Tekst: Zvonko Alač

KOMPLEKS od komšijske košarke u Hrvatskoj ne stanuje zbog svjetskih i europskih zlata koja su Srbi gomilali dok su naši skupljali 12. i 7. mjesta, nego zbog dvije trice.

Svaki put kada u posljednjih 15 godina hrvatska reprezentacija doživi debakl, ponavlja se izlizana mantra kako nas "prati prokletstvo zbog toga što su košarkaši na Eurobasketu '95. demonstrativno otišli s najniže stepenice podija" u znak podrške Litvancima koje su suci izmasakrirali u finalu protiv Srba na njihovu terenu u Ateni.

Sljedeće godine na OI u Atlanti reprezentacija ne da nije uspjela obraniti srebro iz Barcelone, nego su Kukoč, Rađa, Vranković, Komazec, Tabak, Perasović i društvo, pod vodstvom Petra Skansija (koji ih je vodio i četiri godine ranije u Barceloni), "osvojili" sramotno sedmo mjesto od 12 reprezentacija koje su se natjecale.

Đorđevićevom tricom nije počeo pad naše košarke, ona je već bila u knock-downu

Tada je počeo "pad naše reprezentativne košarke" (mada bi bolje pristajala riječ sunovrat), a ne u Ateni ili godinu dana poslije OI, kada nas je na Eurobasketu '97. tricom pokopao Kecmanov prethodnik Saša Đorđević, što drugi katatsrofičari navode kao datum kad se zemlja koja se do tada dičila klupskom i reprezentativnom košarkom, iste užasno počela stidjeti.

Naravno da pri boldanju patetike i dodatnom isticanju srpsko-hrvatskih antagonizama i fatalnih nesreća bolje zvuči da nam je košarku pokopala Đorđevićeva trica, ali to jednostavno nije istina.

Koš koji nam je u drugom krugu EP-a za pobjedu 64:62 u posljednjoj sekundi (preko ruke Slavena Rimca) zabio vođa kasnijeg europskog prvaka, bio je višestruko bolan jer došao je u osvit normalizacije i mirne reintegracije, dok su ratne rane još bile itekako svježe, pa otuda papagajski instinkt da se Saleta proglašava grobarom hrvatske košarke iako njih ne treba tražiti u Hali Pionir nego na mnogo bližim adresama.

Uostalom, usporedimo momčadi i trenere koji su se sučelili na spomenutom EP-u: mislite li da su Mulaomerović, Giriček, Rimac, Sesar, Prkačin, Alanović, Kovačić, Pejčinović, Grgat, Marcelić, Kelečević, Milačić (trener Skansi) mogli izvući išta bolje od tijesnog i časnog poraza od Bodiroge, Danilovića, Savića, Đorđevića, Rebrače, Tomaševića, Obradovića, Berića, prevođenih Željkom Obradovićem?

Kako je to "pad hrvatske košarke" mogao započeti na spomenutom prvenstvu na kojem je "Jugoslavija" bila prvak, a Hrvatska 11.?

Što je dovelo do Kecmanove trice?

Ista stvar je i danas: Cibona je izgubila od bolje momčadi, koja sljedeći tjedan igra Final Four Eurolige dok Cibonu očekuje gostovanje kod uvijek neugodne Svjetlosti. Partizanovi igrači su igrali i zabili dok su slavlje Cibosa na terenu predvodili pomoći trener u odijelu i kapetan u civilu. Partizan je s manjim budžetom od Cibone na putu do turnira četiri najbolje europske momčadi nanizao Barcelonu, Panathinkos i Maccabi, dok se Cibona diči jednom, jedinom pobjedom u drugom dijelu Topa 16.

Cibona kuka zbog bankrota, a nisu kukali kada su za vrijeme rata strance plaćali pola milijuna godišnje. A što bi tek napravio Partizan da ima svoju dvoranu i par desetaka poslovnih prostora na elitnoj lokaciji u gradu? Sve su to razlozi koji su Kecmanovu loptu "usmjerili" u koš, a Cibonu da piše onu sramnu žalbu.

Tako da nije pad hrvatske košarke počeo Đorđevićem niti se "završio" Kecmanom, točnije njemu nisu uzrok srpske trice, nego hrvatske kučine.