PLESAO je ispred protivničkih igrača, ali ne s ciljem da ih ismijava. I nakon majstorija i nakon pogrešaka širio bi osmijeh, ali nije bio nezainteresiran. Osvajao je titule i zarađivao velik novac, ali nije igrao zbog ordenja i bankovnih računa. Kada su ga nekoliko godina nakon završetka karijere pitali po čemu bi volio da ga ljudi pamte, dječački je odgovorio: "Kao najsretnijeg čovjeka na svijetu dok igra nogomet." Bolji odgovor i ne postoji.

O Ronaldinhu su snimljeni dokumentarci, glumio je u filmovima i reklamama, pojavljivao se u glazbenim spotovima, o njemu su ispisani milijuni tekstova, u namjeri da ga se što bolje dočara, ali ta njegova rečenica je najprecizniji opis njega kao nogometaša.

"Najsretniji čovjek na svijetu dok igra nogomet"

U svakom pokretu bila je očigledna njegova povezanost s loptom, kao produženim dijelom tijela, za koji ga nisu vezale krvne žile i živci, nego duh. Svijet je kroz povijest vidio velik broj istinskih majstora i nogometnih genijalaca, ali kada bi se birao igrač koji je najbolje spojio zabavu i efikasnost na terenu, to bi bio Ronaldinho.

S kovrčavim repićem, u dresu dugih rukava i s desetkom na leđima, Brazilac je nogomet pretvarao u ples po zelenom travnjaku, a to nikog nije iritiralo. Čak bi mu u najvećem derbiju svijeta, na kultnom stadionu Santiago Bernabeu - koji može priznati sve, ali ne i da je Barcelona u bilo kojem trenutku bolja - navijači Real Madrida ustajali na noge i aplaudirali, iako su na terenu u bijelim dresovima stajali Ronaldo, Raul, Zidane, David Beckham, Robinho, Roberto Carlos, Sergio Ramos...

Zato je devet dana nakon te epske izvedbe, na današnji dan prije točno 16 godina, dobio svoju jedinu Zlatnu loptu France Footballa, čuveni Ballon d'Or. Tad je imao 25 godina i izgledalo je da će samo nizati takve nagrade, jer djelovao je neukrotivo. Tek kasnije smo shvatili da je njemu dovoljna samo jedna.

Ne, nije bio predator kao Cristiano Ronaldo, jednostavan kao Zinedine Zidane, moćan kao Zlatan Ibrahimović, nije driblao tako dobro u sprintu kao brazilski Ronaldo, zabijao kao Pele ni nosio aureolu izvanzemaljca kao Lionel Messi ili Diego Armando Maradona, ali imao je neviđen spoj osobina koje su ga razdvajale od svih navedenih legendi.

Hipnotizirao je protivnike

Nitko od njih nije igrao s tolikom dozom zabave, neovisno o veličini utakmice. Bio je jednako opušten i na stadionu Carlos Belmonte kada gostuje kod Albacetea, kao i na San Siru u polufinalu Lige prvaka protiv Milana, u okršajima protiv Gennara Gattusa, Alessandra Neste, Paola Maldinija i Jaapa Stama, kada je poslao onaj kirurški točan pas za Ludovica Giulyja i, kasnije će se ispostaviti, za plasman u finale Lige prvaka, koju je i osvojio.

Na Santiago Bernabeuu bi se slatko nasmijao i kada bi mu lopta prošla ispod noge te pobjegla u aut, kao i onda kada bi se sjurio s polovice terena tamo po lijevoj strani ravno do kaznenog prostora, sve dok ne zabije gol i izludi Realove zvijezde.

Njegov gol protiv Chelseaja na Stamford Bridgeu u osmini finala Lige prvaka 2005. godine bolje se pamti od ispadanja Barcelone te noći. Posebno onaj trenutak iz 39. minute kada je nakratko stao na vrhu šesnaesterca, zaplesao i hipnotizirao sve na stadionu, a onda vrhom kopačke udario loptu, koja je u posljednji čas prošla kroz šumu protivničkih braniča, predvođenih Johnom Terryjem i Ricardom Carvalhom, te zatresla mrežu, dok je Petr Čech uzaludno napravio nekoliko koraka i samo odmahnuo rukom, vidjevši da je svladan. 

Češka hobotnica je u toj sezoni primila samo 28 golova u 48 nastupa, ali vjerojatno nijedan drugi gol iz tog perioda, možda i iz cijele karijere, nije popratio tako nemoćno. Nije stigao napraviti ni paradu.

"Kad imam loptu, svijet stane", rekao je jednom prilikom, a majstorijom iz Londona oživio je te riječi.

Nije trčao za rekordima i novcem

Znao je tako Ronaldinho izluditi protivnika driblingom, vratara eurogolom, pronaći suigrača čarobnim pasom, izvanredno podnijeti grube nasrtaje svojih rivala i sve to ukrasiti pokretima koji su njegov nogomet pretvarali u "jogu bonito" (lijepu igru). Taj brazilski izraz bio je suština njegove igre, a on njegov zaštitni znak.

Vjerojatno zbog toga nije bio serijski osvajač ni igrač željan novca. Imao je želju osvojiti više različitih trofeja, pa je tako ostao jedini nogometaš koji je osvojio Svjetsko prvenstvo, Ligu prvaka, Copa Libertadores te nagrade za najboljeg igrača svijeta prema izboru France Footballa i FIFA-e. No, nikada nije pokazao htijenje da gomila već osvojene titule niti da traga za rekordima.

Nije pokazao ni volju da zaradi što više novca pred kraj ozbiljne karijere, kada je u 30-im godinama sigurno mogao otići u MLS, Kinu ili neki klub arapskih vlasnika, umjesto u brazilski Fluminense ili meksički Queretaro.

Problem je što nije znao živjeti izvan nogometa. Još tijekom karijere postao je poznat po noćnim izlascima, a nekoliko godina nakon što se oprostio od voljene igre, stigla je vijest da je zbog lažnih dokumenata završio u paragvajskom zatvoru te da je bankrotirao. 

Odlaskom iz nogometa značajan dio njega ostao je zarobljen u prošlosti

Na svu sreću, njegova reputacija je i dalje toliko velika da je brzo zaradio veće svote novca snimajući nove reklame i glazbene spotove.

Ipak, taj dio života izvan nogometnog terena, kao i period nakon završetka karijere, možda ostavljaju i najtužniji dojam o Ronaldinhu. Na svojim objavama na Instagramu nerijetko objavljuje slike i videe iz prošlosti, kada je bio majstor na terenu, kao da time otkriva koliko mu sve to nedostaje. 

Često podsjećanje na godišnjice sjajnih golova i poteza ne mora nužno značiti da je Ronaldinho nezadovoljan svojim životom. Nije on jedini koji javno oživljava uspomene iz starih vremena, ali on doista pripada onoj rijetkoj skupini velikih legendi koji veliku prazninu po završetku karijere nisu uspjeli ni približno popuniti nekom drugom zanimacijom, zbog čega djeluje da su dobrim dijelom zarobljeni u prošlosti.

"Ne postoji dan a da ne razmišljam o punom stadionu. Nogomet je bio moj život", bile su njegove riječi iz dokumentarca snimljenog o njemu. 

Kao što je dokazao da je bio najsretniji čovjek dok je igrao nogomet, da se svijet zaustavljao kad on ima loptu, tako je svojim životom svima pokazao da je jedan značajan dio njega ostao na zelenoj površini, na koju većina izlazi da pobijedi, osvoji trofej i zaradi novac, a on je izlazio samo da bi uživao.