ZVONIMIR Šarlija se u kratkom roku profilirao kao jedan od nositelja i lidera Hajduka. Navijače je brzo osvojio svojim igrama, ali prije svega onime što splitska publika posebno cijeni - borbenošću i požrtvovnošću. Zbog kontinuiteta dobrih predstava ga se sve više spominje i kao potencijalnog reprezentativca Hrvatske.

U razgovoru smo prošli cijelu njegovu karijeru, od najmlađih dana u Koprivnici, preko epizoda u Rusiji, Turskoj i Grčkoj, do Hajduka i ambicija kluba u tekućoj sezoni.

Dolazite iz sportske obitelji. Otac vam je bio kapetan i kasnije direktor Slaven Belupa, oba brata su igrala nogomet, supruga je bivša profesionalna rukometašica, a stariji brat je također oženio profesionalnu sportašicu. Mislite li da vam je odrastanje u takvom nogometnom okruženju bilo olakotna ili otegotna okolnost?

Iskreno, oduvijek sam to promatrao kao otegotnu okolnost. Imao sam jako puno neugodnih situacija, osporavanja, upitnika i loših komentara na račun oca. Jer otac je bio član Uprave Slavena koji je donosio odluke, a ja sam u tom trenutku bio klinac u omladinskom pogonu. Kad si malo emotivnija i osjetljivija osoba, to te jednostavno pogađa.

Ali sada mislim da je to pozitivno utjecalo na moju karijeru jer se puno lakše nosim s pritiskom. Ljudi se tome smiju, ali meni je zbog te situacije najveći pritisak do sada u karijeri bio igrati u Slavenu, pa mi je kasnije igranje u Panathinaikosu i sada Hajduku lakše, iako su to klubovi daleko većeg značaja.

U omladinskom pogonu ste prvo bili napadač pa su vas s 13 godina prebacili na stopera. Jeste li se tada ljutili zbog toga?

Bilo mi je bitno samo da igram i da sam u prvom sastavu. Moglo bi se reći da bih trebao biti zahvalan tadašnjem treneru, ali kada dobro razmislim, vjerojatno mi je izbio par milijuna iz džepa (smijeh). Otac je isto igrao stopera pa mi to nije predstavljalo neki problem niti sam to doživio kao nešto loše.

Jedina osoba u obitelji koja se nije aktivno bavila nogometom je bila majka. Je li ona morala trpjeti stalne nogometne razgovore i kako se nosila s tim?

Jao, ne samo da smo otac, oba brata i ja igrali aktivno nego je s nama još živio i rođak koji je došao iz Zadra da igra u Slavenu. A nismo živjeli u nekoj kućerini, nego u stanu. Mama je, uz svoj posao, doslovno po cijele dane samo prala mašine i mašine robe koju smo mi donosili nakon treninga. Žena se potpuno satrala s nama i ne mogu ni reći koliko sam joj zahvalan.

Nije se ona puno interesirala za sam nogomet, ali joj je bilo stresno stalno slušati priče o tome kako se mene negdje gura. Danas je priča malo drugačija, pa ona često ode i na utakmice, a brat mi je rekao da više ne želi gledati s njom moje utakmice jer je počela aktivno pratiti i spominjati termine kao "međuprostor" (smijeh).

U Koprivnici se znalo da cijela obitelj navija za Hajduk. Je li bilo kakvih neugodnosti zbog toga s obzirom na to da je otac bio igrač i kasnije u Upravi Slavena? Odakle uopće ta poveznica s Hajdukom?

Nitko mi to nije nametao niti me forsirao. Kao obitelj smo uvijek ljetovali u okolici Zadra, pa je nekako jako brzo postalo normalno da u tom razdoblju uvijek idemo na utakmice Hajduka. Nije bilo bitno jesu li europske ili prvenstvene, glavno je bilo samo da se ide. Zapravo bih ja čim završi škola išao kod rodbine i ostajao tamo do zadnjeg dana praznika. Vozili su me dole vozači Podravke kamionom pa sam imao VIP uslugu (smijeh).

Tako je ta priča s Hajdukom nekako prirodno nastala. U Koprivnici nisam zbog toga imao probleme jer tamo ionako svi navijaju za Dinamo ili Hajduk, dok Slaven baš i nema navijače.

Mada, moram reći, svima u gradu je drago kad je Slaven dobar. Navijanje za Hajduk je bilo problematično samo kada se željelo nešto negativno pisati o ocu dok je bio u Upravi Slavena pa se tako sjećam naslova u novinama "Cijela uprava uz Slaven, samo Šarlija uz Hajduk" (smijeh).

Kao dijete niste bili prepoznati kao talentiran igrač pa tako nikad niste dobili poziv u mlađe reprezentativne selekcije. Mislite li da ste bili nepravedno izostavljeni i koliko je put do tih selekcija općenito teži ako već kao dijete niste u Dinamu ili Hajduku?

Ne mogu biti nepošten pa reći da sam tada bio neki supertalentirani igrač pa da me se trebalo zvati. Nemam tu zamjerke prema nikome, ali je svakako teži put doći do reprezentacije iz manjeg kluba. Barem je tako bilo u moje vrijeme iako danas vidim da se na popisima pojavljuju klinci i iz manjih sredina.

Nekako mi je prirodno da svu najbolju djecu pokupe Dinamo i Hajduk, ali ako netko kao dijete nije već tamo, to ne mora biti zbog kvalitete, već postoje situacije da roditelji nisu spremni pustiti svoju djecu u te klubove pa ostaju doma do seniora. Svakako te klince ne treba zanemariti, svačiji put je drugačiji.

Zanimljivo je da ste prvi put u zapisniku za Slaven bili 2015. godine, i to u posljednjem kolu sezone kada ste gostovali u Osijeku, kojem je trebala pobjeda za ostanak u ligi. Aljoša Vojnović je tada za pobjedu Osijeka zabio iz kaznenog udarca u 87. minuti i nekoliko puta je prepričavao anegdote s tog susreta. Kako ste kao klinac doživjeli tu utakmicu?

Baš se jako dobro sjećam te utakmice, a znam da se o njoj svašta pričalo. Nije tu bilo nikakvih namještanja i takvih priča iako nama ta utakmica nije bodovno značila ništa.

Bio sam jako svjestan važnosti utakmice jer sam kao klinac stalno s tatom išao na druženja s drugim nogometašima, pa sam uvijek slušao te priče. Dobro se sjećam da je Špiro Peričić zabio gol za 2:2 i da je Vojnović poludio na njega pa ga je hvatao po terenu (smijeh).

Trener Slavena je tada bio Ante Čačić, a nekoliko mjeseci kasnije je postao izbornik…

I nije me zvao (smijeh). Da budem iskren, pod njim sam odradio možda jedan trening i nismo progovorili ni riječ tako da ne mogu nešto puno komentirati.

Ne znam je li uopće znao da sam na klupi na toj utakmici (smijeh). Bio sam svjestan da nema nikakve šanse da zaigram jer su me noć prije doslovno pustili da idem na svoju maturalnu zabavu do ponoći i drugi dan me direktno vozili na stadion da popunim klupu.

S 18 godina niste dobili priliku igrati za prvu momčad, nego ste poslani na posudbu u Koprivnicu, koja se natjecala u trećoj ligi. Kako ste to doživjeli s obzirom na to da su drugi igrači iz vaše generacije dosta brzo ulazili u prvu momčad Slavena?

To mi je bilo jako teško. Kao junior nisam bio označen kao netko koga treba gurati u prvu ekipu iako je moj otac to vjerojatno mogao isforsirati, ali nije htio. Premda nisam dobivao priliku u prvoj momčadi, svejedno su kružile glasine da me se gura zbog oca.

Bila je to jedna čudna situacija jer je tada u Slavenu bilo uobičajeno da nakon ulazne godine u juniorskom stažu ili ideš na posudbu u Koprivnicu ili ostaješ u juniorima, ali uz to da povremeno treniraš s prvom momčadi.

Nisu me poslali u Koprivnicu, ali isto tako sam s prvom momčadi odradio možda dva treninga u cijeloj sezoni tako da sam tu godinu u razvoju izgubio bez razloga. Puno bi za mene bilo bolje da sam nakon ulazne godine u juniorima odmah išao u Koprivnicu, a ovako se to dogodilo tek nakon što sam odradio cijeli juniorski staž.

Odradio sam tada pripreme s prvom momčadi, imao stipendijski ugovor, ali za mene nije bilo mjesta u momčadi. Tako sam otišao igrati treću ligu pa sljedeće ljeto opet prošao pripreme sa Slavenom, pa opet nije bilo mjesta, zbog čega sam išao na posudbu u Solin u drugu ligu.

Nakon posudbe u Solinu sam opet prošao pripreme sa Slavenom pa tek tada došao do toga da uopće sjedim na klupi Slavena, a igrao sam zapravo tek dosta kasnije. Iz moje perspektive smatram da mi je razvoj na taj način bio dosta usporen, ali možda jednostavno nisam bio spreman i bez takvog puta ne bih bio gdje sam danas.

Već ste prije komentirali da vam je godina u Solinu bila jedna od najljepših u životu. Koliko je ta sezona u drugoligaškom društvu bila važna iz današnje perspektive?

Ta sezona s 19 godina je bila prekretnica u mom životu. Kada sam išao u Koprivnicu godinu ranije, imao sam dogovor s roditeljima da mi daju dvije godine života da potratim u nogometu, pa ako bude nešto od toga, super, ali ako ne bude, da upišem fakultet i okrenem se drugim stvarima.

Čak i nakon te prve godine u Koprivnici nije se moglo reći da sam odradio neku super sezonu da bi me Slaven uzeo i zapravo je ta posudba u Solin bila najveća stvar koju mi je tata pomogao u nogometnom smislu.

To ljeto sam išao na probu u Goricu i Sesvete, gdje me nisu uzeli, a onda je tata preko prijatelja Grgice Kovača dogovorio samo da dođem na probu u Solin. Tamo mi se sve posložilo, odigrao sam super sezonu i počeo vjerovati da bih možda i mogao biti prvoligaški igrač.

U Solinu ste prvi put u službenoj utakmici igrali protiv Hajduka, u osmini finala Kupa Hrvatske. Hajduk je tad skoro ispao jer je Solin vodio od 16. minute golom Marija Jelavića i uz je to nanizao još nekoliko odličnih prilika. Na kraju je Hajduk okrenuo golovima Ante Ercega i Marka Futacsa iz kaznenog udarca. Kakav je bio osjećaj igrati protiv Hajduka i je li taj kazneni udarac bio ispravno dosuđen?

Nažalost, bio je čisti penal i nismo se kao momčad osjećali da nam je nanesena neka nepravda. Baš smo bili jako blizu da pobijedimo tu utakmicu jer je Jelavić kasnije imao dva mrtvaca koja mu je Dante Stipica čudesno obranio. Osjećaj je bio fenomenalan.

Sjećam se da sam na Instagramu nakon utakmice stavio sliku i napisao "prvi san ispunjen". Jer tako sam se i osjećao. Prvi san je bio igrati protiv Hajduka, drugi igrati za Hajduk i treći igrati pred punim Poljudom. Tako da sam tada ispunio svoje nogometne snove, a sve ostalo je bonus.

Sjećam se da sam uoči početka utakmice gledao i upijao sve oko sebe, baš sam bio pod dojmom. Ostao mi je urezan u pamćenje Marijan Pušnik kako veže šal na klupu Hajduka (smijeh).

Napadačku liniju Hajduka su tada činili Erceg i Futacs, a vama je to bio prvi doticaj s ozbiljnim prvoligaškim nogometom. Je li ta utakmica, osim emotivnog značenja, imala i utjecaj na način da ste tada osjetili da se možete nositi s igračima takve razine?

Apsolutno. Pogotovo jer su njih dvojica bili baš top igrači, posebno Futacs, s kojim sam se morao direktno boriti. Dobro se sjećam da sam tada pomislio kako mi još puno fali da dođem do te razine jer sam teško nosio duele s tim igračima, ali sam isto tako shvatio da to nije ništa što mi je nedostižno. Iz ove perspektive, ta utakmica je baš bila važna za moje samopouzdanje i dobar poticaj.

S obzirom na vaš nogometni put, kako gledate na situacije kad igrači ne žele ići na posudbe u niže lige jer smatraju da im je to na neki način ispod časti?

Nećemo si lagati, nije to lako za nikoga. Svi želimo igrati u svojim klubovima, ali kada dođe do toga da trebaš ići na posudbu, onda prije svega moraš pobijediti samog sebe. Uz to što si na neki način razočaran, i igrači u tim klubovima gdje ideš na posudbu su sumnjičavi jer očito nisi bio dovoljno dobar da te matični klub koristi.

Za mene je to bio jedini mogući put do uspjeha. Nekad moraš ići okolo da bi na kraju ispalo bliže jer da sam ostao u Slavenu cijelo vrijeme, možda ne bih nikad ni zaigrao. Ako ne igraš nigdje kad si mlad, pa makar sjedio na klupi Real Madrida, to te usporava. Iznimno je važno skupljati minute u toj dobi, pa makar i u trećoj ili drugoj ligi.

Nakon posudbe u Solinu vraćate se u Slaven. Tada je trener bio Željko Kopić, koji vam je dao prve minute, a ubrzo nakon početka sezone on odlazi baš u Hajduk. Kakav vam je dojam ostavio?

Bio sam tada i dalje dosta mlad te nisam bio neki bitan igrač. Iskreno, on nije baš vjerovao u mene tako da je njegov odlazak meni na neki način otvorio vrata prvog sastava. Tada je za trenera došao Tomislav Ivković koji mi je dao pravu priliku koju sam ja i opravdao. Kopić je sigurno dobar trener jer ne bi bezveze vodio Dinamo i Hajduk, ali niti je on mene vidio niti ja njega vidim (smijeh).

Ivković vam je dao priliku u kontinuitetu pred kraj te sezone. Kakav je dojam ostavio na vas? Neki igrači iz tog razdoblja su prepuni anegdota o njemu.

Teško da se mogu sjetiti nečega što bi bilo za javnost (smijeh). On je imao specifičan stil treniranja kojim je volio razdrmati ekipu, pa su ti sastanci bili uvijek zanimljivi. O njemu mogu samo reći da smo imali dobar odnos, da je vjerovao u mene i da mi je dao priliku, na čemu sam mu i danas zahvalan. O nečemu drugome zaista nije na meni da komentiram.

I onda, nakon dugog puta dokazivanja, karijera vam odlazi u vrlo neobičnom smjeru. Po vas je došao velikan ruskog nogometa CSKA Moskva, u koji odlazite na posudbu uz opciju otkupa ugovora. Kako je uopće došlo do takvog transfera iz jednog malog kluba kao što je Slaven?

Ogromnu su ulogu odigrali faktor sreće i splet okolnosti. U tom trenutku me je pogledao Bog i pružio mi šansu da napravim ozbiljnu karijeru. To sam ljeto počeo raditi sa svojim sadašnjim agentom, koji je bio jak na ruskom tržištu. Pitao me je što želim, a ja sam želio ići iz Slavena pošto-poto. Nismo baš bili sigurni je li to pravi trenutak tj. žurim li se previše.

Dok smo tako raspravljali, spomenuo mi je mogućnost da može riješiti da me skauti CSKA pogledaju pa ćemo vidjeti dalje. Oni su bili zadovoljni viđenim, ali su mi rekli da je po njima najbolje da provedem godinu dana negdje u Rusiji pa bih onda mogao biti spreman da me oni uzmu.

I dok smo tražili druge opcije po Rusiji, naglo se otvorilo mjesto u CSKA-u i oni su odlučili riskirati te me odmah dovesti. Jednostavno se poklopilo da je njima propala prva opcija i tu sam imao puno sreće. Otišao sam tamo i tako preskočio pet stepenica koje sam mislio da moram proći, što mi je kasnije otvorilo vrata za sve druge klubove u kojima sam igrao.

U Moskvi ste na kraju proveli samo jednu polusezonu. Na početku ste igrali stalno i činilo se da ste potpuno zgrabili svoju priliku. Ipak, pred kraj godine trener vas je iznenada gurnuo u stranu, a mjesto je zauzeo mladi Rus Vadim Karpov. Zbog čega?

To je bila jedna potpuno bizarna situacija koju mi nitko, pa ni sportski direktor kluba, nije mogao objasniti. Zenit je godinama bio potpuno nedodirljiv u Rusiji, a mi smo u listopadu bili prvi na tablici te sam igrao stalno. Tu smo malo posustali i pali na drugo mjesto, ali bili smo još uvijek jako blizu i u pravoj borbi za prvenstvo.

Igrao sam dobro, pogotovo uzevši u obzir činjenicu da sam bio mlad igrač koji je došao iz HNL-a. Baš sam se dobro osjećao, svi su me prihvatili, brzo sam pohvatao i jezik te je sve bilo kao iz snova. Tu su još bili Kristijan Bistrović i Nikola Vlašić, s kojima sam i danas dobar, te zaista nisam očekivao da bih mogao ispasti iz sastava.

I onda na dan jedne prvenstvene utakmice trener mi je rekao da neću početi utakmicu. Bio sam zbunjen jer sam cijeli tjedan na treningu bio u prvom sastavu. Kao objašnjenje mi je rekao da sam umoran, što je bilo bizarno jer nije imalo veze s ničim. I tada stavlja umjesto mene dečka od 17 godina koji se malo prije tog priključio prvoj ekipi.

Nitko mi to nije mogao objasniti jer normalnog objašnjenja nije ni bilo. Sjedio sam dalje stalno na klupi dok je ekipa gubila utakmice, što je bilo još gore. Iskreno, ušao sam tada u nervozu jer sam osjetio da mi curi prilika iz ruku. Koncem godine, kad smo igrali u Europa ligi, nisam bio ni na klupi i ništa mi nije bilo jasno.

Kad smo se vratili s pauze, odmah prvi dan sam odlučio razgovarati s trenerom. Želio sam znati zašto mi to radi i što sam uopće skrivio jer mi sportski direktor nije mogao objasniti što se događa. Trener mu je rekao da je sa mnom sve u redu i da mu ne radim nikakve probleme.

Nakon tog razgovora bilo mi je jasno da, koliko god budem radio, neću dobiti normalnu priliku i u tom trenutku se pojavila ponuda iz Turske koju je bilo jako teško odbiti u financijskom smislu, koliko god smo ja i agent razmišljali da bih možda trebao i ostati u CSKA-u kao velikom klubu i čekati priliku.

Na kraju sam prelomio da idem u Tursku da si prije svega osiguram život, a i bio sam siguran da ću tamo igrati. Žao mi je što u CSKA-u nisam ostavio dublji trag, ali opet - tko zna kako bi se stvari razvijale i gdje bih bio danas da sam ostao tamo bez minutaže?

Drugi dio te sezone ste odigrali za Kasimpasu koja je preuzela vašu posudbu. Iz tog je razdoblja zanimljivo da ste svlačionicu dijelili s jednim ikonskim igračem Ricardom Quaresmom.

Quaresma je bio prava superzvijezda. Prvi takav igrač s kojim sam imao čast igrati. Igor Akinfejev ili Nikola Vlašić su bili velike zvijezde u Moskvi, ali Quaresma je bio nešto posebno. Bio je potpuno drugačiji od svih igrača koje sam do tada upoznao jer su njegov način života i slava bili neusporedivi s bilo čime što sam do tada vidio u karijeri.

O nogometnim vještinama ne treba ni pričati. Premda je tada bio u zenitu karijere, njegova tehnika, šut i centaršut bili su nešto što nikad nisam vidio u karijeri. Bio je baš klasa, sve je radio s lakoćom i doslovce se igrao nogometa iako je tada već bio na kraju, pomalo i spor, i često ga je trener znao izostaviti...

Njega je pratio glas da je pomalo problematičan lik za svlačionicu, ali to, koliko se da iščitati, nije bio vaš dojam?

A znalo je biti nekih problema kada ne bi igrao, ali on je jednostavno zvijezda koja je trebala poseban tretman. Da se razumijemo, svojim imenom i karijerom je zaslužio poseban tretman i to nikome nije smetalo. Kad je netko klasa, onda je klasa. U suštini je bio jednostavan lik. Ako je dobre volje, onda s njim možeš što hoćeš, a ako je loše volje, pustiš ga na miru (smijeh).

Na kraju se ni u Kasimpasi niste zadržali dulje od te polusezone. Zašto je došlo do tako brzog rastanka?

Tamo sam imao baš veliki peh. Kad sam došao, potpisao sam govor na šest mjeseci plus tri godine. Klub me je trebao otkupiti od Slavena, čiji sam tehnički i dalje bio igrač, kako bi se te tri godine aktivirale. Imali su visoke ambicije, a prije mog dolaska su bili u poziciji da se boje za ostanak u ligi. Tu zimu je došlo još deset novih igrača i mi smo pobjeđivali sve redom te smo na kraju zapravo lagano ostali u ligi.

U međuvremenu je došao novi trener koji mi je dao šansu i baš kad sam ulovio zalet, dogodila mi se upala slijepog crijeva, zbog čega sam morao na operaciju. Vratio sam se, počeo sam trenirati i igrati, a onda je došla korona i prvenstvo je bilo zaustavljeno.

Bio sam spreman kad je sve opet počelo, igrao sam dobro, zabio sam i gol napokon, pobjeđivali smo, a onda su mi na treningu popucali svi ligamenti zgloba i sezona je bila gotova.

Imali su opciju kupiti me za oko 700.000 eura, ali je zbog korone klub krenuo u smanjivanje ugovora i svih troškova pa su Slavenu ponudili 200.000 eura.

Slaven je to odbio i ta je priča bila gotova. Bilo mi je žao jer je klub bio odličan, uvjeti za rad su bili top i Istanbul je sjajan grad za život. Ali potrefilo se da sam bio zdrav praktički samo kad je bila pauza zbog korone i nije bilo suđeno da ostanem.

U tom ste se trenutku vratili u Slaven, ali bilo je jasno da se niste imali namjeru zadržati u Koprivnici i tražili ste novi klub. Ponovo ste otišli u Tursku, ovaj put u Ankaragucu koji vas je otkupio za 350.000 eura. Kako je došlo do tog transfera?

Da, vratio sam se u Slaven i tehnički sam bio njihov igrač, a ne idem na pripreme uopće niti imam plan tamo ostati. U tom trenutku je i dalje korona pa je bilo teško očekivati da će netko platiti odštetu za mene, a ja polako ulazim u zadnju godinu ugovora sa Slavenom i kreće panika.

Srećom, nakon mjesec dana trener koji me vodio u Kasimpasi se nije dogovorio s klubom oko uvjeta za nastavak suradnje i on odlazi u Ankaragucu, a ja sam mu se bio jako svidio dok smo bili skupa u Kasimpasi. Zvao me je prije nego što je potpisao za Ankaragucu i pitao me bih li mu se pridružio u tom klubu. Odgovorio sam da hoću i doveli su me dan nakon što je on došao u klub.

Ni ta se priča nije baš bajno odvila budući da ste na kraju ispali iz lige. Kako se to dogodilo?

Oni su uložili ogromne novce u ekipu i njima je cilj bio biti čvrsta sredina tablice te se probati uključiti u borbu za Europu. I napravili su skupu ekipu, doveli veliki broj stranaca i s dosta njih jednostavno promašili. Ekipa uz to nije kliknula baš s trenerom i mi smo u sezonu krenuli sa sedam poraza, što je naravno baš jako loše.

Onda smo počeli mijenjati trenere kao što to Turci rade (smijeh) i upali smo u kanal iz kojeg se bilo teško izvući. Ipak, u jednom trenutku smo se izvukli iz pozicije za ispadanje, ali na kraju smo ponovno zaredali s porazima u trenutku kad sam ja već raskinuo ugovor s klubom putem FIFA-ine arbitraže.

Klub mi je bio dužan osam plaća, ali iskreno - uopće nisam od toga radio problem sve do samog kraja. Samo sam htio igrati i pomoći da ostanemo u ligi, ali na kraju je to s njihove strane postalo već i bezobrazno, pa sam raskinuo ugovor par kola prije kraja i otišao doma.

Kakvo je bilo iskustvo s arbitražom? Funkcionira li taj sustav dobro za igrače?

Na kraju sam uspio naplatiti od kluba ono što su mi bili dužni za tu sezonu koju sam igrao iako sam ih mogao tužiti za cijeli iznos trogodišnjeg ugovora. Na arbitraži su mi ponudili isplatu dugovanja plus jedan dodatak uz uvjet da ih ne tužim za puni ostatak ugovora, što je meni odgovaralo.

Jer arbitražom sam odmah dobio raskid, ali ti pregovori su se odvijali kad sam ja već u Panathinaikosu. Da sam išao dalje s procesom, onda bi pravno automatski u spor morao ući i moj novi klub. Grci su mi rekli da s time ne žele imati veze i ja sam se zbog toga relativno brzo dogovorio s Turcima te tako to završio.

Prije nego što ste potpisali za Panathinaikos, u medijima se pojavila informacija da vas želi dovesti Hajduk. Koliko je bilo istine u tome?

Pa ima istine (smijeh)... Ali daleko smo bili od dogovora, tj. nakon početnog kontakta i razgovora nismo nikad došli do toga da se razgovara o uvjetima dolaska. Koliko je meni poznato, Hajduk je tada čekao prodaju Marija Vuškovića u HSV da bi onda išli po mene, ali tko zna je li to baš istina.

Na kraju je ispalo da sam se dogovorio s Panathinaikosom dan prije nego što je Vušković prodan i doslovno sam u ruci držao avionsku kartu za Atenu kada su me zvali iz Hajduka. Tako da smo se tu propustili za koji dan (smijeh).

Odlazak u Grčku je ispao pun pogodak. Odigrali ste preko 50 utakmica, osvojili kup i u drugoj sezoni se borili za naslov prvaka do samog kraja. Igrali ste u velikom klubu, imali sjajne ocjene i statistiku. Je li vam smetalo što vas se uopće ne spominje u Hrvatskoj?

Iskreno, meni je to bilo nekako u fazama. Nisam se htio gurati nigdje preko medija, ali mi se bila nakupila frustracija nakon nekog vremena. Jer računam da sam u jednom velikom klubu i igram jako dobro, ali se o meni ne priča. Možda sam trebao shvatiti da ljudi ovdje zapravo nisu ni svjesni koliko je to ogroman klub u Grčkoj.

Odigram deset top utakmica u nizu, pobjeđujem u ozbiljnim derbijima protiv ozbiljnih igrača i to se ne primijeti uopće, a s druge strane netko u drugim ligama odigra dvije dobre utakmice i nastane nemoguća halabuka. Ne mogu reći da nisam zbog toga spavao, ali bih lagao kad bih rekao da mi to nije smetalo.

Slična je situacija bila s Livajom dok je bio najbolji igrač te lige, ali se nitko nije oko toga uzbuđivao dok nije došao u Hajduk. Odgovorno tvrdim da su grčka i turska liga po kvaliteti usporedive sa svim najboljim ligama u Europi izvan Premier lige, koja je svijet za sebe.

Naravno, u svakoj od tih top liga postoji par klubova koji su level iznad, ali ako njih maknemo sa strane, čvrstog sam stava da je to sve jako blizu.

U Grčkoj ste se puno družili s Domagojom Vidom iako je on igrao za jednog od najvećih rivala. Jeste li imali problema zbog toga?

Iskreno, znalo je biti svega. Dobivao sam razne poruke i prijetnje, ali nisam se puno obazirao na to. Ako mi je netko prijatelj, onda mi je prijatelj i potpuno je nebitno za koga igra. Navijači takve stvari gledaju previše ekstremno.

Dajem li sve od sebe za klub, onda zaista mislim da je to s kim se družim moja privatna stvar. Naravno da neću biti glup pa piti kavu s nekim igračem danas Dinama ili tada AEK-a dan prije naše međusobne utakmice. To bi bilo neprofesionalno, pa čak i bezobrazno.

Osvojili ste kup u prvoj sezoni, a Panathinaikos je dotad osam godina bio bez trofeja. Nemoguće je ne povući paralelu s Hajdukom koji je isto dugo čekao na neki trofej, a i sada čeka osvajanje prvenstva.

Bila je ogromna fešta, nešto neopisivo. Cijelom klubu je skinut veliki teret s leđa jer se radi o velikom klubu, koji je predugo bio bez trofeja. Već druge sezone je taj kup postao samo utješna nagrada i tražilo se osvajanje prvenstva. Vrlo je slično to priči koju sad živimo u Hajduku.

Kad je Hajduk osvojio Kup protiv Rijeke, vidjeli ste koliko je to svima značilo, ali već iduće godine, kada je Kup obranjen, euforije nije bilo jer se to uzelo pod normalno. Iskreno, s tim nemam problem jer i sam smatram da treba težiti boljem, a svi znamo što je cilj Hajduka.

Grčke derbije su često sudili stranci, zbog nemogućeg pritiska i nepovjerenja prema domaćim sucima. Mislite li da je to dobro?

Apsolutno. Ti suci koji su dolazili izvana su bili velika imena, a neki od njih su sudili finala Lige prvaka. Oni si ne mogu priuštiti da izvode cirkus u Grčkoj, za razliku od domaćih sudaca. Naravno, ne trebamo si lagati, kada igraš u Panathinaikosu, taj cirkus ide tebi u korist (smijeh).

Moja iskustva s derbijima koje su sudili stranci su samo pozitivna. Općenito kod sudaca igrač zna nakon par minuta u kojem smjeru ide suđenje jer nisu bitni penali i crveni, nego kriterij koji se postavi i koliko se sudac drži tog kriterija. Isto je to svugdje, nebitno radi li se o Turskoj, Grčkoj ili Hrvatskoj.

Smeta li vam da se igrače bez problema kritizira u javnosti, dok su suci prilično zaštićeni?

Jasno mi je da suci moraju biti zaštićeni i ne očekujem da mi imamo isti tretman. Najvažnije je da postoji obostrano poštovanje. No smeta mi kad vidim kritike, a osoba koja nas napada ne zna kakav je bio dogovor igrača i trenera uoči utakmice. Često vidim da je neki igrač napadan, a ispunio je sve što se od njega tražilo. Tada osjećam nepravdu i to me nervira.

Zašto nije došlo do nastavka suradnje s Panathinaikosom? Igrali ste dobro, bili bitan igrač, a na kraju ste otišli nakon isteka ugovora.

Želio sam produljiti ugovor, čak mi je i klub svakodnevno davao signale da žele isto. Sve se promijenilo na samom kraju, kada smo ispustili prvo mjesto, a ja sam osjetio veliki nedostatak poštovanja. Kraj sezone sam igrao ozlijeđen, konstantno pod injekcijama i blokadama te ne vjerujem da bi baš puno igrača tako riskiralo svoje zdravlje.

Nisam osjetio da itko u klubu to cijeni i kada smo trebali završiti pregovore, oni su počeli s time odugovlačiti komentirajući da malo pričekamo da se smanji razočaranje zbog ispuštene titule. Pojavio se Hajduk i za mene nije bilo nikakve dileme. Dogovorili smo se u dva dana, a neki povremeni kontakt s Hajdukom je trajao vjerojatno dobre dvije godine.

Koliko vam je bilo važno što ste u Hajduk došli odmah u lipnju, pa ste mogli proći cijele pripreme s klubom?

Ne mogu naglasiti koliko mi je to bilo važno i koliko mi je pomoglo. Svoje krize u Hajduku sam prošao praktično dok su trajale pripreme. Iskreno, dok sam igrao te pripremne utakmice, nisam osjećao da je to neka dobra razina i počeo sam preispitivati sam sebe.

Ali onda je pred kraj priprema sve nekako sjelo na svoje mjesto i za sada sam jako zadovoljan ulogom u momčadi i razinom igre koju pružam. Da nisam došao odmah na početku priprema, možda bih svoje krize prolazio u prve dvije utakmice sezone protiv Dinama, odigrao loše i sve bi krenulo nizbrdo.

Možete li nam dati usporedbu Panathinaikosa i Hajduka u smislu organizacije i uvjeta koje kao igrači imate? Je li vas nešto iznenadilo kada ste došli u Hajduk?

Iskreno, nije me iznenadilo ništa. Hajduk je veliki klub i očekivao sam da je sve posloženo kao u velikom klubu. I tako je i bilo. U tom smislu zaista nema neke razlike u odnosu na Grčku ili prije CSKA. I

mamo sve što nam treba i na nama je samo da igramo što bolje da bismo ostvarili ambicije kluba. Baš šaljem posebne pohvale svima koji rade u klubu jer imamo super doktore, nutricioniste, kuhare i da ne nabrajam dalje. Bonus je da su svi ti ljudi hajdukovci i svi skupa imamo isti cilj.

Ima li razlike u pritisku koji se osjeća zbog navijača? Turska i grčka su poznate kao lige gdje su navijači iznimno strastveni.

Istina, Grci i Turci na nogomet gledaju prilično ekstremno, ali ne bih rekao da sam imao neka negativna iskustva. Kako sam već rekao, nakon što sam prošao sve zlobne tračeve o tome da sam u Slavenu igrao zbog oca, sve poslije mi je bilo lako. U Hajduku se na svakom koraku osjeti koliko je ljudima klub važan i koliko su za njega emotivno vezani, što djeluje motivirajuće.

Baš smo nedavno igrali i prijateljsku utakmicu u Kninu nakon koje smo dugo ostali s navijačima. To je nešto za što živiš kada igraš nogomet i nije mi ni najmanji problem nekome nešto potpisati ili popričati s njima. Kad osjetiš tu ljubav i radost djece zbog jednog običnog potpisa, zaista ti to ne može biti teško.

Kolika je razlika između liga u nogometnom smislu? Koliko se HNL promijenio otkako ste otišli u inozemstvo?

Jako mi je teško reći koliko se sama liga promijenila jer tada sam igrao u manjem klubu, s drugačijim ambicijama i zahtjevima, a bio sam i mlad igrač koji neke stvari nije doživljavao kao danas. Taj igrač koji je tada igrao u Slavenu, nakon svega što sam vani iskusio, nema veze s onim kakav sam igrač danas.

Ne bih htio ispasti bahat, ali u odnosu na lige u kojima sam igrao, pomalo sam se i razočarao našom ligom. Nemojte me krivo razumjeti, i ovdje se igra dobar nogomet, ali tamo ipak ima jako puno kvalitetnih igrača koji bi ovdje radili veliku razliku.

Najviše sam razočaran uvjetima u kojima se igra u smislu terena. Travnjaci su stvarno ispod svake razine i usudim se reći da su samo travnjaci na Maksimiru i Rujevici jedini dostojni elitnog ranga hrvatskog nogometa.

Mislite li da klubovi namjerno sabotiraju vlastite travnjake prije utakmica s Dinamom ili Hajdukom?

Ne mislim. Ne vjerujem da je to ikome u interesu i mislim da su takva vremena davno prošla. Klubovi jednostavno nemaju uvjete i financije za održavanje hibridnih travnjaka, pa dobijemo što dobijemo. Koliko god su ti hibridi dignuli ligu kada su postavljeni, sada joj donose loše zbog neodržavanja. Ovo ne govorim kao alibi za rezultat. Svima nam je isto i svi smo u istom problemu. Na nama je da se prilagodimo.

Bilo je dosta komentara nakon vaše izjave kako stranci u klubu možda ne doživljavaju loš rezultat kao domaći igrači. Što ste htjeli poručiti tom izjavom?

Ta izjava je potpuno krivo prenesena i dobila je nekakvo značenje koje nema veze s onim što sam ja rekao. Naravno da nisam mislio da stranci u klubu ne daju svoj maksimum ili bilo što slično tome, nego samo da poraz emotivnije doživljavaju igrači koji su domaći, a pogotovo oni koji su navijači kluba u kojem igraju.

Tek sad razumijem grčke i turske igrače iz klubova u kojima sam i ja igrao. Jer i ja sam tamo bio stranac i davao sam apsolutni maksimum, kao i moji suigrači danas, ali kada bi utakmica završila, ja bih otišao kući i počeo se već spremati za idući trening, a oni su se morali suočavati s medijima i prije svega navijačima koji su im i prijatelji ili obitelj. Jednostavno nije isto igrati u svom klubu ili negdje drugdje.

Kad igraš vani, tvoji prijatelji su fokusirani na tebe i tvoju igru, dok je sada na svakoj utakmici Hajduka barem 15 ljudi koji su tu zbog tebe, ali više zbog Hajduka. Jednostavno osjećaš dodatnu odgovornost i motivaciju. I vani želiš pobijediti, daješ svoj maksimum, ali porazi puno teže padaju kada igraš u svom klubu.

Bivši igrači Hajduka su često pričali o tome da je pritisak s tribina tijekom utakmice nemoguć jer se stalno traži brzo napadanje, bez velikog razumijevanja za strpljivu igru. Razumije li splitska publika nogomet?

To je djelomično istina. Protivnik se na Poljudu uvijek zatvori i onda je potrebno puno strpljenja da bi se taj blok probio. Mi izađemo na teren s nekim dogovorom, počnemo vrtjeti loptu oko zone protivnika i krenu zvižduci s istoka (smijeh).

Ali ne mogu to zamjerati navijačima, na nama je da se s tim pritiskom nosimo i držimo se dogovora umjesto da počnemo srljati bezveze. Publika je u Splitu takva da je ne zadovoljavaju takozvane jadne pobjede 1:0, nego se od nas očekuje da stalno napadamo i tražimo gol više, ali ponavljam - na nama je da igramo svoju igru i vjerujemo da će rezultat zbog toga doći.

Jasno mi je da na tribini svi žele vidjeti feštu od baluna, ali to je teško u današnjem nogometu kada je svaka ekipa dobro pripremljena i svi rade odličnu analizu unaprijed.

Jednostavno se moramo držati plana jer možda će nam taj plan u četiri od pet utakmica donijeti pobjedu u zadnjim minutama, a možda će nam u jednoj od pet donijeti pobjedu nekakav divlji napad nošen publikom, što će nas samo zaslijepiti da pomislimo da tako možemo pobjeđivati. Dugoročno je uvijek bolje igrati pametnije i strpljivije.

Imamo jako samosvjesnu svlačionicu koliko god se to nekome činilo drugačije. Sjećam se da smo nakon pobjede protiv Slavena na Poljudu (3:0) jako dugo ostali međusobno pričati jer, iako smo odigrali top drugo poluvrijeme, bili smo jako loši u prvom. Jako nam je svima stalo da budemo bolji i da ispunimo očekivanja.

Primijetio sam da često baš vi dajete izjave nakon utakmica, a pogotovo kada se odigralo loše. Osjećate li se već sada kao lider u svlačionici?

Ma ja sam tu jako kratko i nemam, niti osjećam da trebam imati, neki status u hijerarhiji, ali isto tako kao domaći igrač osjećam potrebu da stanem ispred ekipe kada se nešto loše događa. Valjda mi je to urođeno, uvijek sam se tako osjećao. Nije mi namjera tako sebe gurati, nego mi je prirodno da to budem ja, a ne neki mlađi suigrač. U svlačionici nas ima dosta takvih i užitak je s njima raditi.

Jako brzo ste među navijačima stekli reputaciju velikog borca, što je najviše potencirano velikim brojem uklizavanja i blokiranih udaraca, ali istovremeno ste i kolekcionar žutih kartona, što vas nekako prati kroz cijelu karijeru.

Mislim da sam u Hajduku blokirao više udaraca nego u cijeloj karijeri do sada (smijeh). Neću lagati, volim dobar klizeći start, volim i što to diže publiku, ali to sam prije manje radio. Ne znam utječe li na mene činjenica da sad igram u klubu za koji sam vezan, pa se više bacam na glavu, ali nekako se tako poklopilo. Što se tiče kartona, moram zaista raditi na tome.

Ne može biti slučajno da me to prati cijelu karijeru. Moram poboljšati pozicioniranje i anticipaciju kako se ne bih dovodio u situacije da riskiram kartone, pa i da izbjegavam klizeće startove jer oni bi trebala biti zadnja, a ne prva opcija.

Nemoguće je razgovarati o Hajduku a da ne spomenemo Marka Livaju. Kako je igrati s njim i općenito kakav je dojam ostavio na vas?

Iskreno, kad sam stigao u Hajduk, Marka sam na početku malo promatrao ispod oka, sa strane. Reputacija i status koje ima su ogromni i moram priznati da sam bio malo nervozan prije nego što sam ga upoznao. Marko je poseban igrač, genijalac, a pritisak koji je na njemu je ogroman. Nikad u karijeri nisam doživio da se jednog igrača toliko opsjeda.

Nevjerojatno je gledati kako se svi žele s Markom slikati, razmijeniti koju riječ, pozdraviti ga. S takvim se teretom i s tolikom odgovornošću nije lako nositi, a kad vidite Marka, čini se da mu sve to nimalo ne smeta.

Prije svega me iznenadilo koliko je zapravo normalan, što je suprotno od nekakve percepcije javnosti. Postali smo i prijatelji, često se družimo i o njemu i njegovom značenju za nas mogu pričati samo pozitivno.

Treneri i igrači često znaju komentirati da nakon utakmica ne mogu zaspati, neovisno o pobjedi ili porazu. Je li i vama tako?

Ma nemoguće je zaspati, pogotovo ako je neka utakmica u kasnijem terminu. Onda si budan do 4-5 ujutro i tu nema pomoći. To je vjerojatno zbog adrenalina, ali i zbog suplemenata koje uzimamo prije utakmice.

Sigurno je lakše ako si dobio utakmicu jer onda isto ne spavaš, ali s guštom pogledaš snimku utakmice ili malo igraš neke igrice i tako ubiješ vrijeme dok napokon ne zaspeš. Nećemo si lagati, onda s guštom i čitaš komentare nakon utakmice (smijeh). Ali zato kada izgubiš, to je baš jako teško. Samo ležiš u krevetu i zuriš u strop čekajući da napokon zaspiš.

Osjećate li da možete do naslova prvaka ove sezone i što Hajduku možda nedostaje da bi to postigao?

Vjerujemo u sebe i, kao što sam rekao, imamo svlačionicu koja je jako svjesna kada je nešto dobro ili loše odigrano neovisno o konačnom rezultatu. Puno smo pričali o vlastitom pristupu i glavni je dogovor među nama da u svaku utakmicu moramo ući na 100 posto jer su naši protivnici dovoljno kvalitetni da nas kazne ako nismo od samog početka potpuno u utakmici.

Ne treba si lagati, nije igra uvijek dobra, ali ako imamo pošten pristup, na kraju ćemo završiti tamo gdje mislimo da i trebamo završiti. Mi smo itekako svjesni da ovo još nije razina na kojoj moramo biti i po kvaliteti, i po imenima, i po renomeu koji imamo. Vjerujem da ćemo biti bolji, a posebno nakon zimske pauze, kada neki igrači prođu pripreme te se još pojačamo.

Iz navijačke perspektive, kako gledate na napredak Hajduka kroz nekoliko posljednjih sezona?

Mislim da je to neusporedivo s onim što je bilo prije pet ili deset godina. Dovoljno je pogledati kakve igrače Hajduk danas dovodi, a kakve je dovodio tada. Danas je nama normalno da dođe npr.

Filip Uremović kao igrač koji ima renome reprezentacije i lige Petice, ili npr. Fahd Moufi koji je rubni reprezentativac Maroka. Da ne nabrajam dalje jer ću ih pola izostaviti. Očito je da se kao klub dižemo na svim razinama i to je jako lijepo, ali je i velika odgovornost na svima nama koji dođemo da ta očekivanja i opravdamo.

Koliko je igračima kod odabira kluba važan financijski aspekt u odnosu na ambicije i ostale faktore koji utječu na odluku?

Karijera je kratka i moraš se pobrinuti za sebe i svoju obitelj pa je, naravno, važno koliko zarađuješ. Ali ako ta razlika u ponudama nije barem 30 posto, onda svi drugi faktori dobivaju puno veću važnost.

Kad poput mene imaš obitelj, onda gledaš gdje je bolji život za njih, gdje je lakše s djetetom, gdje su bolji uvjeti za rad, ima li klub kamp, kakav je grad i za mene pogotovo kakva je klima. Jako ne volim hladnoću (smijeh).

Uzmeš sve te faktore u obzir jer neka minimalna razlika u plaći ti neće osigurati život ili napraviti veliku promjenu, a svi ovi drugi faktori ti mogu donijeti puno ljepši život.

Meni je posebno važno što je obitelj uz mene jer da sam negdje vani, to možda ne bi u ovom trenutku bilo moguće. S njima mogu sve podijeliti i donose mi mirnoću koju u drugačijoj situaciji možda ne bih imao. Ništa ti ne znači da zarađuješ malo više ako nisi sretan.

Za kraj, nadate li se pozivu u reprezentaciju? Mislite li da zaslužujete da vas se ozbiljno prati u tom kontekstu?

Iskreno, godinama sam igrao u ligama koje se manje prate ili nisu toliko u fokusu tako da me hrvatska javnost tek sada istinski upoznaje. Neću lagati, osjećam da je sada vrijeme i pravo mjesto na kojem se mogu dokazati pa će oni koji o tome odlučuju procijeniti koliko sam dobar ili nisam dobar.

Trudim se dati najbolje od sebe pa ako me izbornik zbog mojih igara bude smatrao kandidatom, bit ću počašćen, a ako ne, opet dobro. Nije mi cilj se tamo medijski gurati, nego zaslužiti igrama, ali primarno mi je igrati dobro za Hajduk i donijeti dobro svome klubu, a ako zbog toga dođe i nešto više, hvala Bogu. Kao što sam rekao, svoje nogometne snove sam već ostvario i sve ostalo je bonus.