MARKO Livaja u nedjelju se ponovno s neskrivenim zadovoljstvom na licu šepurio pred ne baš prijateljski nastrojenih sedam tisuća domaćih navijača na riječkoj Rujevici. Hajdukov as je na istom mjestu na kojem je jesenas šutirao Rijekinu korner-zastavicu ponovno postigao dva gola u pobjedi svoje momčadi.

Par trenutaka prije nego što je rukama, povicima i smiješkom na licu počeo provocirati domaću publiku izvodio je penal, poskočio pred loptom i zatresao mrežu u lijevom kutu Labrovićevog gola. Tako je nastavio gajiti vlastitu tradiciju savršenstva s bijele točke.

Najstrožu kaznu uvijek pretvori u pogodak, rijetko kad bez karakterističnog naskoka kojim na par milisekundi uspije pokidati živce i svojim navijačima, usprkos tome što ga još nijednom nisu vidjeli kako ove prilike promašuje, ni u Hajduku ni u grčkom AEK-u.

Pola sata kasnije Livaja je zabio opet, 27. put u sezoni. Ovoga puta iz igre, bez naskoka, ali u isti kut gola pod sjevernom tribinom. Potrebe za dodatnim provokacijama nije bilo pa ga je proslavio mirno, u krugu najbližih suigrača, klizeći na koljenima po travi. 

Povijesno dobra sezona

Tim golom Livaja je došao nadomak par jubileja. Idući koji postigne bit će mu stoti u karijeri. Počeo je zabijati u Interu, a nastavio u Atalanti, ruskom Rubinu, Empoliju, španjolskom Las Palmasu, AEK-u te sada i u Hajduku.

Na česta pitanja o osobnim rekordima odvraća kako mu ne vrijede koliko pobjede, ali priznao je da je lijep osjećaj izjednačiti učinak Zlatka Vujovića od 25 ligaških golova u jednoj sezoni. Ispred njega u čitavoj povijesti Hajduka ostao je još samo Leo Lemešić, čiji 87 godina star rekord iznosi jedan gol više. 

Ovi podaci, kao i onaj da Livaja zabija i asistira više od ikoga otkako je Lige 10, dobro su poznati većem dijelu javnosti uslijed postojane Livajamanije koja ne kopni ni u drugoj godini. Ono što se rjeđe spominje, a cijelu priču Livaje i Hajduka čini još posebnijom je njen početak, koji ni po čemu nije obećavao da će sadašnji lider Bijelih u najboljim godinama pisati povijest svog kluba. 

"Ostani tu, tu je tvoja mati"

Bilo je otprilike isto ovo vrijeme prije 12 godina. Na pomoćnom terenu Poljuda igrali su kadeti Hajduka i Lazija. Revijalna utakmica igrala se povodom Kupa Svetog Duje organiziranog 7. svibnja, kada Splićani obilježavaju Sudamju, Dan grada i njegovog sveca zaštitnika. 

Uoči polufinala tribina pomoćnog terena počela se popunjavati, a nešto kasnije nijedno od tri tisuće sjedala nije ostalo slobodno. Seniori su pod vodstvom Špace Poklepovića koji dan ranije osvojili Kup, ali ni za ovu kadetsku utakmicu nije nedostajalo interesa. 

Glavni razlog bilo je moguće pročitati na transparentu koji je visio na ogradi uz teren. U dva reda pisali su stihovi Mišinog hita: "Ostani tu, tu je tvoja mati...", a iznad njih ime onoga kome su bili upućeni, tada 16-godišnjeg Marka Livaje. 

Učenik srednje trgovačke škole iz Kaštel Lukšića postao je tema gradskih priča pet mjeseci ranije, kada je demonstrirao talent na malonogometnom božićnom turniru Četiri kafića gdje je ponio titulu najboljeg igrača i strijelca pored imena kao što su Ivan Rakitić, Senijad Ibričić, Niko Kovač, Ivan Perišić i Darijo Srna.

Istovremeno je dominirao i kadetskim HNL-om, a euforiji sklonoj sredini to je bilo dovoljno da ga unaprijed proglasi sljedećom zvijezdom prve momčadi, iako nastup tako mladog igrača nije zabilježen u povijesti kluba. Poklepović je bio nešto oprezniji pa je Livaja do ljeta igrao za mlađe uzraste, ali oprezna nije bila struka kluba koja mu dugo vremena nije nudila profesionalni ugovor. 

Bijeg iz umirućeg Hajduka 

Hajduk je tih godina bio u rasulu. Od devedesetih je klubom vladao savez mafije i političkih podobnika. Ovaj period obilježile su malverzacije i nečasne radnje koje će se spominjati u optužnicama za gospodarski kriminal na štetu državnog proračuna i klupske blagajne. Uslijed nagomilanih problema koje se više nije moglo gurnuti pod tepih, klub je 2009. preoblikovan u dioničarsko društvo.

Po vlasničke udjele pohrlilo je više poduzetnika poznatih po ugašenim firmama i sumnjivom porijeklu imovine. Dug je uz njih očekivano nastavio rasti pa je i sam opstanak kluba doveden u pitanje, a nije lako bilo ni igračima i radnoj zajednici koji su na plaće znali čekati po nekoliko mjeseci. 

O organizacijskom potonuću kluba govore i sitni detalji. U arhivi klupske stranice između starih fotogalerija s pubertetlijom Livajom možete vidjeti više ceremonijalnih prigoda poput obilnih derneka političara, menadžera i bivših igrača, na kojima je redovno korištena neispravna verzija Hajdukovog grba. Sitan, ali ilustrativan detalj iz svakodnevice kluba kojim je drmala privilegirana manjina.

U razdoblju vladavine tajkuna i legendi upitnih kvalifikacija zasjao je talent Marka Livaje, kojem su ubrzo pristupili predstavnici milanskog Intera. Prema njegovim riječima, do trenutka kad je već sve bilo dogovoreno nije dobio ponudu svog kluba. Hajduk je u njemu vidio jedino priliku za instant zaradu pa se natezao s Talijanima i FIFA-inim pravilnicima kako bi dobio par stotina tisuća eura veću odštetu.

Kako se primicalo ljeto, Livaja je sve manje krio namjere te je kasnije otkrio da već uči talijanski i priprema se za izazove koje donosi svlačionica Intera. Nije se plašio pokušati nametnuti u velikanu od kojeg je Mourinho napravio najbolju europsku momčad. Nakon što se transfer usprkos navijačkim molbama i prijetnjama Hajduka o tužbi i suspenziji realizirao rekao je kako je možda i bolje da je otišao kada vidi što se sve događa na Poljudu.

Godine lutanja

Iako je dominantni refleks u ovim slučajevima pljunuti bahate menadžere i roditelje ili glupe klince koji odlaze za lovom na prvu ozbiljniju ponudu, u pričama o nizu igrača koji su također rano 'napustili gnijezda' najveća odgovornost uglavnom leži na klubu.

Onaj Hajduk kakav je bio te 2010. naprosto ni s čim nije zavrjeđivao povjerenje i nije djelovao kao sigurna luka niti za osiguravanje egzistencije, a kamoli izgradnju ozbiljne karijere. Livaja je s mislima već bio u Milanu, ali istaknuo je kako bi za oproštaj od kluba za koji navija volio osvojiti Kup Sv. Duje.

Te Sudamje izašao je na teren protiv igrača Lazija i oduševio publiku s više atraktivnih poteza ovjekovječenih na fotografijama. Hajduk je izgubio, ali Livaja je za par dana priredio konačni oproštajni show s dva gola praškoj Slaviji u utakmici za treće mjesto, koji su mu donijeli priznanje za najboljeg strijelca turnira. Apel navijača s transparenta na ogradi, kao što danas znamo, nije poslušao. 

Koji tjedan kasnije dočekao je istek ugovora i službeno postao igrač Intera. Postao je profesionalac, ali trebao je još neko vrijeme da nauči uspješno navigirati tim vodama. U šest godina igrao je u sedam klubova od Kanara do Urala gdje je samo u kraćim razdobljima opravdavao renome nekadašnjeg generacijskog talenta. 

Paralelno sazrijevanje 

Stvari kod kuće također nisu bile bajne. Hajduk je zahvaljujući spomenutim rukovodstvima gotovo upokojen dok Livaja nije stigao pošteno upoznati Sneijdera, Zanettija i društvo tijekom prve godine boravka u Italiji. Srećom, prilikom prodaje klupskih dionica u vlasničku strukturu ušli su i navijači okupljeni oko Torcide i inicijative Dite puka.

Iz tog projekta nastala je udruga Naš Hajduk koja je 2011. bila ključan akter uvođenja članskog modela. Klub su napustili kadrovi koje je instalirala politika, raskrstilo se s netransparentnošću, vraćeni su dugovi, proveli su se izbori, a navijači su započeli dugogodišnju misiju otkupa dionica, kojoj se nedavno svojom donacijom pridružio i sam Livaja.   

Bi li cijele priče o njegovom povratku i ostanku 'iz drugog pokušaja' bilo bez uspješne transformacije Hajduka u narodni klub suvišno je pitanje, jer da je Hajduk ostao onakav iz kakvog je Livaja otišao, ne bi se ni imao gdje vratiti. 

Navijači 2010. nisu uspjeli nagovoriti 16-godišnjeg prgavca da ostane, ali su uspjeli spasiti klub. Livaja zahvaljujući njima ima priliku pokazati koliko vrijedi tamo gdje mu je sudeći po odbijenim unosnijim ponudama najljepše, a oni zahvaljujući njemu nakon dugog rezultatskog čemera imaju dobar razlog za radovanje Hajdukovim utakmicama i nadanje da klub pobjede više neće nizati samo van terena. 

Jedno od mnogih imena 

Zbog te uzajamnosti imenu Hajdukove desetke zaista i jest mjesto u tematskom parku na Poljudu, gdje je sada upisano uz još par tisuća onih koji su donirali svoj novac kako bi čim veći paket dionica kluba stekli navijači.

Taj spomenik fizički je podsjetnik da klub poput Hajduka čine prvenstveno ljudi, a Livaja je najveći razlog zašto ih je ove sezone u redovima pred Odjelom za članstvo, štandovima za pretplate, na samim utakmicama, pa čak i na treninzima više nego u ičijem recentnom sjećanju. 

Kada je prije 12 godina usprkos željama navijača zabijao oproštajne golove na pomoćnom terenu, ne krijući da uči talijanski i razmišlja uglavnom samo o San Siru, tek su ozbiljni sanjari mogli pomisliti da će jednog dana kod svoje kuće nadmašiti učinke Zlatka Vujovića, koji mu je tada predao pehar za najboljeg strijelca Kupa Svetog Duje.

Hajduk kao kolektiv i Livaja kao pojedinac do ovoga što su danas prošli su poprilično trnovit put. Uspjesi pobune zbog koje je onaj bitno drugačiji Hajduk s početka priče sada samo loša uspomena ukazuju da se za neke stvari ipak isplati boriti, a nagovoriti Livaju da ovaj put ipak 'ostane tu', također je bila jedna od njih.