Otišao je u WC tijekom utakmice i nije se vratio. Zatekli su ga krvavog i nepokretnog
BIO JE POČETAK četvrte četvrtine i Boomersi, australska olimpijska košarkaška reprezentacija, igrali su tijesnu utakmicu protiv Italije u skupini. Australci su vodili, a pobjeda im je jamčila ulazak u borbu za medalje. Trener Brian Goorjian pogledao je na klupu, želeći ubaciti svog centra u igru. Australac je igrao dobro, postigao je 14 poena u 14 minuta i zabio dvije trice, što je postala njegova specijalnost. Sada je bio potreban u reketu u borbi s kolegama iz NBA lige Nicolom Mellijem i Danilom Gallinarijem. Ali nigdje ga nije bilo, piše ESPN.
Gdje je bio Aron Baynes?
Dugačak je put do svlačionice u Saitama Super Areni u predgrađu Tokija, a Baynes je onamo krenuo između treće i četvrte četvrtine. Morao je ići dijagonalno preko terena, hodnikom, pa potom niz stepenice. Još uvijek nije imalo smisla. Baynes je pošao trčeći kako ne bi propustio početak posljednje četvrtine.
Zabrinut, jedan od trenera otišao ga je tražiti, prateći Baynesove korake. I pronašao ga je. U svlačionici, u blizini toaleta, Baynes visok 208 cm ležao je na krvavom podu na pločicama, krvavog dresa i s dvije duboke, neobjašnjive ubodne rane na nadlaktici.
Pozvan je momčadski liječnik. Zatim bolničari. Još uvijek na podu, australski reprezentativac je bio omamljen i nije mogao ustati. Sjetio se kako je trčao iza ugla kako bi krenuo prema toaletu. A onda, ništa.
Pokrenuta je istraga. Na zidu su bile dvije kuke za ručnike koje su mogle uzrokovati posjekotine. Možda je Baynes udario glavom o pod. Dok su ga medicinski djelatnici stavljali na nosila, slao je poruke s fotografijama svojih rana svom agentu u New Yorku i pratio kraj utakmice, u kojoj su Boomersi pobijedili s tri poena razlike.
Još uvijek nije obavio nuždu, zbog koje je krenuo u svlačionicu, pa je ustao s nosila. Odmah se srušio. U toj zbrci nitko nije shvatio da je Baynes izgubio sposobnost hodanja. Ili da je započela njegova noćna mora koja će poremetiti njegovu košarkašku karijeru i ostaviti ga izoliranog u japanskoj bolnici, uz suze od bolova iz dana u dan, uz mogućnost potpune paralize.
"Najusamljeniji trenuci u mom životu bili su ti dok sam ležao u toj bolnici, stalno gubeći svijest, razmišljajući o svom životu i svojim ciljevima i samo plačući. Moj ujak Don doživio je nesreću prije 10 godina. On je kvadriplegičar. Moja obitelj je imala iskustvo iz prve ruke s ovom situacijom. Bio sam jako uplašen", rekao je Baynes.
U devet NBA sezona igrao za pet momčadi, osvojio naslov i zaradio 40 milijuna dolara
Nakon što je igrao za Sveučilište Washington State, Baynes je odigrao devet sezona u NBA ligi u pet različitih momčadi. Osvojio je naslov prvaka sa San Antonio Spursima 2014. godine. Zaradio je gotovo 40 milijuna dolara. Sezonu karijere imao je u Phoenix Sunsima 2019./2020., s prosjekom od 11.5 poena i 5.6 skokova, što mu je omogućilo potpisivanje dvogodišnjeg ugovora vrijednog 14.3 milijuna dolara s Toronto Raptorsima.
A jedan od najvažnijih trenutaka njegove karijere dogodio se u Japanu. Najveća generacija australskih košarkaša - uključujući NBA igrače Pattyja Millsa, Joea Inglesa, Matissea Thybullea, Dantea Exuma, Matthewa Dellavedovu i Jocka Landalea - bila je uz Baynesa u pohodu na prvu olimpijsku medalju u košarci. Pobijedili su SAD u prethodna dva susreta i nadali se da će to ponoviti te osvojiti zlato.
Nakon poluvremena prve utakmice Boomersa protiv Nigerije, samo tri dana prije utakmice s Talijanima, Baynes je izašao na zagrijavanje za drugo poluvrijeme. S rukama još mokrima od sredstva za dezinfekciju nanesenog samo nekoliko minuta prije, krenuo je u zakucavanje.
Dok je to činio, prsti su mu skliznuli s obruča. Padajući je izgubio ravnotežu i srušio se na teren, udarivši glavom i vratom o pod. Iz opreza nije igrao u drugom poluvremenu. "Zapravo ne znamo što se dogodilo. Neurolozi ne mogu biti sigurni u uzrok, ali nakon tog pada imao sam velike bolove. Morao sam uzeti lijekove protiv bolova kako bih igrao", kaže Baynes.
Tri dana kasnije Baynes se poskliznuo i ponovo pao u kupaonici, a nije jasno je li to bilo zbog posljedica prvog pada ili mokre podloge. Njegovo zdravlje se brzo pogoršalo.
Kada je pronađen u svlačionici i kada je došao svijesti, liječnici su isprva mislili da je doživio potres mozga. Ali kako je vrijeme prolazilo, noge su mu počele podrhtavati. Tada je shvatio da ne može pomaknuti lijevu ruku. Budući da se i dalje trebao olakšati, netko je donio praznu bocu vode. Nije mogao hodati.
"Nakon otprilike pola sata zaista sam se počeo urušavati", kaže Baynes za ESPN. S pobjedom u rukama, njegovi suigrači su se vratili u svlačionicu. Usredotočeni na igru, nisu znali ništa o tome što se dogodilo. Baynes je oduvijek bio snažan i igrao je unatoč boli. To je australski način, a Baynes je bio najčvršći u momčadi.
"Ušli smo u svlačionicu pitajući se gdje je Baynesie. Bio je u lošem stanju. U početku smo se pitali može li odigrati ostatak turnira, a onda smo shvatili da možda neće biti dobro", kaže Dellavedova.
Pregled pokazao unutarnje krvarenje koje stvara pritisak na leđnu moždinu
Baynes je kolima hitne pomoći odvezen u bolnicu i odmah je podvrgnut nizu pregleda. MRI je pokazao da ima unutarnje krvarenje koje je stvaralo pritisak na leđnu moždinu. Baynes nije mogao dobro komunicirati s japanskim medicinskim sestrama i liječnicima. Zbog pandemije covida-19 Tokio je bio u izvanrednom stanju, tako da Baynes uza se nije imao nikoga iz momčadi.
"Poslao mi je sliku rana na ruci i rekao da ga liječnik pregledava, a onda se odjednom našao u bolničkom krevetu i slao panične poruke. Nitko nam nije mogao dati odgovore. Tražili smo informacije i pokušavali ih prenijeti njegovoj ženi Rachel u Australiji. Htio sam krenuti sljedećim letom, ali u tom trenutku nisam mogao ni ući u Japan", kaže Daniel Moldovan, Baynesov dugogodišnji agent.
Dok je čekao da liječnici pregledaju nalaze, Baynesa su smjestili u sobu toliko malu da je oba zida mogao dotaknuti rukama. Nije bilo dovoljno dugačkog kreveta za njega pa su sestre gurnule još jedan krevet kako bi mu poduprle noge. Baynes se trudio koristiti aplikaciju za prevođenje na svom mobitelu. Došlo je do toga da su liječnici smatrali kako je Baynesu potrebna operacija da bi se smanjio pritisak na kralježnicu. Razgovarao je sa suprugom i djecom u Australiji i pokušao smisliti što da radi.
"Još sam se nadao da ću igrati u sljedećoj utakmici. Japanski liječnici su mislili da sam lud. Gledajući unatrag, ne mogu vjerovati što se događalo", prisjeća se Baynes sa suzama u očima.
U 2 sata ujutro razgovarao je s australskim neurokirurgom. Liječnik je već vidio ovo stanje i imao je plan liječenja i fizikalne terapije za smanjenje otekline, kako bi se mogao vratiti kući. "Australski liječnici su nas smirili. Znali su što im je činiti", kaže Moldovan.
Kroz skoro dva tjedna Baynes se usredotočio na ono što je morao učiniti da bi mogao stati na noge. Ako može stajati, rečeno mu je, mogao bi letjeti iz Tokija za Brisbane. To je postala njegova opsesija, iako često nije bio dovoljno jak, oslanjajući se na terapeute koji mu su pomicali udove. Bol u živcima pekla mu je cijelo tijelo.
"Nisam to mogao podnijeti. Bilo je poput kombinacije gorenja, vatre i noževa. Trebali su mi lijekovi protiv bolova, ali su me oni odmah obarali, tako da sam morao rasporediti lijekove s obzirom na utakmice. Medicinske sestre su pokazale mnogo suosjećanja", govori Baynes,
Deset dana nakon nesreće Boomersi su osvojili brončanu medalju sjajnom predstavom protiv Slovenije. Kad je došlo vrijeme za ceremoniju, Baynes je u svom bolničkom krevetu plakao gledajući kako njegovi suigrači primaju medalje, a posebno kada je objavljeno njegovo ime.
Sestre nisu razumjele ceremonije nakon utakmice pa su mu došle dati lijekove čim je utakmica završila. Baynes je postavio niz alarma na svoj iPhone, kako bi ostao budan da to vidi. Sljedećeg dana suigrači Dellavedova i Nathan Sobey došli su u bolnicu donijeti Baynesu njegovu medalju.
Bilo mu je bolje. Oteklina na kralježnici mu se smanjila i s terapijom je postajao sve jači. Bolnica mu je omogućila da vidi liječnika reprezentacije i kondicijskog trenera 15 minuta dnevno. Dellavedova i Sobey su se predstavili kao liječnici kako bi prošli pored službe sigurnosti.
"Bio je to prilično emotivan posjet, znate? Bio je toliko dug put do postolja na Olimpijskim igrama, a on je bio jako važan član. Bilo je i suza. Ne želim upadati u probleme s japanskim dužnosnicima, ali drago mi je što smo uspjeli ući", rekao je Dellavedova.
Osam sati leta u posebnom avionu pod anestezijom
Jedanaestog dana u bolnici, Baynes je konačno mogao stajati. Zatim je vježbajući svoje motoričke vještine uspio složiti jednu šalicu na drugu. Bio je toliko uzbuđen da je nazvao svoju ženu preko FaceTimea. Kad je odgovorila, vidio je najmlađe od njihovo troje djece, šestomjesečnu kćer kako uči to isto. Počeo je plakati.
Dolazak kući bio je zahtjevan. Za let dug 7000 kilometara unajmljen je poseban medicinski avion. Kako bi ga zaštitili, liječnici su zaključili da će morati biti vezan na leđima i pod anestezijom tijekom cijelog osmosatnog leta. Kad je konačno stigao kući u Brisbane, morali su ga unijeti u kola hitne pomoći jer još uvijek nije mogao hodati. Zbog strogih australskih protokola o covidu-19 morao je otići u obveznu dvotjednu karantenu u lokalnoj bolnici i još uvijek nije mogao vidjeti svoju obitelj.
Počeo je s intenzivnom fizikalnom terapijom, što mu je bilo najbolje doba dana jer je soba imala prozore i obitelj ga je mogla vidjeti. Njegov je cilj bio jednostavan - biti dovoljno jak da zagrli svoju ženu i djecu kada bude pušten iz karantene.
U bolnici u Brisbaneu ostao je skoro mjesec dana. Svaki dan je napredovao, od invalidskih kolica preko hodača do samostalnog hodanja, uglavnom se suočavajući sa slabošću u lijevoj nozi. Doslovno je ponovo podučavao svoje tijelo kako se kretati korak po korak, sinkronizirajući svoje noge i stopala.
Nakon još nekoliko mjeseci, konačno je mogao trčati. Potom se nagradio. Prošao je tjedan dana bez padova. Uzeo je u ruke košarkašku loptu, prvi put nakon kolovoza, i ubacio nekoliko šuteva.
Iako je uglavnom šutio o svom stanju, Baynes je bio preplavljen porukama, e-mailovima i pozivima bivših suigrača i trenera. Većinu dana gleda NBA utakmice. S obitelji je išao na plažu. U Australiji je sredina ljeta, a on ljeti godinama nije bio kod kuće.
Prošlog tjedna prisustvovao je utakmici Brisbane Bullets - Melbourne United i gledao kako Dellavedova postiže 16 poena i vodi United do pobjede. Deseci djece došli su se fotografirati s njim. Bio je sretan. "Kad biste me sada vidjeli, ne biste znali da se išta dogodilo. Dosta sam napredovao u posljednjih šest mjeseci", kaže Baynes.
Tijekom ovih iskušenja Baynes je napunio 35 godina, a cilj mu je vratiti se u NBA sljedeće sezone. Svaki dan je na rehabilitaciji. "On nema prekidač za isključivanje, želi raditi osam sati dnevno. Pokušavamo ga prikočiti, ali to nije u njegovoj prirodi", kaže Moldovan.
Dio njegove želje da se vrati u akciju motiviran je uživanjem u načinu na koji NBA suci vode utakmice ove sezone. Dopušteno je više fizičke igre, što pogoduje njegovom preferiranom stilu.
"Sada izgleda mnogo zabavnije. Odrastao sam igrajući tako i zaista se želim vratiti tome. Imam želju vratiti se i svaki dan očekujem puno od svih oko sebe. Ne znam što će se dogoditi, ali vraški ću se potruditi", zaključio je Baynes za ESPN.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati