NA DRAŽENOVU utakmicu prošlog četvrtka došla je košarkaška elita iz cijelog svijeta kako bi odala počast jednom od najvećih ikad. Na parketu zagrebačke Arene gledali smo neke od najvećih zvijezda europske košarke, a na tribinama legende koje su obilježile kraljicu igara u nekoliko posljednjih desetljeća.

Nakloniti se šibenskom geniju došli su Draženovi suigrači, najveći protivnici, treneri koji su ga vodili i treneri protiv kojih je igrao neke od svojih najvažnijih utakmica. Jedan od njih je i aktualni izbornik reprezentacije Srbije Svetislav Pešić. 

Točno mjesec dana nakon što je u polufinalu Igara u Parizu do samog kraja držao na konopcima za mnoge najjaču košarkašku ekipu ikad (za neke je ovaj Dream Team čak i jači od onog Jordanovog iz Barcelone), Pešić je došao u Zagreb i imali smo sreću što nam je u prekrcanom rasporedu odlučio pokloniti nekih pola sata da bismo barem kratko popričali o karijeri jednog od najvećih europskih trenera svih vremena.

Svetislava Pešića u košarkaškom svijetu zovu Čudotvorac. Radi se o treneru koji je svoje najveće rezultate postigao s ekipama koje su u trenutku kad ih je preuzeo bile ili totalni autsajderi ili su prolazile kroz krizne trenutke. Kako nam je i sam rekao, želja da ni iz čega napravi nešto bila mu je vodilja kroz cijelu karijeru.

Kao igrač bio je prvak Europe s Bosnom 1979., a vrlo brzo je pod mentorstvom legendarnog Bogdana Tanjevića prešao u trenerske vode. Godine 1983. s klubom iz Sarajeva u dramatičnim okolnostima, u najkontroverznijoj utakmici u povijesti najjače lige izvan NBA, "ukrao" je već osvojenu i proslavljenu titulu Draženu i Šibenki. 

Nakon Bosne Pešić je u ruke uzeo najtalentiraniju generaciju europske košarke ikad, Kukočevu, Rađinu, Divčevu i Đorđevićevu, i s njom je u Bormiju 1987. došao do naslova prvaka svijeta. Prva trojica navedenih igrača iz te momčadi danas su članovi Košarkaške kuće slavnih. 

Pešić je tada primao brojne ponude, mogao je birati u koju će ligu otići, ali želja za izazovom koju smo već spomenuli odvela ga je u tada košarkaški egzotičnu Njemačku. Samo pet godina kasnije ta je Njemačka postala prvak Europe. Barcelona do 2003. nije bila prvak Europe, najviše zahvaljujući splitskom Dream Teamu s Gripa koji ju je tri godine u nizu šamarao na Final Fouru (dva puta u finalu, jednom u polufinalu). 

Katalonci su u očaju pozvali Pešića, koji je sa sobom doveo Dejana Bodirogu i naslov je stigao. S reprezentacijom SRJ, koja je katastrofalno počela SP u Indianapolisu 2002., u četvrtfinalu srušio je Reggieja Millera i megamomčad Amerikanaca, a onda i stigao do svjetskog zlata.

Prošlo ljeto Srbija je na SP u Manili stigla bez Nikole Jokića, Vase Micića i još nekoliko jako važnih igrača. Malo tko im je davao neke ozbiljne šanse, no Pešić je od onoga što je imao napravio stroj i jedna, dvije lopte su ga dijelile od zlata protiv Njemačke. O netom završenom olimpijskom turniru smo sve rekli.

U zagrebačkom Westinu smo s Pešićem pričali o fenomenu Dražena Petrovića i naravno da smo željeli čuti njegovo viđenje drame na Baldekinu prije 41 godinu. Pešić nam je rekao da smatra da je košarka toliko napredovala izvan Amerike da se ne slaže s mišljenjem da je Dream Team iz Barcelone najbolja košarkaška ekipa ikad.

Otkrio nam je da se godinama, dok su obojica trenirali Barcelonu i Bayern, blisko družio s Pepom Guardiolom i da je mlađem kolegi rado objasnio neke stvari. Saznali smo pogađa li ga to što mu unatoč svim uspjesima u Srbiji i dalje ne vjeruju, a čuli smo i kojeg igrača smatra najboljim kojeg je ikad trenirao.

Nevjerojatno zvuči podatak da je Dražen poginuo prije više od tri desetljeća. 

Točno tako. Prošla je 31 godina, a kao da je jučer bilo. Dražena slave jednako i u Zagrebu, i u Beogradu, i u cijeloj Europi. Njegova ostavština je ogromna. Dražen je bio simbol jedne čitave košarkaške epohe. On koji je 64. godište i ovi "moji" iz Bormija, koji su 67. i 68., bili su ključna generacija kad pričamo o približavanju europske košarke američkoj.

Košarka je baš tada, kad se pojavio Dražen, postala globalan sport i stala je uz bok nogometu. Tu je jako važnu ulogu odigrao Dražen, čiji su ne samo talent nego i radna etika i posvećenost košarci ostali nepremašeni. Svi se dive njegovim driblinzima i šuterskim sposobnostima, ali volja i posvećenost bili su ono što ga je izdvajalo i činilo ga posebnim.

Vjerojatno je to razlog zašto se čini da je i danas tu pokraj nas. Koliko je Dražen velik najbolje govori broj velikana europske i svjetske košarke, koji su stigli u Zagreb da bi mu se naklonili. Kad me Aco pozvao i pitao bih li želio doći, naravno da sam pristao. Shvatio sam to kao veliku čast, da mogu biti dio ove predivne priče. 

Polufinale olimpijskog turnira u Parizu, u kojem je Vaša Srbija na konopcima imala za mnoge najjaču košarkašku momčad nakon one iz Barcelone 1992., možda najbolje dokazuje tezu da je europska košarka bliže američkoj nego ikad. Slažete li se?

Da, ali ništa se tu nije dogodilo preko noći niti je ta jedna utakmica dokaz za bilo što. U pitanju su godine rada i godine kontinuiteta rada mnogih drugih država izvan Amerike. Bilo je i prije pobjeda protiv njih. Mi smo ih pobijedili u Indianapolisu 2002., Argentina u Ateni 2004., a Grci u Japanu 2006.

Istina, ali ova je reprezentacija po imenima najbliže zvjezdanoj generaciji Jordana, Magica, Birda i ostalih iz Barcelone.

U redu, neka bude tako, ali i mi smo jači nego što smo bili tada. Kad kažem mi, mislim na europske selekcije. U Barceloni 1992. sam bio izbornik Njemačke, kad je Hrvatska igrala finale. Teško je reći da je ona Amerika bila najbolja. Bila je dobra, bila je odlična, ali bilo je to neko drugo vrijeme.

Promijenilo se puno toga. Kako sam već rekao, košarka je u međuvremenu strašno puno napredovala, najviše u zemljama izvan Amerike, te mislim da bi bilo loše, čak i pogubno reći da je nešto najbolje u košarci bilo prije više od tri desetljeća. Danas je 2024., kako može nešto najbolje biti 32 godine ranije?

Naravno da je i danas potencijal i broj talentiranih igrača i dalje na strani Amerike, posebice kad ih uspoređujemo s malim zemljama poput Hrvatske ili Srbije, ali neporeciva je činjenica, a to je ono što me izuzetno veseli, da je košarka u cijelom svijetu otišla golemim koracima naprijed.

Početak približavanja je počeo već u 1970-ima, ali kulminacija je bila s Draženom, Kukočem, Rađom, Divcem... Generacijom koja je u svjetsku košarku donijela ponajprije talent. Tako da je prošlo doba kad smo svi padali u nesvijest kad bismo vidjeli Amerikance i prošlo je vrijeme kad su bili nepobjedivi kao što su bili u Barceloni.

"Dream Team iz 1992. je najbolji", kažu mnogi. E nije, nemoguće je da je najbolji kad je košarka danas puno bolja i popularnija u čitavom svijetu, pa tako i u Americi. 

Dražena niste trenirali, ali za Vas i njega veže se jedna od najdramatičnijih i najopjevanijih utakmica u povijesti YU košarke. U onom mitskom i kontroverznom finalu prvenstva Jugoslavije sjedili ste na klupi Bosne, koja je igrala protiv Draženove Šibenke. Što se dogodilo u zadnjim sekundama majstorice na Baldekinu?

Stvar je vrlo jasna. Dogodila se velika pogreška suca Ilije Matijevića na štetu Bosne. Godinama se u Hrvatskoj gradio narativ da je sve bilo čisto, pa je čak i HRT kad bi prikazivao tu utakmicu, u želji da dokaže da ništa nije bilo sporno, inzistirao da je postojao faul Sabita Hadžića na Draženu. To nikad ni nije bilo pravo pitanje.

Problem i pravo pitanje bilo je to što je isteklo vrijeme. E sad, je li Hadžić dotaknuo Draženovu ruku ili nije, o tome bismo mogli raspravljati, ali vrijeme je bilo isteklo i za mene je situacija sasvim čista i jasna. Svatko priča priču onako kako njemu odgovara.

Ja to ne radim. Isključivo se povodim za argumentima. Lijepo se vidi da je sudac Matijević odsvirao kraj utakmice, a onda je otišao za zapisnički stol. Daleko od toga da tvrdim da je Matijević to napravio jer je imao namjeru oštetiti nas. Nikako to ne tvrdim jer sve se odvijalo u nemogućoj atmosferi dvorane na Baldekinu, ali pogriješio je i za mene tu nema mjesta bilo kakvoj raspravi.

Složit ćete se ipak da je KSJ te noći donio odluku bez presedana kad je oduzeo Draženu i suigračima naslov te naredio da se majstorica ponovi na neutralnom terenu u Novom Sadu, kamo igrači Šibenke nisu otišli smatrajući da su oni pravi prvaci?

Nije to nikakav presedan. Znate što je bio presedan? To što smo se mi uopće pojavili u Novom Sadu. Presedan je bio i to što smo se odbili pojaviti na proglašenju pobjednika i ceremoniji dodjele medalja jer smo mi bili prvaci. Zašto da se pojavimo na majstorici u Novom Sadu kad smo pošteno došli do pobjede?

Šibenka je bila domaćin i oni su slavili. Mi kao gosti nismo mogli ništa napraviti, nismo imali nikakav utjecaj na događanja te večeri u dvorani. Znam ja kakva je veličanstvena proslava bila u Šibeniku, jasno je meni kako su u Šibeniku tu utakmicu doživjeli, sve je to legalno i normalno, ali mi smo bili pobjednici.

Za razliku od ostalih vrhunskih srpskih trenera, Vi ste rijetko preuzimali gotove proizvode i radije ste izazove tražili u sredinama koje ste iz temelja gradili. Posebno je impresivna priča s Njemačkom, koju ste preuzeli nakon zlata u Bormiju 1987., a ona je u to doba bila poluamaterska reprezentacija. Samo pet godina kasnije ste s Njemačkom postali prvak Europe. U čemu je Vaša tajna?

Svi mi treneri s područja bivše Jugoslavije smo proizvod jedne posebne škole.

Škole Ace Nikolića?

Pa, ne bih to personalizirao. Ja bih recimo više govorio o Ranku Žeravici. Aco bi pričao o Mirku Novoselu, što je logično jer je odrastao uz njega. Kao što je i logično i normalno da Željko Obradović puno više priča o Aci Nikoliću, a ja o Ranku Žeravici ili o Boši Tanjeviću.

Boša mi je bio najprije suigrač, a onda i trener. Suvišno je uopće spominjati što je Boša napravio za košarku. Kao trener uvijek sam nastojao biti svoj. Uvijek sam više bio zainteresiran za proces nego za rezultat. Kroz čitavu karijeru proces mi je bio najveća motivacija.

Niti sam pobjede doživljavao euforično niti poraze kao tragediju. Nisam nikad s tim imao problema. Naravno da je važan rezultat, ali puno mi je bitnije što će se dogoditi na kraju procesa i vremena koje sam proveo s nekom ekipom. Uvijek ćete čuti kako se priča o motivaciji igrača. Jednako tako postoji i motivacija trenera.

Tko trenera motivira? Motivira ga proces, suživot s ljudima s kojima je svaki dan u tom procesu. Uvijek me to puno više zanimalo nego stvaranje jednokratnog rezultata. Evo i sad, tko zna, vidjet ćemo gdje ću završiti karijeru. To ne zna nitko. Ja najmanje. 

Čini se da Vas je taj izazov stalno tjerao naprijed. Opet ću se uhvatiti te Njemačke. Čini mi se da nakon Bormija s onom ekipom niste mogli više ništa i da ste preuzeli Njemačku baš da vidite možete li išta napraviti s ekipom s kojom treba početi praktički od nule. Jesam li u pravu?

Vjerojatno jesi. Njemačka me zaintrigirala jer mi nije bilo jasno kako jedna takva sportska sila nema rezultate u košarci, barem ne onakve kakve ima danas. A imali su fantastičnu generaciju 1967. i 1968. i s nama su igrali u polufinalu u Bormiju te na juniorskom EP-u. Bili su odlična ekipa. Naravno, nisu imali potencijal kao Jugoslavija, ali takav talent nije imao nitko.

Ta ekipa pa Detlef Schrempf, Uve Blab i Christian Welp, koji su tada igrali u Americi. Sam sebi sam rekao da je to fantastičan izazov za mene, da tamo dignem košarku na vrhunski nivo. Tada sam već bio neki trener, neko ime. Sjećam se da sam nakon Bormija bio na pregovorima u Italiji i Turskoj.

Galatasaray, koji je tada bio perjanica turske košarke, davao je ozbiljne pare, ali čim je došla ponuda iz Njemačke, znao sam da je to ono što želim. Pazite, Blab, Welp i Schrempf su tada bili jedini europski igrači u NBA-u. Pa, rekoh, nemoguće je da u jednoj takvoj zemlji neću naći materijala za napraviti nešto veliko. Ne mogu reći da je sve bilo lako. Nije, bilo je i teških trenutaka, ali na kraju mislim da je ispalo jako dobro.

Poznati ste kao trener koji jako pazi na metodiku rada i taktiku. Veliki Tomislav Ivić je često pričao da je neke ideje dobivao iz raznih sportova, čak i hokeja. Lino Červar i danas prati sve moguće sportove kako bi se dodatno educirao. Jeste li Vi ikad radili nešto slično?

Svi smo mi kao klinci najprije počeli s nogometom, a onda je sve ostalo dolazilo na red. Bilo je takvo vrijeme. Svi smo odrasli na ulici, a što si na ulici mogao igrati osim nogometa? U karijeri sam imao sreće da sam radio u sredinama koje su imale vrhunske nogometne klubove kao što su Barcelona ili Bayern.

Veliki sam navijač oba kluba i najteže mi pada kad igraju međusobno, pa se ne mogu odlučiti za koga navijati. Sjednem na Camp Nou i pojma nemam za koga bih navijao. Kroz karijeru sam se puno družio s nogometnim trenerima, od Aleksandra Ristića do Pepa Guardiole.

S Guardiolom se znam još od njegovih početaka. Ja sam bio trener Barcelone kad je on trenirao B momčad i tada smo se dosta družili. Kad sam stigao u Bayern, došao je i on. Ja sam tamo bio od 2012. do 2016., pune četiri godine, on je ostao tri. Družili smo se svaki dan i puno smo razgovarali o taktici. Mislim da se isplatilo za obojicu.

Uvijek ga je zanimalo kako nakon izgubljene lopte organizirati obrambenu tranziciju, što je suština kompletne igre u košarci. U svakom sportu je taj segment igre jako bitan, ali u košarci je ključan jer je svaka olako izgubljena lopta u napadu primljen koš. Jako ga je zanimalo kakvu metodiku treninga koristiti da to spriječi.

Naravno, nemoguće je da momčad ne izgubi loptu u napadu, ali ako je izgubi 15 puta, a igra protiv rivala slične kvalitete, teško može izbjeći poraz. Svedeš li taj broj ispod deset, imaš velike izglede za pobjedu. Ogromna mi je motivacija bila shvatiti kako da moja ekipa nakon izgubljene lopte ponovno vrati posjed i zabije koš.

Mislim da sam po tom pitanju napravio prilično dobar posao i sve moje ekipe dosta pažnje poklanjaju upravo tom segmentu igre. Da bi momčad to naučila, postoji metoda treninga i taktika koju igrač mora shvatiti. Puno sam o tome razgovarao s Guardiolom.

Kasnije mi je pričao da je imao velikih problema s Ibrahimovićem. Rekao mi je da nikad nije volio takav tip igrača, a doveo ga je jer je mislio da će mu trebati. Međutim, nije. I što je napravio? S Messijem je raširio teren. Dimenzije su ostale iste, ali je s Messijem na poziciji središnjeg napadača dobio potreban prostor i Leo je godinama radio što je htio.

Pep isto danas radi u Manchester Cityju. Vidite da uglavnom uzima igrače niže rastom, ali tehnički savršene, kako bi dobio na brzini igre i kako bi šireći kazneni prostor dotukao protivnika. Lopta je postala brža, igrališta su postala brža.

Raširio je šesnaesterac, kao što je moja ideja u košarci da raširim reket i da ne igramo više s dva visoka igrača, nego samo s jednim te da što više koristimo trojke i četvorke koje imaju sposobnost driblinga, prijenosa lopte i šuta. Takvu košarku ja zovem totalnom košarkom. Tako smo igrali u Manili prošle godine, tako smo igrali sad u Parizu. 

Čitajući srpske medije i pričajući s kolegama u Srbiji, dojma smo da Vam tamo unatoč svim čudesnim rezultatima i dalje ne vjeruju. Smeta li Vas to?

Ma jok. Nimalo. A znam i zašto je to tako. Gledajte, ja sam rođen u Jugoslaviji. U redu, dolazim iz Srbije, ali sam se rodio u zemlji koja se tada zvala Jugoslavija. U Srbiji sam malo vremena proveo. Kao mladić od 19 godina otišao sam u Sarajevo i u Bosni sam proveo velik dio života. Zatim sam otišao u Njemačku.

Kako kažu u Srbiji, ja sam tamo kao neka vrsta gosta trenera. Dođem i odem. Iskreno, puno više volim da me netko cijeni i respektira nego da me voli. To me ne zanima. Vole te oni koji sjede tu po kafanama. Ja vodim drugačiji život. Biram ljude s kojima ću piti kavu i s kojima ću se družiti.

Za sve ostalo nemam ni energije ni vremena. Drugo, jako sam britak i znam često reći ono što mnogi ne vole čuti. Često sam znao upozoriti ljude u Srbiji da smo na dobrom putu da dostignemo Hrvatsku u košarci.

A to znači da smo i mi na dobrom putu da dotaknemo dno kao i vi. Ako se nešto ne promijeni u glavama ljudi koji vode srpsku košarku i koji snose odgovornost, bit ćemo sretni ako se kvalificiramo na europska i svjetska prvenstva. Olimpijske igre možemo zaboraviti. To ti ljudi ne vole čuti. Zato nije ni čudno da nikad do kraja nisam bio integriran u srpsku košarku.

U karijeri ste vodili puno košarkaških legendi i nekoliko članova Kuće slavnih. Tko je ipak najbolji igrač s kojim ste radili?

Nikola Jokić. Sad je najbolji Jokić. Prije njega to su bili Kukoč i Bodiroga.