"USPOREĐUJU ga s Bakom, a to mogu učiniti i ja, jer sam trenirao obojicu. Međutim, drukčiji su kao osobe, jer je Ibro daleko od umjetnika boema. Njemu trebaju sloboda i njegova volja u igri, ali on je neiscrpan radnik, trudi se onako kako se trude obično oni koji nemaju što drugo pokazati. E, to znači da je Ibro karakter."

Tako je prije više od deset godina Špaco Poklepović opisao hajdučko srce i miljenika Hajdukovih navijača, koji je već tad bio "igrač u godinama", da bismo danas sa Senijadom Ibričićem pričali nakon jedne od boljih sezona koje je odigrao u karijeri. Da nije te sitnice, Ibro bi već bio direktor Domžala, kluba u koji je došao 2017. godine i postao njegova legenda. 

Prošle sezone navijači su ga proglasili najvećom polušpicom zadnjeg desetljeća u Sloveniji, a ove godine Ibričić je dobio još jedno veliko priznanje: po izboru svih nogometaša slovenskog prvenstva proglašen je za najboljeg igrača lige. U rujnu će bivši reprezentativac BiH i jedan od omiljenih igrača Hajdukove povijesti napuniti 36. godinu i već je odavno isplanirao kako će završiti karijeru. Takav je ugovor, uostalom, potpisao s Domžalama i sad je trebao obavljati dužnost sportskog direktora kluba. No, u tome ga sprječava činjenica da je i dalje jedan od najboljih u svakom klubu u kojem se pojavi.

Na ulicama Splita glasoviti je mural najboljih igrača Hajduka, a na njemu je Ibričić našao svoje mjesto. Rođen u Kotor Varošu 1985. godine, prvi put pokušao je kad je imao 18 godina, no nakon priprema trener Ivan Katalinić ga nije uzeo. No zato je to učinio Zagreb i Ibro je, prije "hajdučkog srca", postao "ponos purgera", koji je te sezone uvalio 12 pogodaka, a debitirao je u pobjedi protiv Hajduka 4:2. 

Nakon što mu je 2008. godine propala još jedna proba, ovaj put u Dinamu iz Kijeva, Ibričić ispravlja grešku i potpisuje za Hajduk, s kojim ga svakog ljeta iznova povezuju. O svemu tome smo razgovarali s Ibričićem sat vremena prije nego što će poletjeti na odmor nakon lude završnice slovenskog prvenstva.

Čestitamo na tituli najboljeg igrača lige. Planirao si se oprostiti, ali čini se da to neće tako lako ići? 

Ha-ha, istina je da sam planirao malo drugačije, ali ispalo je odlično i ovako. Kada sam nakon sezone malo sjeo i pogledao sve izvještaje, vidim da sam od 36 utakmica odigrao njih 34, po 90 minuta. I to mi je najveća nagrada. Uvijek su mi govorili da imam znanje, ali sad sam dokazao i da fizički mogu odgovoriti svim zahtjevima. Osjećam se odlično, a igrali smo u ludom ritmu, svaka tri dana nova utakmica. Drago mi je da sam dokazao da godine ne znače ništa. Često nam govore da smo gotovi nakon 30-e, ali ima igrača koji ruše te predrasude, to je važno za sve nas.

Igrača poput Luke Modrića? 

Potpuno ga razumijem kada kaže da se na terenu osjeća kao da mu je 27 godina. Nemam što drugo kazati. Kad naporno radiš i dok si posvećen nogometu, važno je ono što pokazuješ na terenu. Za nas je važno i ono što prezentiramo mladim igračima, zbog njih smo također još uvijek tu. I oni su moj motiv, želja da oni lakše napreduju.

Što se dogodilo u slovenskom prvenstvu, kako je Mura postala prvak? Naravno, znamo da je to napravila pobjedom protiv Maribora u zadnjem kolu, ali nitko to nije mogao očekivati, zar ne? 

Realno, nitko nije očekivao da će postati prvaci. Olimpija je na polusezoni imala ogromnu prednost, ali došli smo do toga da se u zadnjih pet kola vodila velika drama. Četiri ekipe mogle su osvojiti naslov i mi smo također bili tu. No, Mura je zasluženo prvak, u finišu su pobijedili i nas i Olimpiju i Maribor. 

Kažu da se igrač sezone birao ranije, da bi ga zbog izvedbe u završnici dobio Čakovčanin Luka Bobičanec, jedan od Hrvata koji je izveo čudo s Murom i zabio ove sezone 11 golova. 

Bilo je više kandidata i on je sigurno bio jedan od njih. Da se glasalo na kraju sezone, možda bi igrači odlučili drugačije nakon pohoda Mure. Ovako su izabrali mene na temelju većeg dijela sezone i ja moram biti posebno zahvalan na tome. Iako znaš kad dobro igraš i gode ti pohvale, nema ljepše stvari nego kad te za najboljeg izaberu tvoji protivnici, svi oni dečki s kojima se natječeš, kao i svi treneri lige, njih preko 200.

Ostaješ na terenu i iduće sezone? 

Nije tajna da sam potpisao ugovor s klubom do 2024., ali zar je netko mislio da je to igrački ugovor? Imamo dogovor i već neko vrijeme ja spajam Upravu sa svlačionicom, ali okolnosti se ponekad mijenjaju. Namjeravam još igrati, ali ne baš dugo. Najviše ostajem zbog mladih igrača. Sad kad smo se rezultatski dignuli i izborili Europu, tu sam da radim za interes kluba. Zato ću se još malo žrtvovati. 

Radit ćeš kao direktor, no imaš li trenerske ambicije? 

Trenutno s trenerom kluba i ljudima iz Uprave sudjelujem u donošenju odluka i vidim se tu i kad završim karijeru, u tom sportskom segmentu. Završavam Uefinu školu i uskoro ću dobiti A licencu za trenera, jer tko zna što će biti na kraju. Ono što je sigurno - kad završim s igrom, odmah počinjem raditi u klubu.

Sigurno već pratiš i brojne igrače iz hrvatske lige, ali koga posebno? 

Pratim, pratim sve... Da mi je netko ranije rekao da ću gledati utakmice nekih liga, smijao bih se. Sad gledam doslovno sve. U HNL-u je malo igrača koje možemo kupiti, ali gledao sam, kao i vi, pred kraj sezone dvojac koji je iskočio u Hajduku, Stipu Biuka i Marina Ljubičića. Ne znam samo gdje su dosad bili i žao mi je što smo ih upoznali na ovoj razini tek na kraju sezone. Uz njih, tu je i Mario Vušković, koji standardno igra za Hajduk. Gledao sam i Dinamo, ali za nas je realnije tražiti dobre igrače u BiH, gdje također ima talenata.

Kako ti trenutno izgleda Hajduk? 

Jako su nezgodne brojne promjene raznih lica, od trenera do predsjednika, jer svaki od njih u Hajduku praktički radi za sebe i spašava sebe, kako bi što duže ostao. To sigurno opterećuje klub, ali čini mi se da Hajduk sad ide u dobrom smjeru.

Legenda si Domžala, ali si i legenda Hajduka. Zašto svoju budućnost ne vidiš u Splitu?

Svi znamo što je meni Hajduk dao, a što sam mu ja vratio za vjernost. Onaj mural Splitu sve govori i oko toga nema nikakve priče. Ja i Split se volimo i Hajduk je sigurno jedan od klubova u kojima se jednog dana vidim. Sad sam u Domžalama i imamo kontinuitet i planove. Što će biti u budućnosti, ne znam, ali sigurno znam da s Hajdukom neće biti problema, to je moj klub.

Je li to vraćanje duga za propali povratak prije pet-šest godina, kada si se vraćao iz Irana i umjesto u Hajduku završio u Sloveniji? U Hajduku su od tebe tražili dodatne preglede i pretrage, je li to istina i je li to razlog zbog kojeg se niste dogovorili? 

Ne vraćam ja dug zbog toga što se tada nismo dogovorili, ja vraćam ono što sam rekao kad sam odlazio iz kluba. Rekao sam ljudima da ću se jednog dana vratiti. To se još nije poklopilo, ali vidjet ćemo kako će se stvari razvijati u budućnosti. Sve što je bilo ranije, više nije važno.

Što bi napravio da trenutno vodiš Hajduk? 

Napravio bih sve da Livaja i Kalinić ostanu, da Marin Ljubičić igra i da se, po mogućnosti, dovedu još dva-tri iskusna igrača koji razumiju što znači igrati u Hajduku. Nemam apsolutno ništa protiv stranaca, ali oni u Splitu često ne razumiju ništa. Potezi novog predsjednika s Livajom i Kalinićem su top, takvi igrači znaju što je Hajduk i zato mogu povući kad ne ide. To je ključno za mlade igrače poput Ljubičića, koji je pokazao vrlo zanimljive stvari. O Biuku ne treba trošiti riječi.

Opet dolazi i novi trener, može li se takvim tempom zamjena u stožeru stvoriti ozbiljna momčad? 

Sigurno je da se ništa ne može stvoriti preko noći. Tko god dođe, trebat će podršku. Hajduk mora istrpjeti mjesec ili dva da trener nešto napravi. I direktoru kluba treba vremena, ali trener je ipak jedan od najbitnijih faktora za stvaranje ekipe. No u Hrvatskoj svima nakon nekoliko loših rezultata skidaju glave, čak i igračima koji rade čuda na terenu i velikani su kluba kao što je Hajduk. To je najveći problem. Nema vremena, pa umjesto da se stane na loptu, lica se još brže smjenjuju. Jakobušića sam na startu doživio kao čovjeka koji je beskompromisan i za sada se drži zacrtanog pravca. Uostalom, Hajduk je, nakon svega što je prošao, na kraju ipak izborio Europu. 

Kakva je situacija u BiH? 

Ne bih širio euforiju, ali ono što sam vidio u dvije utakmice s novim izbornikom Petevom, a posebno protiv Francuske, ugodno me iznenadilo. Ima mladih igrača koji mogu jako napredovati uz Džeku i Pjanića. Ako ovako nastave, mogu i popraviti rezultate BiH, koja je, uz nastup na SP-u u Brazilu, u zadnjih šest-sedam godina ipak morala izboriti još jedno veliko natjecanje.

Što kaže Džeko, najbolji ste prijatelji? 

To je kao situacija s Lukom Modrićem, svima je lakše kad imaju njega iza leđa ili ispred sebe. Džeko je svjestan da on vuče BiH, a to onda i njega vuče naprijed. Psihološki je jak, svako ljeto sele ga u drugi klub, ali ništa ga nije omelo. No malo mu teško pada što s BiH nije postigao više, za našu zemlju zbog teške situacije to znači puno više, drugačije je nego u Hrvatskoj koja uvijek ide na velika natjecanja. 

Koliko žališ što na SP-u u Brazilu nisi dobio ni minute u igri? 

To sam prebolio. Bila mi je čast biti tamo i predstavljati BiH, a ove neke druge priče i neki drugi razlozi, koji nemaju veze s nogometom, više me ne zanimaju. Ja sam za BiH dao sve što sam mogao i u toj reprezentaciji igrao sam s nekim od najvećih igrača u svojoj karijeri.

Imaš li nekog od igrača koji su te na terenu činili boljim? 

Pa obično sam ja vukao gdje god sam bio i nisam igrao u baš velikim klubovima u svijetu. Jedan od idola mi je sigurno Robi Prosinečki.

A Baka Slišković, s njim su te uspoređivali? 

Možda je to najviše zbog onog prvog gola za Hajduk koji je mnoge podsjetio na Bakin gol iz kornera. 

Robi je rekao da Srbija i BiH u nogometu nisu tako uspješne kao Hrvatska ponajviše zbog kvalitete. Što misliš o tome? 

Slažem se, Hrvatska ima 15 igrača u top klubovima, prvake u ligama petice i sudionike u finalu Lige prvaka. Ne trebamo se lagati, Hrvatska je najbolja reprezentacija Balkana ali s vremenom i mi bi se trebali moći nositi s takvima.