Ovi su ključni problemi u trenerskoj karijeri Slavena Bilića
Foto: Getty Images / Guliver image
SLAVEN BILIĆ sinoć je kod kuće protiv Manchester Cityja doživio jedan od najtežih poraza u svojoj trenerskoj karijeri. I dok izgubiti od Cityja nije nikakva sramota, a pozicija West Hama na tablici odgovara kvaliteti ekipe u odnosu na suparnike, nedostatak ikakvog napretka dovoljan je trenerski i sportski poraz sam po sebi. Tu leže ključni problemi Bilićeve trenerske karijere.
Najveća Bilićeva profesionalna mana izašla na vidjelo
Od svog početka u West Hamu Bilić je stvorio kompaktan duboki blok i izrazito defenzivan stil dao je ploda u ligi u kojem su najveći klubovi ostali drastično razapeti između želje da dominiraju i realne, praktične slabosti svojih nedorečenih sistema. Na kraju krajeva, neće se tako brzo ponoviti da „neki Leicester City“ jednostavnim 4-4-2 blokom, sudjelovanjem svih igrača u obrani i napada kroz krilo preko jedine istinske klase u napadu osvoji jednu od najjačih liga na svijetu. Premda je Bilić odradio i više nego dobar posao, kontekst lige mu je lani itekako išao u korist. Ove godine došlo je do barem djelomične stabilizacije najjačih klubova koji su se i sami počeli adaptirati na spektru između lovca i lovine. Premiership ove sezone ima puno manje ekipa koje ćete iskontrirati i pobijediti tako da im tri puta na utakmici zavučete loptu iza leđa. A baš je na tome West Ham gradio uspjehe lani. A jednom kada je to nestalo, do izražaja je došla najveća Bilićeva profesionalna mana.
Stagnacija vodi u propast
I lani se vidjelo – jednom kada se ekipa na suprotnom dijelu povuče u dublji blok, West Ham nema razrađene mehanizme kojima bi stvorio šanse. Njihova igra u napadu svodila se na duge lopte prema fizički dominantnom napadaču (Carroll) i borbi za druge lopte visoko u polju suparnika od strane fizički moćnih veznjaka. Na postavljenu obranu, maknemo li dašak Payetove magije na stranu i prekide, to je bilo to. A to je premalo.
Zapravo, bez Payeta West Hamova postava djeluje primjerenija UFC-ovom kavezu nego zelenom travnjaku. Nećete doći daleko ako igrače slažete da izgledaju kao izbacivači iz kakva londonskog diska, cijepljeni od finog dodira i kreacije. Nedostatak opcija u igri, nekompaktan presing, slabo otvaranje napada, nepostojanje pravog kreatora-razigravača u dubini terena bez kojeg je nemoguće zamisliti vrhunsku ekipu - sve su to elementi koje je Bilić morao nadograditi. Stagnacija je došla u vidu guranja uvijek iste generalne strategije i taktike, u svojoj bazi siromašne i zasnovane na suparnikovim slabostima, a ne svojim vrlinama. A stagnacija uvijek i jedino vodi u nazadovanje.
Igrači odjednom mnogo teže i bezuspješnije rade ono što su lani uspješno izvršavali – blok je sve manje kompaktan, povremeni visoki izlasci na teren u pravilu rezultiraju potrganim defenzivnim linijama, a većina igrača igra debelo ispod prošlosezonske forme. Razlog leži ne samo u adaptaciji ostalih ekipa, već i u samoj ljudskoj prirodi. Ponavljanje jednih te istih radnji demotivirajuće je, a činjenica je da West Hamovi igrači pred sobom ne vide igrački ili taktički izazov koji bi ih gurao naprijed, tjerao da se bore za mjesto u ekipi i malo pomalo obogaćivao cijeli sistem novim mogućnostima. A ako itko ima imalo sumnje koliko je to važno i bitno, dovoljno je pogledati plavu družinu sa Stamford Bridgea iz prošle sezone i usporediti je sa sadašnjom.
Već viđeni uzorak
Nije to, nažalost, neka velika novost. Biliću se pad, i to poprilično nagli, dogodio u svim ekipama u kojima je dosad radio. Pozitivan početni šok koji donese sistematičnost njegovog rada i implementiranje kvalitetnog defenzivnog bloka u pravilu izgube vrijednost nakon jedne sezone/mandata u kojima ekipa ne pokazuje napredak niti u jednom drugom segmentu igre. I koliko god puta pokaže „žicu“ u tome da pruži šansu igračima tamo gdje drugi to nisu rado činili (Dudu, Ćorluka) ili iznenadi hrabrom postavkom koja rezultira odličnom igrom (Engleska, Chelsea..), toliko ga ziheraška priroda, za njega dominantna, drži u okovima gabarita koji su iz posla u posao isti. I nakon nekog vremena, ti okovi neminovno pređu na ekipu – niti Bešiktaš, niti West Ham, niti Lokomotiv ne izgledaju zadovoljni igrajući nogomet u punom smislu te riječi.
Sva tri kluba gledali ste svako kolo ako ste pogledali samo jednu njihovu utakmicu. A kad vas svi znaju, onda vas vide na kilometar i više ni ne možete biti neki lovac. Slaven Bilić je inteligentan tip i sasvim sigurno je bolje nego svi komentatori skupa taj uzorak uočio. Ali kao što trenerski posao pokazuje bolje od ostalih, dug je put od shvaćanja do reakcije. A baš ovo drugo je ono što dijeli dobrog trenera od elite.
Bilić danas nije bolji trener nego prije pet godina
I konačno, teško je u paranoidnoj sredini poput naše procijeniti poznatu ličnost bez izrazite polarizacije, a Slaven Bilić je najbolji primjer za to. Kao i svi drugi treneri, ili je najbolji na svijetu, ili totalni blefer. Istina je, kao u klišeju, negdje na pola puta. On je solidan trener europskog ranga, ništa puno više ni manje od toga. Fatalističke najave njegova kraja u Londonu, koliko god možda bile utemeljene u stvarnim planovima klupske uprave, iz tog razloga treba promotriti iz primjerene perspektive. Njegov mandat u West Hamu rezultatski je i dalje sasvim pristojan, i tek bi drastičan pad forme i realna opasnost od Championshipa mogle dovesti do zasluženog rastanka. A došao on prije ili kasnije, postaje pomalo jasno da je Bilić kratkoročno rješenje koje je u frenetičnom tempu današnjeg nogometa najpotrošnija roba. Tip koji će poboljšati krvnu sliku ekipe, ali već iduće sezone će se tražiti netko bolji, noviji i svježiji. I u tom nema ništa pretjerano loše – to je osnovna klasifikacija trenera. Loše je samo ako je odgovor na pitanje je li Bilić danas bolji trener nego prije pet godina: „Ne“. A čini se da je baš to točan odgovor.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati