TRINAEST pobjeda i remi u četrnaest utakmica. To je skor Manchester Cityja u dosadašnjem dijelu sezone. U tom pohodu zabili su 44, a primili samo šest golova. Kako im to uspijeva? Odgovore donosimo u analizi koju objavljujemo u dva nastavka. 

 

 

Tajna uspjeha leži u prenošenju uvjerenja kako će baš takav pristup dati najbolji rezultat. Pepove ideje krenule su u svijet prije pet sezona iz Barcelonina laboratorija, u kojem su igrači poput znanstvenika u kutama. U Bavarskoj ga je dočekala fantastična ekipa, ali s postavkama igre bitno drugačijim od onih u Barceloni – dominantnim krilima i igrom preko bokova. Bayernova nadmoć u Bundesligi utjecala je na to da se prihvati promjena igre i sve se dobro završilo. No, Guardiolin angažman na Otoku, reći će oni koji mu osporavaju kvalitetu, konačno je otkrio njegove mane. Gledajući samo prošlu sezonu, teško je ne postaviti pitanje - jesu li u pravu. City je igrao slabo, jalovo, a igrači su u većini utakmica izgledali poput hrčaka koji su prisilno ušli u eksperiment kojem ne vide smisao, pa su i njihova motivacija i izvedba bile takve. Nisu mogli trpjeti nogometni sustav u kojem su sve linije visoko i iziskuju bespogovornu odanost. Igra Cityja bila je puna grešaka i činilo se kako Pep i svlačionica imaju dijametralno suprotne stavove. Teško je raditi i razgovarati s nekim tko razmišlja drugačije od vas.

 

 

 

 

Kadar nije bio roba s greškom. Zvuči bizarno, obzirom da su ovog ljeta u momčad uložili 250 milijuna eura, no radi se o ciljanim izmjenama na tri najpodcjenjenije nogometne pozicije koje u sustavu koji funkcionira kao jedinka mogu uzrokovati propast. Dovođenjem Edersona City nije samo dobio golmana za idućih 10 godina, već je našao golmana koji je podjednako dobar u igri nogom, koliko i u golmanskim elementima igre. To je trebao biti Claudio Bravo, ali teško objašnjiva emocionalna kriza Čileanca lani koštala je City previše izgubljenih bodova i utakmica. Walker, Mendy i Danilo tri su beka koji su psihofizički na vrhuncu svoje karijere, za razliku od pomalo istrošenih Kolarova i Zabalete koji su relikt Pellegrinijeva Cityja. Dolazak Bernarda Silve donio je konkurenciju i dodatnu opciju u dio terena ionako krcat talentom, ali kostur ekipe, kao i njezini nositelji, nisu se toliko mijenjali da bi se ovakav rast objasnio samo prijelaznim rokom. 

Kada su Kloppa pitali za tajnu njegovog uspjeha u Borussiji Dortmund, u nogometu koji je izgledao kao steroidima nabijeno naganjanje suparnika po terenu dok ga ne uguše, rekao je: "Ne učim igrače gdje ili kako trčati. Učim ih nečemu mnogo težem - učim ih da prepoznaju situaciju tako da se pojavi instinkt za djelovanjem prije suparnika. Ostalo je na njima.“.

 

 

 

 

Kevin De Bruyne ili Leroy Sane nisu zaboravili igrati nogomet, kao što sada nisu ni naučili. Prošao je, očito, kritičan period prilagodbe na zahtjeve u igri. Period koji rezultira time da se svaka odluka i pozicioniranje na terenu dogode pola sekunde prije nego što je to bilo lani – to je u nogometu doslovno razlika između najboljeg i lošeg. Igrači konačno izgledaju kao da slijede onog koji im otkriva najefikasniji put do pobjede i u tome leži najveća Pepova pobjeda u novoj sezoni. U činjenici da su igrači spremno navukli kute i shvatili kako ono što traži od njih nije utopija za koju gube vrijeme, nego konkretno rješenje problema. Man-management je jako podcijenjen aspekt Pepove ličnosti i trenerskih kvaliteta, ali teško je naći mnogo trenera koji su na duži period toliko super zvijezdi izvlačili iz njihove komfor zone i gurali u nove uloge kada to nitko drugi nije vidio. Još je manji broj onih kojima je to uspjelo u većini slučajeva. Čemu onda ova analiza o nečemu što se podrazumijeva za svaki sportski kolektiv, bez obzira na sustav igre i trenerov karakter? Zato što je Pepov nogomet totalno drukčiji.

 

 

 

Tri najteže stvari koje se pojavljuju u nogometnoj igri jesu: vođenje igre, kontroliranje suparnika i stvaranje šansi. Velike ekipe to moraju raditi u svakoj utakmici – doći u izglednu situaciju za postizanje pogotka kontrolirajući mali objekt protiv 11 suparnika koji brane mali prostor. Njihov cilj je puno šire postavljen od vašeg jer lopta smije završiti u bilo kojem dijelu terena osim u njihovu golu. Teniskim rječnikom, velike ekipe u pravilu napadaju samo polovicu teniskog polja, dok su one male postavljene u to polje i u pravilu bez većih problema stižu svaki udarac te ga vraćaju u dvostruko veće suparničko polje. Sasvim je jasno koliko je malen prostor za pogrešku i svakome tko se makar na školskom igralištu bavio nogometom, zna koliko je to težak zadatak. I "najlakše“ je u tom slučaju sagraditi ekipu talentiraniju od ostalih i očekivati kako će se problem riješiti individualnom kvalitetom. To je formula Enriqueove Barcelone, Zidaneova Real Madrida ili prošlogodišnjeg Bayerna. Dugo vremena, zlatno pravilo talijanskog nogometa bilo je "8+2“, a odnosilo se na ideal od 8 vrhunskih obrambenih igrača koji garantiraju snažan blok te dviju svjetskih klasa u napadu koje su "dužne“ riješiti utakmicu. Mnogo je ekipa iz devedesetih, a posebno prije toga, osvajalo naslove tom metodom.

 

Problem je što se nogomet, kao i sve ostalo, mijenja. Što kad to ne prolazi?

 

 

Vincent Lombardi, jedan od najvećih trenera i ikona u povijesti američkog nogometa, jednom je rekao kako je "napad sistem, a obrana talent“. Pritom je opisao prirodu sporta – oni koji napadaju imaju zacrtanu akciju i opcije, a na obrani je da ih pročitaju. Napada se sustavno tamo gdje imate najveće vrline i visoki stupanj kontrole, dok je na obrani da takav napad pročita i spriječi njegovu realizaciju. U ovom našem nogometu je dugo godina bila, u većoj ili manjoj mjeri, dominantna paradigma suprotna Lombardijevoj. Obrana je bila sinkronizirana kretnja svake karike u lancu koja zatvara dio terena koji suparnik cilja, dok se u napadu čekalo da neki Del Piero, Maradona ili Ronaldo izmisle gol i donesu pobjedu. Nogomet Pepa Guardiole, i mnogih drugih, više nije takav. Prije analiza mehanizama u igri Manchester Cityja, potrebno je znati za dosad najbolji ofenzivni sustav nogometne igre. Zove se Juego de posicion, ima korijene u latino nogometu i njegovi uspjesi su ogromni, a mogućnosti neograničene.

 

 

Osnova pozicijske igre, što bi bio slobodan prijevod ove kovanice, jest kreiranje prednosti. Ona postoji u brojnim oblicima. Brojčana prednost je ostvarivanje viška igrača na jednom dijelu terena koja rezultira iznošenjem lopte i napretkom napada u iduću fazu. Kvalitativna prednost je situacija u kojima ne postoji brojčana prednost, ali su vaše varijable puno moćnije od suparničkih. Ekipe s vrhunskim driblerima i opasnim krilima često nastoje izolirati svojeg najopasnijeg igrača iz igre i omogućiti mu igru 1 na 1. I dok su ta dva oblika stvaranja prednosti, a onda i viška, zajednička svim sustavima te se čak i "slučajno" pojavljuju tijekom utakmice, pozicijska igra nudi jednu sasvim novu dimenziju.

 

 

 

Ona se zove prostorna prednost i može se definirati kao optimalno pozicioniranje svih igrača na terenu. To znači kako u svakom trenutku napada, bez obzira na to gdje se lopta nalazi, svaki igrač ima konkretnu ulogu i dužan je stići u predviđenu zonu. Raspored može varirati od trenera do trenera, navika igrača, kao i prilagodbe na suparnika, ali ideja je pružiti svakom igraču na lopti velik broj opcija, a istovremeno ih postaviti da ne budu ranjivi kad izgube loptu, već sposobni pritisnuti suparnika i vratiti loptu u svoj posjed.

 

Na fotografiji je tipičan izgled travnjaka trenera koji upražnjavaju Juego de posicion. Dodatne linije služe kao orijentir igračima gdje se moraju nalaziti (u kojem "kvadratu" ili "pravokutniku" s obzirom na položaj lopte). Opće prihvaćeno pravilo je da dva igrača nikada ne bi smjeli biti u istom prostoru (od svih ponuđenih na grafici) jer time bespotrebno smetaju jedan drugom, guše igru i rade manje pozicijskih problema suparniku. Pep je u Bayernu oko 65 % treninga posvećivao isključivo pozicioniranju na ovakvom terenu. Taj sustav, barem u nekoj varijanti, koriste Nagelsmann, Sarri i Tuchel.

 

 

Igrači su pozicionirani tako da stvaraju što više linija po širini i dužini terena, razbijajući suparničku strukturu i obrambenu formaciju, a konkretni cilj u igri je "realizirati“ jednog od tih igrača između linija. Za razliku od brojnih dominantnih ekipa i sistema koje su bile sposobne dugotrajno držati posjed i iskoristiti situaciju kada suparnik "zaspi“ kako bi probili linije, pozicijska igra je jasno definiran skup pravila koji takve situacije "provocira“ čitavu utakmicu. Pritom svaki igrač ima svoju ulogu, bez obzira na udaljenost od lopte – nekome je zadatak odvući suparnika prema njihovu golu, nekome raširiti ga, trećem spustiti se u obranu kako bi pomogao stoperima pod pritiskom… Mogućnosti su neograničene, a granice su "tek“ trenerova mašta i znanje.

 

 

 

Nogomet, barem onaj vrhunski, stigao je u fazu organiziranih napada. Kao što u košarci pick and roll ima svoje zakonitosti i smisao, kao što to u rukometu ima duplo križanje vanjskih igrača, to sada postoji i u nogometu. Juego de posicion je posljednji izraz nogometne evolucije. Za ekipe oskudne talentom on nije sporedna opcija, već nužnost koja vjerojatno predstavlja i nogometnu budućnost. Ako nemate igrače visokih kvaliteta koji mogu kontinuirano proizvesti višak, morate tu mogućnost kreirati sistemski. Kad imate igrače kakve ima City, dobijete spektakl kakav gledamo ove godine.