GODINE 2015. preselio sam se u novi stan koji mi se jako svidio, u centru Minneapolisa, blizu dvorane u kojoj su Timberwolvesi igrali. Ujutro, kad bi se magla razišla, mogao sam vidjeti rijeku Mississippi. Stan je bio velik, ali ne prevelik. Pobrinuo sam se da ima dvije spavaće sobe, da mama i tata uvijek imaju sobu za sebe kad me dođu posjetiti, za web stranicu theplayerstribune.com piše španjolski košarkaški reprezentativac i bek Phoenix Sunsa Ricky Rubio.

Tog ljeta moji su roditelji došli u posjet iz Španjolske. Otkako sam se 2011. preselio u SAD, dolazili su nekoliko puta godišnje. Obično bi me dolazili gledati kako igram ili proslaviti neki blagdan. Turistički smo obilazili Minneapolis i St. Paul. Vodio sam ih u muzeje i moje omiljene restorane. Poveo sam ih i u Mall of America. Uvijek smo se dobro zabavljali, kao da smo na odmoru.

Ovaj put išli smo izvan grada i morali smo se voziti. Bilo je to kao i većina putovanja s mojim roditeljima. Birali su glazbu, pričali mi tračeve o prijateljima i obitelji kod kuće. Neko vrijeme bismo šutjeli, a onda bi bez obzira na sve, moj otac počeo pričati o nečemu što se dogodilo u mome djetinjstvu. Moj otac je volio to raditi. Voli priče o meni, posebice one koje sam već čuo.

Ovaj put pričao je o tome kako sam se premišljao između nogometa i košarke. Bilo mi je 10 godina i moja mama me natjerala da odaberem jedno ili drugo. Odabrao sam nogomet. Bio je to najpopularniji sport i bio sam bolji u tome. Mom tati je košarka bila draža, on je kod kuće radio kao trener ženske ekipe. Dakle, obruči su bili njegova igra. Znao sam da ga je pomalo razočaralo što ću se odreći košarke. No, nakon nekoliko tjedana, nogomet i ja nismo se baš najbolje slagali. Nedostajala mi je košarka.

I tako sam došao do mame.

Rekao sam joj da sam napravio veliku pogrešku i da se želim vratiti košarci.

Sjećam se kako je odgovorila da to neće biti lako, već su platili moje nogometne treninge.

"Ne možeš se prebaciti usred sezone", rekla mi je.

Moj tata je radio u lokalnom sportskom klubu u El Masnouu pa je pitao trenere postoji li način da dobijem mjesto u nekoj momčadi. Priključiti se momčadi nakon što je sezona već započela obično nije bilo dopušteno. No, rekli su mu da će me primiti ako on odradi dodatne sate u klubu. Moj tata uopće nije trebao razmišljati o tome. Bio je ponosan što sam ponovno htio igrati njegov omiljeni sport. Imao je dosta posla, ali je prihvatio te dodatne sate, a mama je odradila njegov dio posla kod kuće.

Moji mama i tata, moja obitelj, to je moja momčad. Uvijek je bilo tako. Zbog toga ih volim.

I 15 godina nakon što sam odabrao košarku umjesto nogometa, vozio sam se s njima po Minnesoti.

Nakon nekoliko sati vožnje stigli smo do odredišta, klinike Mayo u Rochesteru.

Čekali smo liječnika u maloj sobi. Nije ovo bila nova situacija za nas, tri godine ranije mojoj je mami dijagnosticiran rak. Počelo je na plućima 2012. godine. Bili smo pozitivni. Znao sam da ona može pobijediti. Morao sam vjerovati. Pa to je moja mama! Ona je moj superheroj. Gledao sam kako podiže obitelj. Gledao sam kako naporno radi i onda pronalazi vremena da svog sina vodi na nogometne i košarkaške treninge.

I pobijedila je rak. Kao što je moj tata rekao: "Svi smo ga pobijedili. Kao obitelj".

Sad smo ponovno bili u bolnici. Liječnik je ušao i prije nego što je išta rekao, znali smo. Jednostavno smo znali. Mogli smo to vidjeti na njegovu licu. Bili smo na toliko mnogo takvih testova, vidjeli toliko takvih soba, imali toliko istih takvih sastanaka. Do tog trenutka, mogli smo to prepoznati u očima liječnika. Bio je to isti izraz kakav je imao liječnik u Barceloni 2012. godine kad je mojoj mami prvi put dijagnosticiran rak.

Ovaj put liječnik je rekao da se rak vratio i da se brzo širi.

Bilo je loše.

Stisnuo sam maminu ruku. Svi smo se zagrlili.

Na putu prema kući, tata nije pričao nikakve priče.

Te noći sam spoznao nešto o svom stanu.

Zidovi su bili tanki.

Slušao sam kako roditelji plaču kroz noć. Jedva da su mogli spavati. Nisam mogao ni ja. Ne znam kako bih riječima izrazio svoje osjećaje. Ne znam. Osjećao sam se tako bespomoćno. Želio sam učiniti sve kako bi se moja majka osjećala bolje. A nisam znao kako. Bio sam tako izgubljen.
Idućeg dana, nisam želio biti ni blizu košarkaškog terena.

Dio mene slomio se te noći. Moj život se zauvijek promijenio. Radilo se o mojoj mami.

Zamrzio sam taj stan.

Četiri godine ranije, dakle 2011., pronašao sam stan u Los Angelesu.

Sviđao mi se taj stan. Bio je blizu plaže. Tog ljeta nastupio je NBA lockout, bilo je to prije nego što sam odigrao svoju prvu sezonu za T-Wolvese. Unajmio sam mali stan kako bih svakog dana mogao trenirati i kako bih uživao u vremenu dok se situacija s lockoutom ne riješi.

Moj menadžer obavijestio me o spontano dogovorenoj utakmici. Rekao je da će tamo biti i drugi profesionalci pa sam pošao. Utakmica je već počela kad sam stigao. Vidio sam Kevina Garnetta, Paula Piercea, Paula Georgea, Dannyja Grangera, sve dečke o kojima sam slušao i koje sam gledao godinama. Dopustili su mi da igram s njima tog dana. Vraćao sam se tim utakmicama koliko god sam mogao tog ljeta.

Ponekad, kad bih prijateljima pričao o tim utakmicama pitali su me jesam li se ikad prestrašio. Da, možda malo. Ali mislim da ljudi istodobno zaboravljaju na 2008. godinu. Zaboravljaju na Španjolsku. Ne sjećaju se koliko je dobra bila naša španjolska reprezentacija, stigli smo do utakmice za olimpijsko zlato. Bilo mi je 17 godina. Sedamnaest! Izgubili smo od Amerikanaca. Imali su ludo dobru momčad... Kobe, LeBron, D-Wade i još gomila drugih velikih igrača.

I tako sam 2011. godine osjećao da već mogu igrati na toj razini. Pa sam zaigrao u tim utakmicama u Los Angelesu, odlučan da tim momcima pokažem da tamo pripadam. Vjerujem da se sve u životu događa s razlogom, lockout mi je dao šansu da se okušam u utakmicama protiv nekih od najboljih na svijetu.

Tako sam upoznao i KG-a.

Sjećam se kako mi je prišao nakon jedne od spomenutih utakmica.

"Ricky!!! Čujem da ideš u Minny?"

Kimnuo sam glavom.

Mislim da je znao kako moj engleski još nije bio tako dobar. Bio sam vrlo povučen.

KG je nastavio pričati o Minnesoti i momčadi. I onda mi je rekao: "Čovječe, da ti kažem nešto. Ovo mjesto, Los Angeles, OK je, zar ne? Ali vjeruj mi. Vjeruj mi. Idi u Minny i pruži tim ljudima sve od sebe. Vjeruj mi. Oni će ti uzvratiti svime što imaju. To je istina".

Nisam mogao vjerovati da igrač kao što je KG, NBA prvak, Big Ticket, razgovara sa mnom i zna moju priču.

Uvijek ću pamtiti taj dan. Kasnije sam spoznao ono što svaki navijač Wolvesa zna, da je KG govorio istinu. Bio je u pravu oko Minnyja. Bio je u pravu oko navijača. Kad je lockout završio, bilo je vrijeme da se javim u trening kamp. Nisam još znao mnogo toga o NBA-u, samo ono osnovno o tome koliko traje sezona, te da se NBA pravila malo razlikuju od međunarodnih.

Znao sam i da je Minny pobijedila u samo 15, odnosno 17 utakmica u dvije sezone prije mog dolaska. Znao sam da to nije dobro. Ali za mene je to bio novi početak, u novoj ligi i novoj zemlji. Sjećam se prve utakmice u sezoni 2011./2012. Bilo je nevjerojatno. Nevjerojatno. Moji mama i tata bili su u Target Centeru. Utakmicu sam započeo s klupe. Sjećam se kako je publika izvikivala moje ime dok sam se spremao ući u igru.

Uspio sam pronaći svoje roditelje u publici. Moja mama – njeno lice. Sjećam se da je imala najveći, ponosan osmijeh.

Moja obitelj. To je moja ekipa.

Sredinom prve sezone, u utakmici protiv Lakersa ozlijedio sam ligamente. Oporavljao sam se tog ljeta 2012. godine, istog ljeta kad je mojoj mami prvi put dijagnosticiran rak. U sljedeće dvije godine, bilo je puno teških trenutaka. Kao momčad, bili smo blizu uspjeha, ali nismo uspjeli. A ja sam se morao mučiti da se fokusiram na košarku cijelo vrijeme zbog onoga što se kod kuće u Španjolskoj događalo s mojom majkom. Nisu baš svi znali što se događa, ali oni koji su znali, ostavili su traga na mojoj obitelji. Ljudi u Minnesoti su bili prekrasni i puni podrške. Navijači, osoblje, suigrači, svi su dali sve do sebe kako bi mi pomogli oko mamine situacije. Bilo im je stalo. Nikad to neću zaboraviti.

Jedan od tih ljudi bio je Flip Saunders.

Flip se 2014. vratio u Timberwolvese. Tada sam upoznao njega i njegova sina Ryana. Oni su tako brižna obitelj. Zaista utjelovljuju ono najbolje u Minnesoti. Flip me nazvao 2015. godine, nakon što je u prvom izboru prve runde drafta odabrao Karl-Anthonyja Townsa. Želio je da preko ljeta treniram s Karl-Anthonyjem.

Vratio sam se s odmora i odmah počeo raditi s KAT-om. Prvog dana, Flip se pojavio nekoliko minuta kasnije. Prolazili smo neke vježbe kad sam spazio Flipa sa strane. Nosio je šešir i to vrlo nisko i izgledao je mršavo. Zaista mršavo. Pošao sam ga pozdraviti i rekao mu da mi je drago vidjeti ga. Nakon treninga, dovukao me u svoj ured.

Imao je Hodgkinov limfom.

Tog ljeta podvrgnuo se kemoterapiji.

Nisam znao što bih mu rekao, pa sam mu rekao: "Flip, odlično izgledaš".

Zaista sam to mislio. Ali nisam bio siguran jesam li sebi govorio istinu. Flip je izgledao blijedo i mršavo.

Tog dana smo neko vrijeme razgovarali. Rekao sam mu kroz što prolazi moja mama, a on mi je pričao o svojoj kemoterapiji i o klinici Mayo. Tako je došlo do toga da kliniku Mayo preporučim i svojoj mami. Flip me ispitivao sve o njoj, kao i o tome kako se ja nosim sa svime. Uspio je postići da obojica zaboravimo njegovu bitku, barem na nekoliko trenutaka. Nikad nije pokušavao skrenuti pažnju na sebe. Takav je bio Flip.

Tri dana nakon početka sezone bili smo u Los Angelesu pripremajući se za utakmicu s Lakersima. Stručni stožer nas je pozvao na sastanak.

Flip je preminuo.

Svi u klubu su to teško primili. Bio je to težak dan. A ja sam mislio na mamu. U to vrijeme, rak se vratio. Bila je OK, ali bilo je zastrašujuće razmišljati o Flipu. Posljednji put kad sam ga vidio, nisam znao da je njegovo stanje tako loše.

Nazvao sam tatu i inzistirao da mi kaže istinu o maminoj prognozi. Želio sam točno znati što se događa. Bili smo usred sezone 2015./2016., ali rekao sam mu da ću doletjeti kući ako on tako kaže.

Ta sezona bila je pakao. Toliko mnogo uspona i padova. Više padova nego uspona. Zvao sam tatu skoro svaki dan. Ponekad je morao prekinuti razgovor, jer se moja majka nije osjećala dobro ili je morao pripremiti obrok ili je ona morala povratiti.

Osjećao sam se tako udaljeno. Bio bih u nekom hotelu, u nekom gradu, nakon utakmice i pomislio: "Čovječe, što ja radim ovdje?". Trebao bih biti s njom.
Tijekom stanke za All-Star te godine rezervirao sam karte za put kući. Stanka je trajala samo četiri dana i radilo se o 17-satnom putovanju, ali morao sam poći. Sjećam se kako sam razmišljao o Flipu. Znao sam da bi on razumio da moram ići.

Kad mama otvori vrata, vidjeti njeno lice je najbolji osjećaj na svijetu. Tata mi je rekao da je moj dolazak najbolji lijek koji je mogla dobiti. No, osjetio sam da pati. Držao sam je za ruku koliko god sam mogao. Cijelo vrijeme sjedio sam uz njen krevet. Nisam je želio pustiti. Ona mi je rekla da neće odustati.

Dan kasnije, morao sam krenuti natrag.

Prošla su još dva mjeseca prije nego je sezona završila. Na terenu sam učinio ono što je trebalo, ali bilo je tako teško. Moje misli bile su daleko. Cijelo vrijeme mislio sam na svoju majku. Nakon posljednje utakmice sezone, ponovno sam odletio kući.

Mama je umrla nekoliko tjedana kasnije.

Kad umre netko koga voliš, kao da se magla obavije oko tebe. Tako je bilo meni. Osjećao sam se izgubljenim. Svake godine, po povratku na treninge u Minnesotu, počinjao bih dan na isti način, FaceTime pozivom mami. Prve sezone nakon što je umrla, probudio bih se i razmišljao o tome da je nazovem. Htio sam razbiti svoj mobitel. Ali nisam mogao izbrisati njen broj. Ponekad sam joj čak slao tekstualne poruke. Još uvijek to radim. Jedno vrijeme, osjećao sam se kao da gubim razum, kao da razgovaram sam sa sobom.

Veći dio te godine bio sam ljutit. Krivio sam mnoge stvari. Krivio sam košarku. Zbog onoga kako se osjećam, krivio sam ljude oko sebe. Krivio sam sve. Prolazio sam kroz depresiju.

Nakon toga sam drukčije gledao na košarku. Drukčije sam gledao na život. Ništa nije izgledalo ozbiljno kao dotad. Znate ono, mi samo igramo utakmicu... A ponekad je bilo olakšanje izaći na teren i igrati i zaboraviti na sve. Ali to ne funkcionira uvijek. Osjećao sam se kao da gazim kroz vodu najbolje što znam, ali se ipak utapam. Ne znam kako to objasniti. A nisam znao ni kako se sam izvući iz toga. To sam shvatio kad sam konačno dobio pomoć, kad sam išao razgovarati s terapeutom.

Oslonio sam se i na prijatelje, na mog tatu, braću i sestre. Oni su me vratili onome što jesam i što sam oduvijek bio – mamin dječak.

Oni su znali da unatoč tome što mame više nema, još uvijek možemo biti bliski s njom.

Sjećam se onoga što sam rekao mami tijekom jedne od naših vožnji iz klinike Mayo.

Cijeli njen život, jedino što je htjela je pomoći drugima da budu sretni. Kad su moji prijatelji dolazili k meni dok sam bio mali, onda je uvijek pitala što najradije jedu i onda nam to pripremala za večeru. Ona je bila takva.

I tako sam joj nakon jedne vožnje iz Rochestera u Minneapolis, nakon još loših vijesti, rekao nešto važno. Rekao sam joj da ću se bez obzira na to što se dogodilo s njom, pobrinuti da pomognem mnogim drugim ljudima koji prolaze kroz slične nevolje.

To sam joj obećao.

Godine 2017. unajmio sam kuću u Salt Lake Cityju.

Upravo sam se uselio, uz mene je bila gomila bliskih prijatelja. Nekoliko tjedana ranije Minnesota me trejdala u Utah Jazz.

Sve se događa s razlogom.

Volio sam Minny. I dalje ga volim. To mjesto, ti ljudi uvijek će biti u mom srcu.

Zaista to mislim. Istina. Kao što je rekao KG.

U Utahu sam imao priliku za još jedan novi početak. U mojoj prvoj godini u Jazzu, NBA je prvi put dopustila momčadima reklame na dresovima. Jazz je imao na dresovima "5 FOR THE FIGHT". Saznao sam da je to humanitarna organizacija za istraživanje raka.

Sve se događa s razlogom.

Upoznao sam Ryana Smitha, direktora Qualtricsa, tvrtke koja je pomogla da oglas završi na našim dresovima, te ga pitao o raznim zakladama i tome kako da pokrenem svoju vlastitu. To je bio samo početak, Te godine, tata i ja smo posjetili razne bolnice u Utahu, uključujući i Huntsman Cancer Institute. Upoznali smo mnogo djece i vidjeli mnoge osmijehe. Mislim da je to više značilo meni i tati nego toj djeci. Dok smo se vozili kući, tata je rekao ono što smo obojica mislili.

"Mama je danas bila s nama. Učinili smo je ponosnom", rekao je tata.

Godinu dana kasnije, pokrenuo sam svoju zakladu. Ricky Rubio Foundation. U čast moje majke.

Želio sam pokrenuti zakladu koju će svatko smatrati svojom. Želio sam iskoristiti svoju platformu kao NBA košarkaša kako bih donosio osmijehe, ali i skupljao novac za socijalne potrebe. Neću lagati, dječji osmijesi u bolnicama zaista me pokreću. To me ispunjava. Znam da bi mama to željela. Ona je tu uz mene.

Danas više nemam 21 godinu, kao kad sam prvi put došao u Minnesotu. Tad, dok je moja mama još bila živa, u glavi sam si napravio popis stvari koje želim postići kao igrač. Jedna od njih bila je iskoristiti moj utjecaj i platformu kako bih pomagao ljudima kojima je to potrebno. Tako sam to mogao prekrižiti s popisa. Imam još nekoliko stvari koje na popisu nisam prekrižio.

Jedna od njih je "osvojiti NBA naslov".

I dalje radim na tome. Sad sam u Phoenixu. Još jedan novi grad, još jedan novi stan i mnogo novih izazova. Imamo dobru mladu momčad s velikim potencijalom. Za sve velike stvari potrebno je nešto vremena. Doći ćemo do toga. Pričat ćemo o tome kad se dogodi.

Još jedna stvar na popisu je "osvojiti Svjetsko prvenstvo s nacionalnom reprezentacijom".

I ovog ljeta naša je reprezentacija osvojila FIBA Svjetsko prvenstvo u Kini. Zaista bih volio da je moja mama to mogla vidjeti. Bilo je nevjerojatno vidjeti kako košarka tamo mijenja živote. Odrastao sam idolizirajući španjolsku košarku, a sudjelovati u još jednom poglavlju uspjeha naše zemlje za mene je bilo doista posebno. Proglašen sam MVP-jem, a činjenica da je Kobe predavao nagradu 11 godina nakon Olimpijskih igara 2008., dala mi je osjećaj da se krug zatvorio.

Košarka mi je iznimno važna, ali znam da na svijet mogu utjecati i na mnoge druge načine. Znam da mogu biti bilo što. I naravno, među ostalim, mogu biti i mamin dječak.

Svakog dana pokušavam učiniti nešto čime bi se ponosila.

Ona to zaslužuje.

Mi smo ekipa.

Zauvijek.

Volim te, mama.