"Orilo se 'cigani, ubojice', Prosinečki je grlio majku, a Bobana spopalo ludilo"
PRIJE 30 godina jedna neodigrana nogometna utakmica ušla je u povijest. Dinamo je ugostio Crvenu zvezdu na Maksimiru dan nakon prvih višestranačkih izbora i nekoliko dana prije nego što će doći do preustroja JNA. Raspadala se Jugoslavija. To je jedini zajednički stav koji se tih dana mogao pročitati u zagrebačkim, beogradskim i sarajevskim novinama. Sve ostalo bila su prepiranja i podmetanja oko događaja 13. svibnja 1990. godine na Maksimiru.
Zbog mitologizacije huliganskih i nacionalističkih ispada te orgijanja policije koja je štitila sistem, a ne ljude, maksimirska makljaža između Delija, Bad Blue Boysa i pendreka vlasti proglašena je početkom Domovinskog rata. Mnogo je datuma koji se mogu tumačiti kao početak rata u Hrvatskoj, no jedan od njih ipak nije 13. svibnja iako se tada, kao i danas, uvijek od istog pitanja stvarao mit: Tko je prvi počeo?
U školskim udžbenicima neodigrana utakmica Dinama i Zvezde ušla je među događaje koji su najavili raspad Jugoslavije. CNN je sudar uvrstio među utakmice koje su promijenile nogometni svijet. Sa svakom novom obljetnicom plasiraju se nove teorije zavjere. No kako su pucanje države po šavu ispratili tadašnji novinari i kako su izvještavali s Maksimira u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu?
U zanimljivim izvještajima koji se mogu pročitati 14. svibnja novinari prepričavaju događaje iz tunela, opisuju što su radili i govorili Zvone Boban, Davor Šuker, Robi Prosinečki, ali i donose rijetke izjave Dragana Stojkovića Piksija dan nakon maksimirskih nereda.
TEMPO (BEOGRAD)
Svibanj 1990.
Vaš reporter mora početi jednom žalosnom konstatacijom: umjesto izvještaja s dugo čekanog derbija Dinamo - Crvena zvezda, prvi put u karijeri prisiljen je pisati ratni izvještaj! Jer sve što se u nedjeljno predvečerje dogodilo u Maksimiru imalo je okus rata, vatre i krvi pa o nogometu ne može biti ni riječi. Umjesto opisa majstorija Stojkovića, Prosinečkog, Bobana, Panadića... opisat ćemo kronologiju jednog ludila koje je Jugoslaviji donio "naš Heysel" i dovelo u pitanje smisao daljnjeg kotrljanja lopte na ovim prostorima.
Prvi put u povijesti jugoslavenskog nogometa (upotrebljavamo li ovaj pridjev zadnji put?) jedna utakmica nije odigrana zbog divljanja razularenih navijača Dinama i Crvene zvezde, zbog pravog rata koji je potom nastao između Bad Blue Boysa i organa reda. I to uoči utakmice koja nije imala nikakav rezultatski značaj! Što bi se dogodilo da su Plavi i Crveno-beli odlučivali o tituli, strašno je i pomisliti.
Čarke su, naravno, počele u gradu još od jutra s pristizanjem Delija na željezničku stanicu, ali ni to, ni verbalno prepucavanje na stadionu nije slutilo na katastrofu i sramotu. Uvredljiva skandiranja su, uostalom, odavno "normalna" pojava u našim nogometnim arenama.
Otkud kamenje?
Iskra je buknula nepunih pola sata prije početka utakmice dok su se igrači zagrijavali. Pošto su nekoliko puta bili zasuti kamenjem s "istoka", a odmah zatim i raznim predmetima s gornjeg nivoa "juga" (neoprostivo je da su zvezdaši bili smješteni ispod domaćih navijača), u 18.10 obračun je počeo.
Delije su počeli kidati reklamne panoe iznad svojih glava, a onda su se počeli penjati na galeriju da bi se obračunali s "protivnikom". Plastične stolice su letjele kao da su od papira, bila je to prava bitka prsa u prsa. Dinamovci bježe pa se onda vraćaju i kreću u kontranapad. Na sve to milicija ne reagira i čini se da je tu napravljena kardinalna greška. Jer kad se činilo da se strasti stišavaju, u 18.16 Boysi provaljuju ogradu na "sjeveru" i kreću u juriš preko terena. Kordon milicije je nemoćan, pljušte petarde, kulja žuti dim.
"Cigani, Cigani", ori se sa svih strana.
Dim je prekrio igralište, a navijači s motkama počinju loviti milicionare. Bježe plave uniforme, spašavaju glavu. Je li moguće da ih nema dovoljno i da su tako nespremno dočekali utakmicu najvećeg mogućeg rizika? Teren je preplavljen kamenjem (otkud?), milicajci kreću u kontraofenzivu praćeni skandiranjem "ubojice, ubojice".
U tim trenucima idol BBB-a Zvonimir Boban čini potez koji graniči s ludilom. Objema nogama nasrće na jednog milicajca pokušavajući se valjda pomiriti s navijačima koji su ga tjedan dana ranije u Ljubljani teško izvrijeđali i nazvali izdajicom, kao i ostale igrače. Sve kočnice pucaju, Boysi su opet u naletu, skandiraju Bobanu koji nestaje s igrališta uz nekoliko primljenih udaraca. Stadion odjekuje: "Četnici, četnici!"
Znaju li ti razulareni dječaci uopće značenje ove riječi?
Već je izvjesno da od utakmice nema ništa. Svima osim spikeru koji "lijepo moli da se vrate na svoja mjesta". A repertoar parola sve je bogatiji: "Srpski Cigani"... "Hrvatska, Hrvatska"...
Reklamni panoi su polomljeni, igralište preplavljeno kamenjem i plastikom, stadion u izmaglici od petardi. Mreža na golu sa sjeverne strane pokidana, visi. Skakalište za skok s motkom gori, milicija šmrkovima rastjeruje podivljale momke. I fotoreporterima je glava u torbi. Pa opet: "Franjo, Franjo"... "Ustani bane Jelačiću"... "HDZ, HDZ"...
Milicajci iznose teško ozlijeđenog kolegu. Zapadna strana, rezervirana za finu gospodu i ljude od prestiža, oduševljeno urla! U 18.41 spiker poziva delegate Bracanovića i Zavrla u službene prostorije, svi već znamo zašto.
Zajec nam je rekao da bježimo što prije
U novinarskoj loži pojavljuje se direktor Dinama Velimir Zajec, veliki sportsman i džentlmen. Glas mu drhti. Pita se:
- Izgorjet će čitav stadion, zašto milicija čeka?
- Nemaju naređenje - stiže neshvatljiv odgovor.
- Ovo nema nikakve veze sa sportom, treba bježati iz njega što prije - govori Zajec u mikrofon reporteru Velike Gorice.
19.14 - ispod lože gledatelji primjećuju Kujtima Shalu, gromoglasno mu skandiraju.
19.21 - spiker konačno priopćava: "Od predsjednika Dinama Zdenka Mahmeta obaviješteni smo da se utakmica neće odigrati. Karte možete vratiti..."
Šuker pimpla loptu pokraj Tuđmanove slike
U nosu osjećamo neugodan miris suzavca (udisali smo ga i u Splitu prije dvije godine), bježimo iz lože.
U atmosferi kaosa, kad je nekoliko tisuća "navijača" čekalo milicajce da ih linčuje, probijamo se do tunela sa svlačionicama. Igrači Zvezde obučeni, ali unezvijerenih pogleda. Robert Prosinečki grli majku koja ne može zaustaviti suze.
Dolaze i dinamovci Panadić, Šuker, Čapljić... Sportaši, odgojeni momci, prijateljski ćaskaju s Crveno-belima. Prosinečkom se pridružuje i neslavni junak Boban, drži se za ruku i uzdiše:
- Odbili su mi rame, zato sam poludio...
U svlačionici Davor Šuker pimpla loptu pored zida s malom Dinamovom i velikom Tuđmanovom slikom. Je li klica ovog ludila baš tu, u preplitanju dvaju do jučer nezamislivo dalekih pojmova sporta i politike?
Kamenje iz daljine dolijeće do prozora svlačionice, zvezdaši se povlače u hodnik, gdje se nalazi i desetak delija:
- Majko moja, gdje dođosmo, da izginemo!
Pala je i noć, na ispražnjenom stadionu sablasno odjekuje pjesma navijača Zvezde, bez sumnje također krivaca za incident. Čekaju autobuse ZET-a da se iskradu do Dugog Sela i tamo pričekaju vlak.
U tunelu zuje kamere, uključuju se mikrofoni, igrači najčešće odgovaraju širenjem ruku. Ovo je crni nogometni dan. Iz grada stižu vijesti da Boysi ruše tramvaje, da su zapaljena tri vozila, među njima i Borbina... Kolega sa Studija B javlja uživo telefonom da su svi Beograđani živi i sigurni.
Nešto prije 22 sata izlazimo u mrak, približavamo se Zvezdinom autobusu. Ima li izlaza iz ovog pakla i košmara?
Netko spominje da su našu sramotu direktno vidjele Australija i Kanada, ali izvjesno je da je do danas ona obišla čitav svijet.
U subotu bi u Beogradu trebali igrati Zvezda i Hajduk za srebrni pehar, 3. lipnja bi se u Maksimiru trebali sastati Jugoslavija i Španjolska. U kolovozu bi trebalo početi novo prvenstvo Jugoslavije. Čemu i zašto? Ima li sve to više ikakvog smisla?
Prekid je bio pripremljen
Zvuči nevjerojatno, ali skandal u Maksimiru bio je, po svemu sudeći, unaprijed izrežiran - valjda kao osveta razočaranih dinamovaca za neosvojenu titulu. Jer čitavog dana u Zagrebu su nas uvjeravali da od utakmice neće biti ništa i to se, nažalost, obistinilo.
- Dolazak su najavili splitska Torcida, riječka Armada, osječka Kohorta i ljubljanski Zmajčeki. Udružit će se svi protiv Delija i izazvati prekid. Kažu: ako do 20. minute ne padne gol (u korist Dinama), napravit će neviđen vatromet i prekinuti susret - čuli smo od nekih zagrebačkih ugostitelja bliskih Dinamu.
Vjerovali smo da je riječ o glasinama, ali samo do 18 sati i 10 minuta...
Tekst: Branko Marković (Tempo, 1990.)
SARAJEVO, VEN
KAMENJE TV - SMUTNJE S MAKSIMIRA
Mutić laže, Panta kaže
Svibanj 1990.: Skandal sa zelenog terena Maksimira prenesen i na međuredakcijska prepucavanja... Padaju i tako teške optužbe kakva je izrečena u našem naslovu ("Mutić laže, Panta kaže")... Je li TV Beograd, kako tvrde njihove kolege iz TV Zagreb, učinio svojevrstan falsifikat u emisiji "Indirekt"? Tko je i je li manipulirao TV snimkama?
Trinaesti svibnja i onaj užas na Maksimiru koji je prethodio neodigranom nogometnom derbiju između Dinama i Crvene zvezde najbolja je ilustracija vremena i uvjeta u kojim živimo. Nacionalno podijeljeni i zatrovani do ubilačkih nagona jurišali su tog tužnog predvečerja jedni na druge Delije i Bad Blue Boysi.
U grotlu pakla i bezumlja našli su se mahom mladi ljudi. Oni su sasvim uspješno odigrali ulogu po scenariju stvorenom u nacionalističkim kuhinjama kakve su u civiliziranom svijetu gotovo iščezle, a kod nas, nažalost, doživljavaju renesansu.
Boris Mutić: Srpska emisija premontirani falsifikat
Razuman i realan čovjek nije iznenađen onim što se događalo. Jer Maksimir je naša zbilja, pravi odraz globalnih političkih i društvenih zbivanja u ozbiljno uzdrmanoj Jugoslaviji.
A željeli bismo u Europu. Pa, lijep smo joj "spot" poslali.
Nikakve montaže i ublaženi komentari nisu u svijetu mogli proizvesti drugačije raspoloženje od zgražavanja.
A kod nas umjesto da događaj sam po sebi proizvede jedinstvenu civilizacijsku i ljudsku osudu svih protagonista, a ponajprije uzročnika koji i nisu bili na stadionu, uslijedile su reakcije koje graniče sa zdravom pameti.
Još iste večeri putem TV kamere, a sutradan i ostalih sredstava informiranja počele su analize je li prvo poletio kamen sa "sjevera" ka "jugu" ili su prvo lomljene stolice na "jugu" na što je "sjever" uzvratio kamenjem.
Postavljana su pitanja je li milicija više tukla "naše" ili "njihove", je li milicajac prvo udario Bobana pa ovaj njega i sve u tom stilu. Došlo je i do pravog međuredakcijskog rata. Verbalnog.
Redakcija Informativnog programa Televizije Zagreb zakazala je i održala 16. svibnja konferenciju za novinare, a jedina točka dnevnog reda bila je analiza emisije Indirekt, koju je za svoje područje emitirala TV Beograd u ponedjeljak, 14. svibnja.
Zamjenik glavnog urednika Vanja Sutlić i urednik Boris Mutić ocijenili su spomenutu emisiju kao "svojevrstan falsifikat", optužujući TV Beograd da je tendenciozno premontirala tijek događaja, da se služila netočnim podacima, neistinama i poluistinama te da je notorna laž da im oni iz Zagreba u tijeku nemilih scena nisu željeli poslati traženi signal.
Takvih zahtjeva, tvrde u Zagrebu, nije ni bilo.
Milojko Pantić: Zagreb laže, poslali su snimku kad je sve prošlo
Dan kasnije oglasile su im se kolege iz Beograda. Najglasniji je bio urednik Sportskog programa Milojko Pantić izjavivši:
"Mutić i Sutlić pokušavaju se, služeći se lažima, opravdati pred TV gledateljima širom Jugoslavije za obmanjivanje i lažno prikazivanje nemilih događaja. Istina je da smo mi u Indirektu prikazali kamenovanje navijača Crvene zvezde i milicije, što se u zagrebačkom Sportskom pregledu, emitiranom 13. svibnja, nije moglo vidjeti.
Pustili smo i kompletan sukob Bobana s milicajcem, dakle i trenutak kada milicajac udara Bobana. Što se tiče signala, naš producent Milan Terzić, pošto je čuo za incidente, tražio je u 18 sati signal iz Zagreba.
Iz tamošnjeg mastera rečeno mu je da će ga dobiti kada trase budu slobodne. To se dogodilo tek oko 18.40 sati, dakle poslije bitke. Svjedoci su nam i kolege iz Novog Sada koji su bili domaćini sportskog popodneva, ali su sliku s Maksimira dobili tek pred kraj emisije, pred Dnevnik.
Jasno je tko je manipulirao", kaže Pantić.
Te večeri "zajednički" (iako on to već odavno nije) Dnevnik išao je iz prištinskog studija. Tako su gledatelji sarajevskog područja vidjeli, ali tek na kraju ove emisije pripremljenu storiju s Maksimira.
Na drugom programu Dnevnik je davalo Skoplje i već na početku je emitiran identičan prilog kakav smo vidjeli i na prvom programu.
Negdje oko 23 sata gledali smo zagrebački Sportski pregled i poseban prilog iz improviziranog studija na Maksimiru. U toj prilici za sve je pronađen krivac u miliciji, a od dva "navijačka" tabora "krivlje" su bile Delije...
U petak, 18. svibnja, TV Sarajevo je za svoje područje emitirao dvije specijalne emisije posvećene opet Maksimiru - "Svijet sporta" Televizije Zagreb i "Teme i dileme" Televizije Beograd i još jednom nas uvjerio u različito viđenje iste stvari.
Istine radi, u obje emisije izraženo je žaljenje zbog događanja, osuđena su besprizorna ponašanja, ali još je jednom iskazana i naglašena želja da se veći teret odgovornosti prebaci na onu drugu stranu.
Neka nam ovom prilikom bude dozvoljeno iznijeti i jedan osobni dojam povodom obje emisije. Nažalost, ostalo je prostora da se kaže kako su one na neki način bile i afirmacija agresije, pružena je prilika obijesnim i zatrovanim da svoj bijes i otrov promoviraju pred milijunskim auditorijem bez trunke srama.
Grupi besprizornih koja je s radošću prihvatila da bude produžena ruka onih čiji je životni moto mržnja pružen je mikrofon u koji su uzdignute glave bljuvali psovke i uvrede na račun onih drugih. Da čovjek ne povjeruje. Sigurni smo; za armiju svojih istomišljenika oni su od toga trenutka postali prave medijske zvijezde.
Nisu se samo naše televizijske kolege razišle u ocjeni događaja i nisu samo oni u potrazi za krivcem pobjegli od suštine stvari. Izražavajući i u ovoj prilici podijeljenost kakva je i u informiranju odavno prisutna. Ne svjedoči li o tome i izjava Zvonimira Bobana o čijem "pothvatu" je zaista bilo puno riječi:
"Svi hrvatski mediji stali su iza mene. Razočaran sam pisanjem "istočnog" tiska (!?)."
Ne izjašnjavajući se o težini prekršaja koji je učinio Boban, jer to i nije tema ovog teksta, a i slika je sama po sebi dovoljna, želimo samo njegove najupornije branitelje podsjetiti da u okršajima s milicijom "mirni, neagresivni i povučeni" Boban već ima iskustva.
Ne tako davno u Banjaluci je nasrnuo na zapovjednika stanice milicije Stojana Davidovića. I koliko nas pamćenje služi, Boban ni tada nije bio kriv.
Ali da i sami ne bismo pali u zamku traženja i utvrđivanja krivca, izražavamo nadu i uvjerenje da u ovoj našoj zemlji još ima zdravih i razumnih ljudi koji će doprinijeti da se trenutna situacija u društvu prevlada.
Ruku na srce, alternative i nema. Svima skupa - i onima s "juga" i onima sa "sjevera" i sa svih drugih strana naših tribina - nema sreće i življenja izvan, a pogotovo u izdijeljenoj Jugoslaviji.
Napisao: Muhamed Džemidžić (Ven 1990.)
TV NOVOSTI, BEOGRAD
Maksimir, 13. V. 1990.: Ožiljci podivljalih strasti
Erupcija navijačkih i nacionalističkih strasti na stadionu Dinama u Zagrebu brine svakog normalnog Jugoslavena. Davno posijano, u obračunima republičkih političkih klanova, sjeme nacionalističke mržnje dalo je 13. svibnja veliki, zastrašujući plod.
Nemoguće je navesti sve krivce. Neusporedivo lakše je predvidjeti tko će biti proglašen krivim. Mada nitko od 138 ozlijeđenih nije podlegao ozljedama, u Zagrebu vlada uvjerenje da će, zbog sukoba nogometnih navijača, neke glave pasti naknadno. Prije svih, u vrhovima SUP-a.
Naš Heysel
Ako se ostvare pretpostavke da će novi hrvatski lider Tuđman iskoristiti "naš Heysel" da smijeni čelnike u službi bezbednosti, mnogi su spremni unaprijed mu dati za pravo. Predugo je, kažu, naša milicija čuvala vlast, branila sistem, zanemarivši javni red i mir.
U tome, svakako, ima istine. Ali znači li to da ubuduće utakmice između Crvene zvezde i Dinama treba osiguravati tisuću, pet, deset tisuća milicajaca?
Za svaki veliki nered, logično, krivi su prvenstveno čuvari reda. Ne bi trebalo, međutim, brkati uzrok i posljedice. Ne bi trebalo zaboraviti da su za maksimirske scene mnogi pripremali teren - dugo uporno i slijepo - uključujući neke novinare kojima je i danas, čini se, najvažnije tko je prvi počeo.
Kao da u tim situacijama itko može odrediti pravi početak i predvidjeti kraj.
Od crnog sprintera Jesseja Owensa, koji je razljutio Hitlera dokazavši na berlinskoj Olimpijadi da Nijemci nisu viša rasa, do gimnastičarke Nadije Comaneci koja je najavila kraj klana Ceausescu, politika i sport idu ruku pod ruku.
Pogrešno, nenormalno, često apsurdno. Naravno, ne zbog sportaša, već zbog političara.
Nakon Zagreba jasno je da u višestranački sustav ulazimo s tim lako zapaljivim opasnim teretom. Treba li veće opomene i starim liderima?
Ako već političari ne mogu riješiti nezaposlenost, ako je otuđenje neizbježan danak vremenu u kojem živimo, ako sve više mladih ljudi ide na stadione izraziti bijes, ogorčenje i beznađe, nije li monstruozno svako nacionalističko dolijevanje ulja na vatru?
Kad se mrze navijači Zvezde i Dinama - to ne valja. Kad se mrze Srbi i Hrvati - to je korak do katastrofe.
Nije li svejedno počinje li libanizacija na ulicama ili na stadionima?
Dragan Stojković po povratku iz Zagreba: Šlagirani od straha
(Evo što je o događajima 13. 5. kazao Dragan Stojković Piksi, koji je do danas zaključio svaku priču i više ne govori o tome. Indexu je odgovorio porukom i zahvalio. Kružile su priče da su Boysi imali zadatak izvršiti atentat na Piksija.)
Kako ste vi doživjeli tučnjavu uoči utakmice Dinamo - Zvezda?
"Šampionsko slavlje djelomično nam je pokvario događaj iz Zagreba. Bio je to užas, blago rečeno. Pitam se što bi bilo da je utakmica odlučivala o prvaku, da je na stadionu bilo 60.000 gledatelja - pa to bi bio masakr! Kada se ovako nešto dogodi, čovjek se zapita: zar je nogomet postao rat dva tima, dva navijačka tabora? Ako je tako, sport je onda izgubio svaki smisao."
Vi i vaši suigrači vjerojatno ste se strašno prepali?
"Nismo se prepali, nego smo se šlagirali od straha! Priznajem, pomislili smo da nećemo izvući žive glave. Do početka utakmice sve je bilo okej, lijepo smo dočekani, izašli smo na teren željni nadigravanja... Iako smo pred utakmicu s Dinamom danima trenirali više rekreativno nego ozbiljno, vjerovali smo da ovako osvježeni ne možemo izgubiti. Međutim, kada smo izašli na teren, imali smo što vidjeti.
Navijači se tuku, kamenje leti na sve strane i jedva smo dočekali znak suca da možemo "uhvatiti bežaniju" u svlačionicu. Tu je bilo sve mirno, ali frka je bila kako da nas prevezu do aerodroma jer su navijači Dinama uništavali sve što miriše na Beograd i Srbiju. Bili su spremni uništiti i ljude, i vozila, i sve.
U autobusu je carovao strah i vladala je jeziva tišina. Jedino je Jurić pokušao nekim crnim vicevima razvedriti atmosferu - dok nas je neviđeni kordon milicije pratio. Dok smo prolazili Zagrebom, dinamovci su pozivali Tuđmana, tražili da ih on spasi od Srbije i slično. Kada smo stigli na aerodrom - svanulo nam je."
Koliki je utjecaj politike na divljanja navijača?
"Veliki. Nacionalne histerije prenijele su se na stadione. Tako je nogomet, iako je samo igra, postao oružje u službi politike."
Kapetan Dinama Zvonimir Boban divljački je nasrnuo na jednog milicajca, a to mu nije bio prvi put. Psovao je majku srpsku milicajcu u Banjoj Luci, slično se ponašao i u Novom Sadu na utakmici Dinamo - Vojvodina. Što se događa s tim momkom?
"Ja Bobana znam kao dobrog dječaka. Zašto je zastranio i ponašao se neobuzdano - ne znam. Kada je služio vojsku u Beogradu, bio je blizak sa svim zvezdašima.
A što se tiče utakmice Dinamo - Zvezda, organi FSJ će reći svoje. Vjerojatno će ubuduće utakmice biti bolje organizirane i osigurane, a bila bi katastrofa da se poremete odnosi dva prijateljska kluba Dinama i Zvezde i da se produbi jaz između navijača. Ima pametnih ljudi u klubovima, ima ih u FSJ i nadamo se da će iznaći neko rješenje da se navijači smire.
Kucnuo je posljednji trenutak za tako nešto. Ako se ne reagira na vrijeme, posljedice mogu biti pogubne za jugoslavenski nogomet jer Uefa i Fifa sve prate, a oni su u kažnjavanjima nemilosrdni."
Napisao: Dušan Krajčinović (TV novosti 1990.)
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati