SVAKE godine, kako se ljeto približavalo, Wimbledon bi mi, naravno, bio na radaru, ali ako sam posve iskrena, nikada nije istinski privukao moju pažnju, osim ako se radilo o nekom velikom imenu, piše novinarka Mirrora, Hannah Ballantyne. Mislite na imena poput Andyja Murraya ili Serene Williams. Pogledala bih važan meč, ali nikada ne bih ciljano upalila televizor zbog njega. Sve do sada.

Ljubazno sam pozvana provesti dan u All England Clubu. Tamo sam doista osjetila što Wimbledon zapravo jest i to me potpuno oduševilo, piše između ostalog škotska novinarka Hannah Ballantyne u svom tekstu za Mirror. 

Naelektrizirana atmosfera

Nakon što smo se vratili u apartman i malo odmorili, bilo je vrijeme za odlazak na Teren broj 1 kako bismo pogledali meč ili dva. Imali smo sreću osigurati sjedala za cijeli dan, tako da smo mogli dolaziti i odlaziti kako smo htjeli. To je jedna stvar koju nisam znala da je moguća!

Naivno sam pretpostavljala da morate sjediti na istom mjestu cijeli dan, ali mogli ste se kretati slobodno. To je bilo idealno jer smo imali nevjerojatna sjedala, ali su bila izravno na suncu, pa je odmor u hladu povremeno bio prijeko potreban.

Bila sam potpuno zapanjena gledajući sve uživo. Kamere ne mogu dočarati koliko je toga uključeno u igru. Brzina loptice me oduševila, a vrijeme reakcije sakupljača i sakupljačica loptica bilo je uistinu nevjerojatno. Nisam mogla vjerovati koliko su brzi.

Cijela organizacija bila je tempirana u sekundu i bilo je fascinantno promatrati sve kroz tu prizmu. Bila sam u potpunom strahopoštovanju prema tome koliko je sve dobro odrađeno i regimentirano, što mi je dalo novo poštovanje prema svima uključenima.

Pogled iza kulisa

Čim smo stupili na posjed, odvedeni smo u privatni, klimatizirani apartman smješten tik iznad Terena broj 1. Unutra me dočekao potpuni ručak, kao i Pimm's i šampanjac. Tko bi mogao odbiti čašu mjehurića za ručak u četvrtak?!

Moram priznati, osjećala sam se pomalo kao da ne pripadam tamo. Takav luksuz bio je nešto što nisam mogla ni zamisliti da ću doživjeti. Neizmjerno sam zahvalna na tome!

Ono što me doista privuklo jest vidjeti što se događa iza kulisa Wimbledona. Televizija vam, očito, prikazuje samo mečeve, ali čak i tada je teško shvatiti prave razmjere događaja. Posjed je mnogo veći nego što sam mislila.

Gotovo sam zaboravila koliko terena postoji, budući da sam na TV-u uglavnom gledala mečeve na središnjem terenu ili Terenu broj 1. Čudan je osjećaj doživjeti osobno događaj koji je toliko cijenjen i gledan na televiziji – sve je djelovalo prilično nestvarno.

Šetajući posjedom, vidjela sam razne ljude koji su došli uživati u danu, od onih koji su satima čekali u redu do povremenih poznatih lica. Svidjelo mi se vidjeti kako svi upijaju atmosferu. Prekrasno sunce je vjerojatno pomoglo, iako moram reći, moj mali ventilator nikada nije bio toliko korišten!

Dan koji nikada neću zaboraviti

Na povratku kući vlakom, nisam mogla prestati razmišljati o događajima toga dana i o tome koliko je cijelo iskustvo bilo čarobno. Wimbledon je na neki način bio dio mog odrastanja; nisam ga puno gledala, ali svakog ljeta sam ga bila svjesna, pogotovo kad je igrao Andy Murray.

Provela sam apsolutno najbolji dan i vratila bih se u tren oka. Atmosfera je bila naelektrizirana i uživala sam u svakoj sekundi. Ovo iskustvo me čak pretvorilo u obožavateljicu tenisa.

Ovaj dan nije bio samo posjet sportskom događaju; bila je to potpuna preobrazba. Pokazao mi je da je tenis puno više od onoga što vidimo na ekranu – to je spoj nevjerojatne vještine, precizne organizacije i atmosfere koja vas jednostavno ponese. Možda je vrijeme da i vi date priliku Wimbledonu?