigne. On je razumio da kad imaš navijače na svojoj strani, sve ostalo će slijediti. Shankly je znao da će ih navijači bezuvjetno podržavati ako zavole njega i ekipu. Svi mogu stajati uz teren i slati poljupce publici dok drže grb, ali Shankly je u tome bio iskren", za Liverpoolovu stranicu ispričao je Ian Callaghan.

Njegove riječi potvrdio je i sam Shankly. "Još od svojih trenerskih početaka sam pokušavao pokazati da su navijači ti koji su važni. Moraš znati kako se odnositi prema njima i imati ih na svojoj strani", napisao je u autobiografiji, dok je o sebi govorio: "Ja sam samo jedan od onih ljudi koji stoje na tribini. Oni razmišljaju isto kao ja, a ja razmišljam isto kao oni. To je kao brak dvoje ljudi koji se zaista vole."

Shankly je isticao da je navijanje za Liverpool religija, a da navijačima Anfield nije stadion, nego hram. Njegovim dolaskom crveni je dio grada počeo živjeti kao jedno, a to pokazuje i činjenica da su se Shanklyju uoči finala FA kupa 1965. telegramom javili i najpoznatiji stanovnici Liverpoola - Beatlesi.

"Dečki, želimo vam svu sreću, gledat ćemo na televiziji. John, Paul, George i Ringo", pisalo je u telegramu. Liverpool je u tom finalu pobijedio Leeds 2:1 i prvi put u povijesti osvojio FA kup, što je bio jedan od glavnih Shanklyjevih ciljeva.

Zbog Shanklyja se na Anfieldu pjeva najpoznatija nogometna himna

Takvoj fanatičnoj skupini navijača trebalo je još samo jedno - himna, a odabrao ju je sam Shankly. Izbor je pao na You'll Never Walk Alone, pjesmu koja je danas zasigurno najpoznatija himna u svijetu nogometa.

YNWA je pjesma koja je objavljena u SAD-u 1945. godine, a u nadolazećim godinama popularizirana je kroz razne obrade. Za najpoznatiju obradu zaslužan je liverpulski bend Gerry and the Pacemakers, čija je verzija te pjesme 1963. došla na prvo mjesto ljestvica u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Postoji nekoliko verzija priča o tome kako je Shankly odabrao baš You'll Never Walk Alone, ali ona najvjerojatnija kaže da je Gerry Marsden, frontmen benda, pustio pjesmu treneru Liverpoola te ga istog trena oduševio. Shankly je potom YNWA odabrao za službenu himnu kluba, a navijači su je prvi put zapjevali upravo u finalu FA kupa 1965. godine.

Crvena oprema i kultni znak također su Shanklyjeva zasluga

You'll Never Walk Alone danas je jedan od najprepoznatljivijih simbola Liverpoola, no isto se može reći i za kompletno crvenu garnituru dresova. Liverpool je dotad igrao u crvenim dresovima s bijelim hlačicama i štucnama na crveno-bijele pruge. Ipak, Shanklyju je 1964. uoči dvoboja drugog kola Kupa prvaka protiv Anderlechta palo na pamet da njegova momčad istrči posve obučena u crveno.

"Uvođenje potpuno crvene garniture imalo je ogroman psihološki efekt. Te večeri sam otišao kući i rekao svojoj ženi Ness: 'Znaš što… Danas sam izašao na Anfield i prvi put sam vidio sjaj kao da gori vatra.' Naša utakmica s Anderlechtom je bila noć prekretnica. Prvi put smo igrali posve u crvenom. Kriste, igrači su izgledali kao divovi. I igrali smo kao divovi", objasnio je Shankly svoju odluku.

Još jedan od kultnih simbola koje je Shankly uveo jest znak koji stoji u tunelu na ulazu u teren, a na kojem piše "this is Anfield", odnosno "ovo je Anfield". To mu je preporučio Danny Dwyer, čovjek koji se brinuo o stadionu, a Shankly je prijedlog prihvatio uz jednu promjenu. Originalni natpis glasio je "welcome to Anfield" (dobro došli na Anfield), ali Shankly je rekao: "Ne, ne može tako. Ne dolazite ovdje dobro se provesti i imati lijep dan."

"Taj znak je ovdje da podsjeti naše dečke za koga igraju i da podsjeti protivnike protiv koga igraju", poručio je. Igrači Liverpoola i danas u pravilu dotiču taj znak prilikom izlaska na teren uoči utakmica, no Jurgen Klopp je, primjerice, svojim nogometašima to zabranjivao sve dok ne osvoje trofej s klubom.

Također, ako netko od protivničkih igrača dotakne taj znak, u Liverpoolu to najčešće protumače kao izraz nepoštovanja. Ian Wright, legendarni napadač Arsenala, godinama kasnije je u jednoj televizijskoj emisiji priznao da ga je krišom dotaknuo jer je imao preveliku želju da to učini, na što ga je Roy Keane, legenda Manchester Uniteda, upozorio da to nije trebao napraviti.

Smjena generacije

U istoj sezoni kada je osvojen FA kup, Liverpool je doživio razočaranje u Kupu prvaka. Nakon što je u prvoj utakmici na Anfieldu svladao Inter 3:1, u uzvratu u Milanu izgubio je 3:0 i tako ostao bez svojeg prvog europskog finala. Iduće godine je Liverpool drugi put pod Shanklyjem osvojio englesko prvenstvo, a u finalu Kupa pobjednika kupova je u Glasgowu nakon produžetaka izgubio 2:1 od Borussije Dortmund.

Shankly i njegov pomoćnik Paisley tih su godina naučili puno o europskim natjecanjima te su razvili taktiku po kojima bi se na gostovanjima branili, a kod kuće žestoko napadali.

Tako je, primjerice, Shankly u šesnaestini finala spomenutog KPK-a na gostovanju kod Juventusa naredio momčadi da se povuče nakon što je primila gol za 1:0 u 81. minuti. Bio je uvjeren da će taj rezultat preokrenuti u uzvratu, a tako je i bilo jer je Liverpool pobijedio 2:0.

I danas se kaže da su europske noći na Anfieldu nešto posebno, neki od najvećih preokreta događali su se upravo na tom stadionu (sjetimo se samo pobjede od 4:0 nad Barcelonom nakon poraza od 3:0 u prvoj utakmici), a ta posebnost potječe upravo iz Shanklyjevog perioda.

Ipak, nakon sezone 1965./66., Liverpool je počeo postupno padati i nije se uspijevao boriti za trofeje. Igrači poput Hunta, St Johna i Yeatsa već su ulazili u ozbiljne igračke godine. Shankly ih se isprva nije htio odreći jer je s njima ostvario ogromne uspjehe, no nakon što je 1970. u četvrtfinalu FA kupa Liverpool izgubio od drugoligaša Watforda, odlučio je da je dosta.

Tri godine ranije razvio je novi sustav skautiranja igrača na čije je čelo postavio Geoffa Twentymana, čovjeka kojemu je bio trener u Carlisleu. Twentymanova najjača odlika bila je pronalaženje igrača u nižim rangovima, koje je Liverpool onda mogao dovesti za mali novac.

Između ostalih, iz Scunthorpe Uniteda tako je stigao kasnije legendarni vratar Ray Clemence, iz Cardiffa je doveden napadač John Toshack, a iz amaterskog Skelmersdale Uniteda došao je 23-godišnji student ekonomije Steve Heighway, koji će godinama raditi čuda na lijevom krilu Liverpoola.

Pomlađena momčad je u sezoni 1970./71. igrala jako dobro, no često je plaćala danak neiskustvu. U polufinalu Kupa velesajamskih gradova izgubila je 1:0 od Leedsa, dok je u finalu FA kupa preokretom poražena 2:1 od Arsenala.

Porazu unatoč, dan poslije se u centru Liverpoola okupilo čak 100 tisuća navijača kako bi zahvalili igračima na sezoni u kojoj su se vratili u život. Oduševljeni Shankly tada se obratio masi i poručio: "Otkad sam došao u Liverpool, neprestano sam tupio igračima da su privilegirani jer igraju za vas. Ako mi dosad nisu vjerovali, sad sigurno vjeruju."

Dječak iz četvrte lige oživio je Shanklyjevu ekipu

No, osim iskustva, činilo se da je toj ekipi nedostajalo još nešto. Još jedna iskra, posljednji dio slagalice. Twentyman je taj dio uspio pronaći, i to ni manje ni više nego u četvrtoligašu Scunthorpeu. Bio je to 20-godišnji Kevin Keegan, čovjek koji će kasnije postati dvostruki osvajač Zlatne lopte.

Keegan je u Scunthorpeu igrao kao veznjak, no Shankly ga je ubrzo pretvorio u napadača. Omaleni, brzi i kreativni Keegan sjajno se slagao s robusnim Toshackom. "Bačen je u vatru, a na kraju je on zapalio novu ekipu. Oživio ju je svojim znanjem i vještinama. Bio je inspiracija novoj momčadi", napisao je Shankly o Keeganu.

U prvoj sezoni s Keeganom (1971./72.), Liverpoolu je naslov prvaka pobjegao za jedan bod, no već u idućoj osvojena je treća titula pod Shanklyjem. U toj sezoni Liverpool je postavio engleski rekord po broju uzastopnih domaćih prvenstvenih pobjeda. Čak 21 utakmicu zaredom nitko nije uspio odnijeti bod s Anfielda. Kasnije je taj rekord oborio Kloppov Liverpool, koji je tijekom 2019. i 2020. pobijedio u 24 domaća susreta u nizu.

Iste godine kada je Liverpool treći put sa Shanklyjem postao prvak Engleske, osvojen je i prvi europski trofej u povijesti kluba. Liverpool je u dvije utakmice u finalu Kupa UEFA bio bolji od Borussije Mönchengladbach, koju je Shankly nazvao najboljim klubom u Europi.

U prvom je susretu na Anfieldu u 3:0 pobjedi Keegan zabio dva gola na Toshackove asistencije, dok je u drugom Borussia vrlo rano povela 2:0, no na tome je i ostalo. Osim što je to bio prvi Liverpoolov europski trofej, bio je to i prvi put u povijesti da je jedan engleski klub u istoj sezoni osvojio i domaće prvenstvo i neko od natjecanja u Europi.

Iznenadno je otišao u mirovinu

Sezona poslije bila je nešto manje uspješna, ali Liverpool je uz drugo mjesto u ligi uspio osvojiti FA Kup pobjedom od 3:0 nad Newcastleom. Ipak, malo tko je mogao nagovijestiti što će se dogoditi poslije toga. Malo tko je mogao pretpostaviti da će se Shankly poslije te utakmice umiroviti.

Shankly je tada imao već 60 godina, od čega je 15 bio trener Liverpoola i, kako je sam rekao, osjetio je da je umoran kad je ušao u svlačionicu nakon osvajanja FA kupa. "Bio sam tu već dugo vremena i pomislio sam da se želim odmoriti, provoditi više vremena s obitelji i možda se malo više zabavljati u životu. Iako volim nogomet, to je težak i nemilosrdan posao koji teče neprestano poput rijeke", pojasnio je.

Iako je žalio što nikad nije osvojio Kup prvaka, bio je svjestan da ostavlja momčad u odličnom stanju te da može otići mirne glave jer je ostvario sjajne rezultate i uvelike ispunio cilj koji je zacrtao sam sebi.

"Moja ideja je bila od Liverpoola izgraditi nepobjedivi bedem. Napoleon je imao takvu ideju i pokorio je prokleti svijet! To sam i ja htio, da Liverpool bude nedodirljiv. Htio sam nadograđivati Liverpool sve više i više, sve dok mu se svi ostali ne budu prisiljeni pokoriti", poručio je.

Brzo je požalio zbog svoje odluke

Na klupi Liverpoola naslijedio ga je njegov odani pomoćnik Bob Paisley, no nogometom zaluđeni Shankly ubrzo je požalio zbog svoje odluke. Počeo je gotovo svakodnevno dolaziti na treninge Liverpoola, a premda je njegovim bivšim suradnicima i igračima to isprva bilo drago, Shankly se počeo sve više nametati i čak preuzimati kontrolu nad treninzima.

Kada mu je jedan od igrača rekao da Paisley na početku svojeg mandata radi jako dobro, Shankly mu je samodopadno odgovorio: "Mogao sam ostaviti i majmuna da bude glavni!" U klubu su stoga ubrzo odlučili zaštiti Paisleyja i objasniti Shanklyju da klub mora ići dalje.

"Život u mirovini mu nije funkcionirao. Išao je biti savjetnik u nekim klubovima, no bio je izvan događanja i Billu to nije bilo dovoljno dobro. On je morao biti u centru. Bez ikakve sumnje je pogriješio što je otišao tako rano. Morao je znati da mu to neće donijeti ništa dobroga, a u jednom trenutku je to sve postalo previše i za nas na Anfieldu", prepričao je kasnije Paisley i dodao:

"Počeo je dolaziti na utakmice i kritizirati, govorio je što bi on napravio da je i dalje u klubu. Rekao sam mu da radi što hoće i da slobodno dolazi na treninge ako to želi. Riskirao sam, no i njemu je to bilo previše. Dolazio bi u Melwood, a dečki bi bili prestrašeni njegovom prisutnošću. Isprva mi to nije smetalo, no postalo je suludo. Nažalost, za dobrobit kluba se morao maknuti."

Shanklyja je to itekako pogodilo, no njegovoj inače kamenoj ličnosti bilo je nedopustivo pokazati emocije. On se s njima nosio na svoj način. Tako je kritizirao klub i govorio da bi ga ljudi u Evertonu i Manchester Unitedu srdačnije dočekivali kada bi bio gost na utakmicama, nego u Liverpoolu, što je nazvao skandalom. Posebno se uvrijedio kada ga je Liverpool poveo u Brugge na finale Kupa UEFA 1976., ali ga nisu smjestili u isti hotel u kojem je odsjela momčad.

Vjeruje se da je Shankly sve to, između ostalog, radio i kako bi mu bilo ponuđeno mjesto jednog od direktora Liverpoola. Ni svojim postupcima ni svojim riječima nije krio da se opet želi uključiti u rad kluba koji mu je postao život, imajući na umu da je Manchester United svojem legendarnom treneru Mattu Busbyju dao poziciju direktora.

No Shankly zbog svojeg autoritativnog i čvrstog pristupa nikad nije bio u idealnim odnosima s upravom kluba, a nije si ni pomogao ranijom izjavom kojom je poručio da su "igrači, trener i navijači nogometno sveto trojstvo", a da direktori u to ne ulaze.

U Liverpoolu su također bili svjesni da je period u kojem je Busby kao direktor upravljao Unitedom bio jedan od najneuspješnijih u povijesti kluba iz Manchestera te nisu htjeli riskirati da se ista greška dogodi sa Shanklyjem.

Na Shanklyjevim temeljima Liverpool je postao još veća sila

Takva Liverpoolova odluka pokazala se ispravnom. Iako je samozatajni Paisley, koji je po svojem karakteru bio sušta suprotnost Shanklyju, isprva nevoljko prihvatio posao glavnog trenera, uspio je nadograditi čvrste temelje svojeg prethodnika i od Liverpoola napraviti najdominantniju momčad toga doba u Europi. Od 1974. do 1983. Liverpool je, između ostalog, šest puta bio prvak Engleske, a tri puta Europe te je osvojio i tri Liga kupa i jedan Kup UEFA.

Osim Paisleyja i ostatka nekadašnjeg Shanklyjevog stožera, veliku ulogu u tome imao je i Twentyman, skaut kojeg je u klub doveo upravo Shankly. Baš kao što je ranije otkrio Keegana, Clemencea i ostale, Twentyman je zaslužan za transfere velikana kao što su Ian Rush (najbolji strijelac u povijesti kluba), Alan Hansen i Phil Neal.

Mada o tome nikad nije govorio i iako mu je vjerojatno bilo žao što i sam nije dio svih tih uspjeha, nema sumnje da je Shankly s ponosom gledao kako je njegov voljeni klub pokorio Europu pod vodstvom ljudi kojima je godina bio učitelj.

Ponosan je mogao i umrijeti - preminuo je u dobi 68 godina poslije iznenadnog srčanog udara u rujnu 1981., nepuna četiri mjeseca nakon što je Liverpool pobjedom nad Realom treći put u pet godina postao prvak Europe.

Shanklyjeva ostavština nastavila se i s Joeom Faganom, također njegovim bivšim pomoćnikom, koji je 1983. naslijedio Paisleyja i odmah u prvoj sezoni osvojio tri trofeja - Kup prvaka pobjedom u Rimu protiv Rome, englesko prvenstvo i Liga kup.

Nažalost, Faganov trenerski put i era Liverpoolove europske dominacije završila je na najtragičniji mogući način, katastrofom na Heyselu. Uoči finala Lige prvaka između Liverpoola i Juventusa, 39 ljudi, većinom navijača torinskog kluba, izgubilo je živote u sukobu s huliganima i divljacima koji su te večeri nosili navijačka obilježja Liverpoola.

Među njima nisu bili samo huligani koji su podržavali Liverpool, nego i huligani iz čitave Engleske koji su se došli osvetiti za ono što su Liverpoolovi navijači godinu dana prije doživjeli u Rimu, gdje su ih domaći huligani divljački napadali noževima nakon finala Kupa prvaka.

Bio je to kraj moćnog, europskog Liverpoola jer mu je šest godina bilo zabranjeno igrati na kontinentalnim natjecanjima, a ostalim engleskim klubovima jednu godinu manje, dok je britanska premijerka Margaret Thatcher to iskoristila da gotovo pa iskorijeni huliganstvo u Engleskoj.

Čovjek koji je napravio Liverpool koji poznajemo

"Liverpool nije samo klub, Liverpool je institucija. Moj cilj bio je približiti ljude klubu i ekipi te napraviti da se i navijači osjećaju kao da su dio kluba. Posljedica toga bila je da su žene donosile pepeo svojih pokojnih muževa na Anfield i posipale ga na terenu. Jedan mladić je poginuo na poslu, a 50 ljudi je autobusom došlo posuti njegov pepeo na našem Kopu.

Ljudi ne navijaju za Liverpool samo kad su živi. Navijaju za njega i kad umru. To je prava, istinita priča o Liverpoolu. Moguće je da je zbog toga Liverpool tako velik. Tu nema patetičnosti. To je živa istina", rekao je jednom prilikom Shankly, čiji je pepeo također posut na travnjaku Anfielda.

Liverpool je nakon Shanklyjeve smrti ispred stadiona podigao kip njemu u čast, a najpoznatiji ulaz na Anfield, vrata s natpisom "You'll Never Walk Alone", nosi njegovo ime. 

Shankly je, dakle, od kluba koji je proživljavao najteže trenutke u svojoj povijesti stvorio jednu od najmoćnijih nogometnih sila. Ali stvorio je i nevjerojatan odnos s navijačima i jedinstvenu povezanost ljudi s klubom. Ukratko, stvorio je Liverpool koji danas znamo. Ipak, Shanklyjevo najveće dostignuće uklesano je ispod njegovog kipa, a stalo je u jednu rečenicu: "Činio je ljude sretnima."