U ISJEČKU iz svojih memoara košarkaš s 13 godina NBA iskustva i dvostruki All-Star Carlos Boozer otkriva tragediju iz djetinjstva koju je tajio više od 30 godina. Isječak je prenio engleski Guardian.

NIKAD ovo nikom nisam rekao, ali najbolji prijatelj mi je umro na rukama - i sve zbog košarke. Taj sam dan skrivao u kutku uma više od 30 godina, poput pažljivo složenog sadržaja istrošenog kovčega, zakopanog iza paučine i kartonskih kutija u najudaljenijem kutu tavana.

Dok nisam počeo pisati ovu knjigu, nisam nikome govorio o tome što se dogodilo, uključujući moje roditelje, braću i sestre. To sam sjećanje čuvao i vraćao mu se samo u trenucima samoće na svom putu u NBA, dvojio sam o kopanju po prošlosti jer je moja obitelj uvijek okrenuta onom što dolazi.

Ipak, ono što se dogodilo promijenilo je tijek mog života, kao i njihovog, i bez toga nikako ne mogu ispričati svoju priču.

Kad se to dogodilo, Chris je imao sedam godina, a ja šest. Bili smo dvije nerazdvojne kuglice energije koje su živjele u susjednim zgradama u kriminalom prožetom Washingtonu kasnih 1980-ih.  Upoznali smo se u vrtiću i naše su se obitelji dovoljno zbližile da znaju da tamo gdje nađu jednog od nas, sasvim je sigurno i drugi tu. 

Stalno zajedno, stalno uz košarku

Ujutro bismo hodali zajedno u školu i svako poslijepodne zajedno odlazili u dućan, gdje bismo dijelili sendvič od 2 dolara s puretinom, sirom i majonezom u debelom, bijelom, masnom papiru koji bismo odmotali odmah na vratima. Zatim na jedan od 5-6 terena razbacanih u blizini našeg kompleksa, gdje smo igrali košarku dok nas sumrak ne bi upozorio da se vratimo kući.

Chrisa i mene je obuzela košarka. Otac mi je godinu dana ranije prvi put dao taj gumeni globus u ruke, koji kao da ih nakon toga više nikad nije napustio. Zato smo se Chris i ja tako dobro slagali - on je jednako kao i ja želio sve svoje vrijeme potrošiti na košarku. Ako nismo bili vani na terenima, gledali smo NBA utakmice na TV-u.

Sredinom 1988. Los Angeles Lakersi bili su na putu do drugog uzastopnog naslova prvaka, ali je Michael Jordan, čiji Chicago Bullsi nisu ni ušli u doigravanje, ukrao pozornost. Do kraja regularne sezone Jordan je bio vodeći u koševima i ukradenim loptama te osvojio titulu za obrambenog igrača godine i MVP-ja. Bio je prvi koji je osvojio sva ta priznanja u istoj sezoni i to više nitko nije ponovio.

Dva mjeseca ranije Chris i ja smo bili zalijepljeni za ekran u dnevnoj sobi moje obitelji, okupirani ludo neizvjesnom All-Star utakmicom na kojoj je Jordan okrunjen kao MVP. Ipak, natjecanje u zakucavanju nas je natjeralo da ludujemo kao da smo eksali dvije litre gaziranog soka. 

U svom posljednjem pokušaju Jordan je pretrčao cijelo igralište i lansirao se s linije slobodnih bacanja do koša - punih 15 stopa u letu od kojeg pada vilica. Orao, raširenih krila, kriči preko neba. Jordan je bio besprijekoran i zapanjujuć. Kao i mnogi naši vršnjaci, Chris i ja smo znali da ćemo jednog dana zajedno igrati u NBA ligi. Nismo sumnjali. Samo smo trebali vježbati svaki dan, pa smo odlazili na lokalne terene i pokušavali se nositi sa starijom djecom dok smo šutevima jedva mogli dobaciti do obruča.

Driblingom je bacio starijeg klinca na stražnjicu

Chris je bio bolji igrač od mene. Bio je izvrstan s loptom i u driblingu, bio je brz i spretan poput samog Jordana. Čak i tako mlad, zavidio sam Chrisovom prirodnom talentu.

Jednom je izveo prekrasan crossover dribling, a stariji klinac koji ga je branio izgubio je korak i pao na stražnjicu. To se zove ankle-breaker i uvijek izaziva snažne reakcije. Tako je bilo i ovaj put. Dok su igrači vikali i urlali, djeca koja su gledala tresla su lančanu ogradu koja je okruživala teren.

"Kvragu, kako te samo polomio", čuo sam nekoga kako govori iza nas. Nisam se mogao ne nasmiješiti jer sam znao da, ako će itko na ovom terenu uspjeti ući u NBA, to će sigurno biti moj najbolji prijatelj, Chris.

Na bilo koji drugi dan, stariji klinac bi se otresao i vratio u igru, smišljajući osvetu na terenu. Na bilo koji drugi dan, Chris i ja nakon toga bismo zajedno odšetali kući i sretno iznova proživljavali taj nevjerojatni dribling.

Chris se srušio držeći se za trbuh, a ovaj je samo sjeo na bicikl i otišao

Ovo nije bio bilo koji drugi dan. Chris je nehotice osramotio člana bande. Stariji klinac je ustao, mirno odšetao do svog bicikla, izvukao mali crni pištolj iz ruksaka koji je visio na volanu i naciljao ravno u Chrisa.

Pucanj je odjeknuo terenom i većina djece se razbježala u zaklon, u strahu da će njih pogoditi sljedeće. Vika i panika uklopili su se u odjek pucnja. Dok sam stajao na metar od Chrisa, metak je mogao pogoditi i mene, ali moj najbolji prijatelj razotkrio je njegovu putanju srušivši se na asfalt i držeći se za trbuh. 

U šoku sam gledao kako tip koji je pucao sjeda na bicikl i mirno odlazi. Nitko ga nije pokušao zaustaviti. Nitko se više nije usudio privući njegovu pozornost. Nitko od nas nije želio umrijeti.

Potrčao sam do Chrisa i pao na koljena, naslonivši njegovu glavu i torzo na svoja prsa. Instinktivno sam stavio svoje ruke na Chrisove, ali krv je nastavila navirati, šireći se po njegovoj sivoj majici i šikljajući na sve strane poput erupcije vulkana. Mirisalo je na kovanice.

Nitko nije ponudio pomoć. Svi su bili stranci, djeca zaleđena onim što su gledala

Hitna pomoć ne dolazi odmah u četvrt, ali molio sam se da je netko otrčao pozvati je. Chris je stenjao i hvatao zrak dok smo čekali da dođe pomoć. Suze su mu tekle niz lice. Jako ga je boljelo i vidio sam čisti užas u njegovim očima.

Starija djeca iz kvarta polako su se okupila oko nas, svi mi svjedoci Chrisovih posljednjih trenutaka na zemlji. Nitko od njih nije ponudio pomoć. Pogledao sam oko sebe, ali svi su bili stranci, kao što smo Chris i ja bili njima. Ali i oni su bili samo djeca, zaleđena onim što su gledali. Dok je Chrisova krv curila iz njega na asfalt, gomila koja nas je okruživala kao da se pomirila da može samo buljiti, kao da je Chrisova sudbina već gotova stvar. 

Nastavio je stenjati i mrmljati riječi koje nisam mogao razumjeti, a onda je počeo grgljati vlastitu krv, duboko u grlu. Oči su mu se okrenule kad je posljednji put izdahnuo. Prsa su mu se prestala dizati i spuštati pod mojim rukama. Otišao je.

Snažan par ruku pojavio se iz gomile i trgnuo me iz kruga, dalje od Chrisa, kojeg sam položio na tlo. Otac me odveo do mame i jurnuo natrag u krug, a pred njim se otvorio čist put. Gledali smo kako hvata Chrisov mlitav zglob tražeći znakove života. Stisnuo sam se u majčino toplo tijelo, tražeći utočište. Već sam znao da neće ništa osjetiti.

Chrisov otac stigao je nedugo zatim. Potrčao je do Chrisovog tijela i kleknuo kraj njega. Njegova užurbanost je nestala kad je podigao sina i oprezno ga odnio prema parkiralištu, baš kad su kola hitne pomoći stigla, pola sata nakon što su ih pozvali. Bljeskajuća crvena svjetla zamaglila su se u mojim suznim očima.

"Idi, čekaj u autu", rekla mi je majka i ja sam poslušao. Kroz prozor auta gledao sam svoje roditelje kako prilaze Chrisovom tati. Razmijenili su nekoliko riječi i moji su se roditelji vratili. Moje crvene ruke lijepile su se za stražnje sjedalo, prljajući njegovu prevlaku otiscima prstiju.

Otac je sanjao i odlučio

Ne sjećam se vožnje kući niti ičega što je možda rečeno. Majka me okupala i stavila u krevet, povukavši se za kuhinjski stol s mojim ocem kao što je činila većinu večeri. Pogledao sam stariju sestru Natashu kako mirno spava u krevetu za dvije osobe do mene. Gledao sam sjene i svjetlo kako plešu ispod vrata spavaće sobe i naprezao se da čujem roditelje, ali nisam mogao razaznati njihove prigušene glasove. Nevoljko sam utonuo u san, a oči su me još pekle od suza.

"Sinoć sam sanjao i Bog mi je rekao što ćemo sljedeće učiniti", rekao je otac Natashi i meni sljedećeg jutra za kuhinjskim stolom. Probudili su nas ranije nego inače. Mama je ušuškavala bebu Charlesa u krilu. Chrisa nitko nije spomenuo, ali roditelji su mi izgledalo fokusirano i energično. Bio sam zbunjen, ali nisam htio spominjati Chrisa ako neće oni.

"Sanjao sam o prekrasnom mjestu s planinama i drvećem i jezerima i ribama koje možete uloviti, a koje su velike kao vas oboje", rekao je, kao da čita o čarobnoj zemlji iz dječje knjige. Natasha i ja smo razmijenili znatiželjne poglede.

"Aljaska", nastavio je, a tijelo mu se podiglo sa stolca jer više nije mogao suzdržavati uzbuđenje. "Obitelj Boozer ne propušta priliku i to je to. Idemo na Aljasku!"

"Je li to daleko?" upitao sam se, pokušavajući pretpostaviti hoće li nas ova avantura udaljiti od DC-ja danima ili čak tjednima.

"To je na drugom kraju zemlje", odgovorila je moja pragmatična majka. "Oko 5000 kilometara. Bit će to prilična vožnja." Ustala je s malim Charlesom, promrmljala nešto ispod glasa o davanju dva tjedna otkaznog roka na svom poslu i napustila kuhinju iza mog oca. Jutros se neće raspravljati o Chrisu. Tiho sam prihvatio znak da držim jezik za zubima.

I bez Chrisove smrti, bilo je puno razloga za odlazak

Bez da je znala za pucnjavu, Natasha nije osjetila žurbu u odluci mojih roditelja. Ali ja sam na određenoj razini razumio da odlazimo jer sam bio u opasnosti. Smrt mog najboljeg prijatelja bila je među rekordnih 388 ubojstava u DC-ju 1988. i razlog je što je prozvan "američkom prijestolnicom ubojstava" - nadimak kojeg se neće otresti još mnogo godina. Nagli porast korištenja droga u kasnim 1980-ima proširio se poput šumskog požara DC-jem.

Bande su kontrolirale drogu jer su vladale ulicama. Oni su odlučivali o ljudskim sudbinama i činilo se sve da ih ne naljutiš. Čak i da nisam bio prijatelj s Chrisom, to ne bi bilo važno kad je u pitanju osveta. Sredio si jednog od naših? Mi ćemo jednog od vaših - to je bio kodeks ulica bez obzira na dob. Moji roditelji nisu znali koliko će daleko to ići niti su željeli čekati da saznaju. Shvatio sam da, gdje god da idemo, ovamo se nećemo vratiti.

Čak i bez moje upletenosti u Chrisovu smrt, naša je obitelj imala puno drugih razloga za odlazak. Tri godine koje smo živjeli u DC-ju bile su borba. Nakon što je deset godina služio u vojsci, moj je otac radio tri posla kako bi nas pokušao uzdržavati. Tijekom dana prenosio je novac iz trgovina na malo u Federalne rezerve. Navečer je vozio taksi, a zatim radio kao noćni zaštitar u Navy Yardu. Jedva da smo ga vidjeli u prolazu.

Išli smo od hotela do hotela i spavali na stubištu

Unatoč svoj svojoj marljivosti, moji su roditelji i dalje jedva spajali kraj s krajem. Kao obitelj smo pali na dno kad si nismo mogli priuštiti povećanje stanarine i morali smo se iseliti. Otac nas je smjestio u hotel, gdje smo ostali nekoliko dana prije nego što smo se prebacili u drugi hotel. 

Otac nam je plaćao sobu iz dana u dan. Međutim, jednog poslijepodneva nije stigao na vrijeme pa je moja majka spakirala naše stvari i izvela nas na ulicu. U vrijeme prije mobitela nije imala načina komunicirati s mojim ocem, a bez novca izbori su joj bili ograničeni. Bližila se noć pa je pogledala uokolo i ugledala stambenu zgradu nekoliko vrata niže. 

Nije htjela da putujemo predaleko od hotela jer bi nas otac tražio. Moja je majka čekala da netko izađe da bi mogla uhvatiti otvorena vrata i uvesti nas unutra. Penjali smo se nekoliko katova dok nismo stigli na vrh. Majka je povukla vrata koja su vodila u hodnik stana. Bila su zaključana. Iz jedne od naših torbi izvadila je nekoliko komada odjeće i položila ih na hladne, prljave pločice za improvizirani krevet. 

Rekla nam je da legnemo i pokušavala nas umiriti toplim riječima. Nakon nekoliko minuta tišine, shvatio sam da smo te noći spavali na stubištu i da moj otac neće doći. Bilo je zastrašujuće.

Sljedećeg sam se jutra probudio dok je majka pakirala naše stvari. Sudeći po tamnim kolutovima ispod očiju, nije spavala ni sekunde. Pazila je na nas, na oprezu ako se otvore vrata ili se netko usudi popeti stepenicama. Mama nas je odvela u mornaričku bolnicu, gdje je radila u računovodstvu.

Odatle je upotrijebila uredski telefon da se ponovno poveže s mojim ocem, koji je bio u panici i osjećao se užasno jer je iznevjerio svoju obitelj. Bili smo beskućnici još nekoliko tjedana i išli od hotela do hotela.

Putovanje prepuno prvih iskustava

Obitelj Boozer otišla je iz Washingtona sredinom svibnja 1988., naši životi nagurani u torbe i kartonske kutije natrpane u stražnji dio Dodgea krem ​-boje s kliznim vratima koja bi se tako snažno zalupila da bi mogla otkinuti ud. Čim smo krenuli cestom, naši su roditelji razmišljali o Aljasci i o tome što će nam ona ponuditi. Moji su roditelji bili nevjerojatno optimistični ljudi, koji su na promjenu gledali kao na priliku koju treba zgrabiti i iskoristiti. Njihovo samopouzdanje olakšalo mi je put i skrenulo mi misli s DC-ja.

Putovanje od 10 dana i više od 4500 kilometara donijelo je mnogo prvih iskustava za šestogodišnjeg klinca iz DC-ja. Vidio sam zelene pašnjake pune krava, uredno njegovane redove kukuruza u beskrajnim poljima.

Osjetio sam kako se metal savija i popušta ispod našeg kombija dok smo se spuštali s čvrstog tla na moj prvi brod, trajekt iz Bellinghama prema Aljasci. Dok se trajekt probijao kroz more, stajao sam uz njegov rub sa svojom obitelji, a povjetarac mi je hladio lice. I prvi put otkako je Chris umro, moje misli nisu bile u onom što sam ostavio u DC-ju, nego u onom što me čeka.