KAD JE PRIJE 15-ak dana Filip Hrgović u Klagenfurtu započeo meč protiv Crnogorca Radonjića, prema ringu smještenom na središnjem stadionu Roland Garrosa u Parizu, na puno važniju borbu, dolazio je jedan daleko anonimniji hrvatski boksač.

Za Petra Milasa dva dana prije borbe s bivšim olimpijskim pobjednikom i neporaženim profesionalcem Tonyjem Yokom šira hrvatska javnost nije ni čula. Ali pažljiviji pratitelji sporta, posebno borilačkog, bili su bijesni jer moraju gledati kako Hrgović mlati nedoraslog protivnika umjesto da svjedoče kako će se Splićanin nositi s jednom od najvećih mladih europskih boksačkih zvijezda.

Galerija

Nosio se vrlo dobro, ali ipak prekidom nakon sedme runde doživio prvi poraz nakon 15 profesionalnih pobjeda. Njegov omjer do tada je bio sličan, pa i bolji, od Hrgovićevog (13-0) i onog Alena Babića (8-0), ali putevi sve trojice bili su sasvim drukčiji. 

U intervjuu za Index ovaj 26-godišnji Splićanin govorio je o svom putu, usporedbama sa spomenutim popularnijim dvojcem i objasnio zašto ne bi volio da se njihovo rivalstvo ipak ostvari u ringu. Prokomentirao je subotnji meč Usika i Joshue, a posebno je gorljivo govorio o Hajduku, Torcidi i važnosti navijačkih skupina u društvu.

Kad si i zašto počeo s boksom?

Počeo sam u šestom ili sedmom osnovne, iz znatiželje. Potječem iz malo primitivnijeg društva, znaš kako to ide na ulici. Onda sam krenuo s boksom i vidio da nema to veze s ulicom, da nemaš pomoć nikoga i to mi se svidjelo. Prvo sam počeo s kikboksom, ali to mi je izgledalo dosta lagano, bio sam prilično dobar. Tek kad sam ušao u boksački ring, vidio sam da sam zapravo nigdje, da je to jako teška fizička disciplina i vještina, to me privuklo. S godinama sam napredovao iako u početku nisam imao nikakav profesionalni ni sportski pristup. Tek zadnjih pet godina to poštujem, živim sportski i sasvim sam se posvetio boksu, svaki dan treniram otkad sam krenuo u profesionalce. Rekao sam sebi 'probat ću, pa što bude', i evo, bilo je nešto.

Uspon prema vrhu ti je prošao potpuno u sjeni, recimo, Hrgovićevog. Zašto?

Zato što ja nisam imao nikakvu amatersku karijeru, a Hrgović, sve i da ništa nije napravio kao profesionalac, njegova amaterska karijera govori sama za sebe. Plus što je on nacionalni projekt. On je hrvatska priča, moja je više filmska. On je stalno išao korak po korak, ja nisam imao ništa, a odjedanput sam napravio nešto. To je normalno, ljudi to ne mogu shvatiti.

Možda je pravednije usporediti tvoj uspon s onim Alena Babića, ali za njega više ljudi zna jer je galamdžija. Ili?

Da, ali i Babić je imao sto puta veću amatersku karijeru od mene i svi ga znaju još iz amaterskih dana, nastupao je za Hrvatsku, trebao ići na Olimpijske igre, bio je po turnirima, a ja sam imao jedan međunarodni turnir u Austriji i tamo sam izgubio. Nisam ništa napravio u amaterskom boksu.

Zato je borba s Yokom dokaz da imaš dobre promotore. S kim uopće radiš?

Sad mi je promotor francuski All Star Boxing, s njima sam potpisao ugovor na tri meča, ovo je bio prvi. Oni su ujedno i Yokini promotori. Prije sam radio s Petković Boxing Promotion, to je naš Balkanac koji živi u Münchenu, s njim sam se povezao 2016. i pod njegovim okriljem imao desetak mečeva. Kad je krenula korona, njemu se sve zaustavilo, našao sam egzistenciju na drugom mjestu i potpisao u Engleskoj s Frankom Warrenom, ali on nije ispunio svoj dio ugovora pa sam otišao. Bio sam slobodan možda pola godine, ali već sam dugo bio u kontaktu s Francuzima i pronašli smo zajednički jezik. Dogovorili smo borbu i on je vjerovao u mene, vjerovao da mogu pobijediti. Vjerovao sam i ja dok se nije dogodilo to što se dogodilo. Ugovor od tri borbe pokazuje da vjeruje u mene.

Prva ozbiljna borba ti je bila protiv Kevina Johnsona, kojeg je Hrgović pobijedio odlukom sudaca, a ti nokautom. Čega se sjećaš iz te borbe?

Prvo, nisam ga nokautirao. Rušio sam ga, ali sudac je prekinuo borbu jer je imao posjeklinu. To je bio tehnički nokaut. Tog čovjeka ne možete nokautirati ni palicama, uvijek se diže. Sigurno mi je to bio jedan od najtežih mečeva, tad sam još bio mlad, ta mi je pobjeda otvorila mnoga vrata.

Skoro dvije godine bio si bez borbe prije meča s Yokom. Zašto?

Nakon meča s Millerom u studenom 2019., što mi je bila najgora izvedba dosad, trebali smo odmah imati novi meč za 3-4 mjeseca, ali dva dana prije meča, dva dana prije leta za München - korona i gotovo. Nakon nekih šest mjeseci dogovoren je drugi meč, pa je otkazan, pa je dogovoren i treći, pa je i on otkazan. Tu sam izgubio kompas, nisam vidio dalje, prešao kod Warrena, a onda kod Francuza. 

Kako je psihički na tebe djelovalo toliko razdoblje stalnih priprema, a bez borbe?

Baš deprimirajuće. Stalno se spremaš, a ne znaš za što.

Koliko te u tom razdoblju promijenilo to što si dobio kćer?

Barem se imaš za koga boriti. I sva ljubav svijeta. Sad imam zašto boksati. Prije bih potrošio svu zaradu od meča na putu do doma. Sad znam zašto to radim, imam neki krajnji cilj, zadovoljiti svoju obitelj, pronaći egzistenciju, da ne moram raditi s 50 godina.

Leonard Pijetraj je rekao da je teško pobijediti Yoku tvojim stilom, koliko god teško boksaču bilo mijenjati stil. Slažeš li se?

Znali smo da ga se tim stilom ne može pobijediti, ali smo očekivali od njega drugu taktiku, da će se barem malo otvoriti, krenuti na mene. Ali nije, čuvao se, bio je pametan. Mi smo planirali u zadnje tri runde krenuti na sve ili ništa i jedino mi je žao što me nije tada dobio, nego rundu prije. To nam je bio plan i držali smo se toga, iako ni ja nisam sve radio kako je trener govorio, nisam bacao više serijskih udaraca, trebao sam probijati.

Presudio je udarac kad ti je puknuo bubnjić. Što se dogodilo?

Ma puca mi bubnjić na svakom treningu, nije to problem. Prvi udarac mi je bio najgori, nisam ga vidio, to me poljuljalo i nisam se mogao od toga oporaviti.

Kako si doživio ambijent Roland Garrosa?

Strašno. Nemam riječi, atmosfera odlična, moji navijači, njegovi, cijeli taj huk stvarno me ispunio.

Većina TV gledatelja ljutila se jer je u prijenosu morala gledati Hrgovića umjesto početka tvog meča. Je li ti to kakva moralna satisfakcija?

Sigurno je moj meč bio puno jači, ali što je, tu je. Nevjerojatno je da su nam se tako poklopili mečevi. Borim se prvi put nakon dvije godine i onda mi se meč skoro u minutu poklopi s Hrgovićevim. Da me netko gađao s 10 kilometara, pogodio bi me u glavu. Naravno da mi je drago da su ljudi tako reagirali, ali i realno je.

Gdje se vidiš u usporedbi s Hrgovićem i Babićem? Sva trojica ste teškaši sa sličnim profesionalnim omjerom.

Ne vidim da će nam se putevi sjeći. Ja to ne bih ni volio, draže mi je da Hrvati dođu do vrha svojim putevima. Nadam se da ćemo jednog dana biti u top 10 nas trojica, ili četvorica, petorica, ima još momaka koji su u usponu.

Kako gledaš na rivalstvo Babića i Hrgovića?

To su njihove osobne stvari i ne želim se upletati. Babić mi je prijatelj, dobar sam i s Hrgovićem. Tehničku prednost sigurno ima Hrgović, ali onaj tko nije bio u ringu ne zna kako je kad je unutra gladan čovjek koji nema što izgubiti.

Od rođenja si hajdukovac i torcidaš. U kakve si se situacije kao klinac dovodio zbog kojih danas misliš da si bio budala?

Ma mogu se cijeli dan toga prisjećati, ali nije baš za javnost, ne želim da me ljudi gledaju u takvom svjetlu (smijeh), recimo da želim biti primjer mladima. Mislim, neću reći da se okane toga, to je stvarno jedino dobro u državi. Jedina skupina koja može pružiti otpor sistemu, koja naglas kaže svoje mišljenje su navijači. To je jedina pozitivna smjernica našeg današnjeg društva. Kad se dogodi neko sranje, kad treba premještati djecu, gasiti požare, kad naši političari sjede doma i da ne kažem što hlade i što rade, mi smo na ulici, taj 'šljam' društva. Ali kad mi napravimo sranje, svi nas hoće pobiti i zatvoriti. A kad je bio potres, prvi su došli Bad Blue Boysi, a istog dana i moji iz Splita. Što više reći? Gdje su onda bili oni koji su trebali doći pomagati?

Koliko često ideš na Hajdukove utakmice?

Kad god mogu sam na domaćim utakmicama, ove sezone sam bio na svima osim na zadnje dvije zbog meča s Yokom.

Ove sezone svi u Splitu očekuju titulu. Ti?

Svi kao i ja. Neka nova energija se stvorila, svi vjeruju u bolje sutra.

Bi li više volio da Hajduk bude prvak ili da ti osvojiš svjetski pojas?

(Desetak sekundi razmišljanja.) Ne znam odgovor na to pitanje. S Hajdukom se rodiš, nije to kao u svakom drugom gradu, to je stil života. Ne može to shvatiti netko tko nije otamo ili se barem družio s tim ljudima.

Imao si pojas prvaka Mediterana. Misliš li da toliki broj raznih titula degradira boks?

To su sve pizdarije. Prava titula je kad si svjetski prvak ili barem europski. Sve ove ostale su bitne samo jer ti malo povećaju premije, inače ih možeš objesiti mačku o rep.

A kad smo kod premija i zarade u boksu, što misliš o Jakeu Paulu?

Njemu osobno je to pametan potez, ali to je pišanje po nama boksačima. Nije ni toliko loš, ali mislim da mora stepenicu po stepenicu, neprirodno mi je da on na prvome meču uzme pet milijuna dolara, a mi koji radimo i jedemo govna, što s nama? Nek odvoje to na entertainment boks i pravi boks. Svaka mu čast, radi pametne poteze i zgrće nenormalne pare. Ali nema on šanse ni s prosječnim pravim boksačem.