DA ĆE OVO biti teška i neuspješna sezona Hajduka, dalo se naslutiti još početkom kolovoza, ali nikome nije bilo ni na kraj pameti da ćemo četiri mjeseca kasnije govoriti o najgoroj sezoni splitskog kluba u posljednjih pedesetak godina.

Klub koji već godinama "sam protiv svih" gura na navijački pogon i koji je tijekom zadnjih šest godina "usprkos svemu" bilježio spor, ali konstantan organizacijski i financijski rast, jučer je ispadanjem iz Kupa doživio krah. Sve što se obećavalo i sve što se očekivalo, iz današnje perspektive, bilo je potpuna laž.

Dio navijača smatra da se krah dogodio tijekom posljednjih šest mjeseci te da je klub nakon naprasne smjene Ivana Kosa uništen unakrsnom unutarnjom paljbom - nekompetencijom, nerazumijevanjem i nestrpljenjem. Međutim, problemi su puno dublji, a tadašnje stanje kluba nije bilo realno, kao što nije ni ovo sadašnje. Na Poljud su kao dio svake garniture dolazili pojedinci koji su imali drugačiju viziju narodnog Hajduka, a u potrazi za instant uspjehom, nisu prezali ni od čega - ni od posuđivanja novca posredstvom mutnih kanala, ni od ortakluka s određenim menadžerskim strujama.

Bila je to iluzija kakve na duge staze nisu mogli izgurati ni tajkuni poput Vlade Zeca ili Slavena Žužula, a kamoli narodni klub čije krhke financije iz sezone u sezonu vise o niti, a opstanak se svodi na to da između dvadeset dovedenih igrača pronađeš dva-tri koja možeš preprodati da bi se priča nastavila kotrljati. Zar to zapravo nije bio tek nastavak iskušane i neuspješne priče svih onih ranijih godina, samo što se sad odvijao pod nedodirljivim obrazom Našeg Hajduka, kojem se dugo baš sve toleriralo isključivo zbog goleme ljubavi i nekog dalekog, mračnog neprijatelja?

Nema više iluzija. Hajduk mora dati pravu šansu svojim igračima 

Srećom za navijače Bijelih, iluzija se više ne može prodavati pa su sada na Poljudu napokon prisiljeni okrenuti se onome što je nekoliko hajdučkih fanatika još prije desetak godina zacrtalo kao glavni cilj - domaćim igračima. Ideja se negdje putem sasvim zagubila, ali orijentacija na domaće igrače jedini je ispravan put koji opravdava smisao i postojanje Našeg Hajduka - kluba koji nije orijentiran na borbu za trofeje ili lažne ljetne euforije, već na stvaranje i prodaju talenata u jednom "romantičnom" okruženju, nesvojstvenom vremenu u kojem živimo.

Lanac uzajamno povezanih pogrešaka, inspiriran prije svega ljetnom euforijom i europskom zaradom koje se već više od deset godina provlače kao misao vodilje svih čelnika Hajduka, nije lako prekinuti i zato je ono što se Bijelima jučer dogodilo u Osijeku nešto najbolje što im se moglo dogoditi. Ispadanje iz Kupa Hajduk je vjerojatno ostavilo bez Europe, što bi značilo da bi prvi put nakon 13 godina trener Hajduka trebao imati mir za kvalitetan rad, a čelništvo kluba prostor za planski rad na profiliranju domaćih nogometaša.

Najvjerniji navijači Bijelih i oni koji svojim novcem podržavaju ovaj model moraju konačno shvatiti i prihvatiti kako je teško da će takav Hajduk ikada biti kompetitivan u kontinentalnim natjecanjima ili se boriti za trofeje u domaćem prvenstvu, barem ne konstantno, jer današnji nogomet takav model jednostavno ne podržava, pogotovo ne u malim, korumpiranim i monopoliziranim sredinama kao što je ona hrvatska. A nuditi članstvu takvu bajkovitu verziju budućnosti pogrešno je, pa čak i bezobrazno, jer pitanje je s kolikim bi ljudstvom Udruga raspolagala kad bi se istina sasvim ogoljela.