SKUPINA od 12 najboljih američkih košarkaša okupljena u reprezentaciju SAD-a učinila je ono što joj je bio jedini cilj. Nogometnim rječnikom Engleza, vratila je košarku kući. Neki zli Europljani, daleki Australci, pa i vječno podcjenjivani susjedi im Kanađani, previše su se raspištoljili proteklih godina i počeli im uzimati medalje na svjetskim prvenstvima, čak su ih znali i pobijediti na Olimpijskim igrama.

Osvetnički tim, koji je samoinicijativno prošlog ljeta počeo okupljati LeBron James, ispunio je svoju svrhu i dokazao da kad se zaista ujedine svi najbolji, nitko im nije ravan. Ostatku svijeta može biti utjeha da je ta uzvisina, koja se još prije 30-ak godina mjerila u kilometrima, sad tek pokoji centimetar iznad njega i da bi za četiri godine u Los Angelesu mogla biti pokorena.

Prije 16 godina Amerikanci su okupili sličan Redeem Team, "momčad iskupljenja", nakon što su ostali bez zlata na tri uzastopna velika natjecanja, uključujući i Olimpijske igre 2004. Kobe Bryant tada ih je vodio do tijesne pobjede nad fantastičnom Španjolskom u finalu, u utakmici koju mnogi doživljavaju kao najbolju u olimpijskoj povijesti.

Možda ju ni polufinalni okršaj sa Srbijom ni finalni s Francuskom pojedinačno nisu nadmašili, ali može se bez mrvice ustručavanja reći da je ovo bio najbolji olimpijski košarkaški turnir ikad.

Najveći razlog zašto su se mnogi drznuli uspoređivati ovu inačicu Teama USA s originalnim Dream Teamom iz Barcelone je to što su u sastavu imali tri najbolja igrača generacije, tri najveće još aktivne košarkaške legende 21. stoljeća, koji su se kroz pariški turnir pokazali neprocjenjivima i pitanje je bi li bez ijednog od njih SAD osvojio zlato.

Amerikanci više ne mogu pobjeđivati bez najboljeg što imaju

Kevin Durant, tek oporavljen od ozljede lista, na samom početku natjecanja Srbiji je zabio 21 poen za devet minuta na parketu u prvom poluvremenu i usmjerio SAD prema visokoj pobjedi kojom su svima dali do znanja da su žestoke oscilacije završile s pripremama te da u Parizu misle ozbiljno. Zabio je neke ključne koševe i u polufinalu te generalno bio najpouzdanija američka napadačka opcija.

LeBron James bio je konstanta tijekom cijelog turnira, kao primarni razigravač dirigirao je američkim napadom na postavljenu obranu i istrčavao kontre tinejdžerskom energijom, ostvarivši usput dva triple-doublea. Stephen Curry "čuvao" se za najvažnije utakmice, utrpavši Srbiji u polufinalu 36 poena uz devet trica, a Francuzima u finalu 24 uz osam trica, među kojima četiri u zadnje tri minute za pobjedu.

Tri najveće zvijezde ove generacije bile su tri najbolja američka igrača. Ali Jamesu je 39 godina, Curryju 36, a Durant će ga sustići idućeg mjeseca. Teško će ijedan od njih za četiri godine uopće biti aktivan, a kamoli na razini potrebnoj za idealnu američku selekciju za Olimpijske igre u njihovu Los Angelesu.

Bez njih trojice ova bi reprezentacija po imenima i talentu i dalje bila prvi favorit, ali nema šanse da bi osvojila zlato. Amerikanci više ne mogu pobjeđivati ako ne okupe sve najbolje što imaju. U LA-u će to sasvim sigurno opet učiniti jer ne mogu dopustiti da im netko uzme zlato u njihovu dvorištu, ali pitanje je hoće li i to biti dovoljno.

Anthony Edwards jedini je igrač nove generacije s dovoljno talenta i karizme da postane svjetska superzvijezda. U najboljim godinama bit će Devin Booker, Tyrese Haliburton i Jayson Tatum, koji je kao najveća zvijezda aktualnog prvaka Bostona u Parizu bio osuđen na mrvice.

Bit će tamo i eksplozivni Ja Morant, ako se prestane igrati pištoljima. Paolo Banchero već je nakon rookie sezone bio jedan od najboljih igrača SAD-a na lanjskom Svjetskom prvenstvu. Scottie Barnes i Tyrese Maxey također su već All-Star igrači s potencijalom MVP-ja. Chet Holmgren može godinama biti američki odgovor na Victora Wembanyamu. Sa sveučilišta će doći novi supertalenti poput Coopera Flagga.

I bit će tu opet dovoljno talenta da budu prvi favoriti, ali nipošto momčad koja može računati na olimpijski turnir kao ugodno ljetno druženje s kolegama i šetnju do najviše stepenice pobjedničkog postolja. Svijet ih je, pokazali su to Srbi i Francuzi, dostigao. Za četiri godine bi ih lako mogao prestići jer je talenata sve više po cijelom globusu i posvuda se njihovu igračkom razvoju u mladosti posvećuje više nego u Americi.

Tko će ih ugroziti?

Na posljednja dva olimpijska turnira Amerikancima je protivnik bila Francuska i oba puta im je izvrsno parirala. Razlog za vjeru da će ih za četiri godine konačno nadmašiti prvenstveno je izvanzemaljac Victor Wembanyama, koji će tada imati 24 godine i, prema do sada pokazanom, vjerojatno već biti općeprihvaćen kao najbolji igrač na svijetu.

Osim svestranog kapetana Nicolasa Batuma i vjerojatno razigravača Albicyja, nitko iz ove francuske momčadi neće biti prestar za LA. A nadolazeći talent garancija je da će biti samo sve bolji. Wembyjev vršnjak Bilal Coulibaly bio je u sastavu već u Parizu, a na ovogodišnjem draftu Zaccharie Risacher i Alex Sarr bili su prvi i drugi pick, uz šestoizabranog Tidjanea Salauna. Dva francuska klinca mogla bi biti u top 10 i iduće godine.

Pozicija na draftu nije nikakva garancija uspješne, a kamoli zvjezdane karijere, nego pokazatelj potencijala i talenta. Imali su ga i Yabusele i De Colo, pa su se u SAD-u zadržali samo po dvije godine. Imali su ga i Lessort i Cordinier, pa nikad nisu ni otišli u NBA, iako su draftirani. Ali pokazali su Amerikancima da ih itekako mogu mučiti i frustrirati, a svi ovi mladi talenti dokaz su da Francuzi od svih europskih momčadi najdužim koracima grabe prema vrhu.

Srbija ipak ide u suprotnom smjeru. Nikola Jokić nipošto nije star, 29 mu je godina, ali jasno daje na znanje da mu ne pada na pamet ganjati LeBronove rekorde i igrati do četrdesetih, pa ni kasnih tridesetih. Igre u Los Angelesu vrlo lako bi mu mogle biti posljednje, a i većina ove generacije je na rubu tridesete ili ju je premašila, poput kapetana Bogdana Bogdanovića, koji će idućeg tjedna napuniti 32.

Nove generacije nisu tako impresivne. Nikola Jović i Nikola Topić garancija su da će Srbija i nakon Los Angelesa biti konkurentna, ali za razliku od Francuske, proizvodnja novih talenata je u padu. A ako im krema ode u NBA, Srbi bi se mogli dovesti u probleme i u kvalifikacijama za velika natjecanja, poput Hrvatske.

Svjetski prvaci Nijemci, koji su u Parizu ostali bez bronce u okršaju sa Srbijom, nemaju velikih imena, ali imaju najbolju momčadsku igru i bit će zanimljivo vidjeti hoće li se održati u vrhu kad Dennis Schröder prestane postajati Superman na velikim natjecanjima, a kad se na vrh hijerarhije popne odlični Franz Wagner.

Luka Dončić za četiri godine će uz Wembanyamu vjerojatno biti najbolji igrač na svijetu, ali do tada će mu i ovo malo potpore što ima u slovenskoj reprezentaciji biti u drugoj polovici tridesetih, a ozbiljni nasljednici se ne naziru. Španjolci će uvijek biti tu negdje, ali nakon Pariza se povlače i zadnji ostaci njene zlatne generacije.

Košarka se kroz posljednje desetljeće počela ozbiljno razvijati u Africi, a Južni Sudan u Parizu je ostavio odličan dojam unatoč ispadanju u skupini. Pitanje je vremena kad će se neka afrička reprezentacija uključiti u borbu za medalje, ako već ne ugroziti Amerikance.

Kanađani su Amerikancima donijeli košarku, hoće li joj je i oduzeti?

Ako se gleda samo broj NBA igrača, koji je pokazatelj individualnog talenta, najozbiljnija prijetnja Amerikancima u LA-u trebali bi biti Australci i prvenstveno Kanađani, koje su ove godine u četvrtfinalu protiv Francuske zaustavile nezrelost i domaćinski uvjeti.

Kostur njihove momčadi ima od 22 do 26 godina i tek treba ući u "prime", imaju superstara Shaija Gilgeous-Alexandera, sve boljeg RJ-a Barretta i niz vrhunskih defenzivaca te su u teoriji zapravo i bolje posloženi nego Amerikanci koji samo nabacaju sve najbolje što imaju, bez obzira na "fit".

Centarska linija im je najbolnija točka, a i u godinama, ali 224 cm visoki Zach Edey, koji od jeseni kreće u NBA avanturu, bit će im jedan od stožernih igrača u budućnosti. A ako ih se uspoređuje isključivo s Amerikancima, ni oni na toj poziciji nisu posebno impresivni.

Ljubav Kanade prema košarci, koju joj je na prijelazu milenija usadio Vince Carter svojim spektakularnim letovima u dresu Toronto Raptorsa, dolazi na naplatu jer su igrači sa sjevera sve brojniji, bolji i spremniji da Amerikancima uzmu ono na što polažu sveto pravo.

Uostalom, košarku je izmislio Kanađanin James Naismith, samo na američkom teritoriju, na Sveučilištu Kansas. Bilo bi nekako i prikladno da im je Kanađani u Los Angelesu, na njihovu teritoriju, i oduzmu.