OSTALO je još točno 20 dana do početka Europskog nogometnog prvenstva u Francuskoj, koja je po treći put domaćin završnog turnira najboljih momčadi Starog kontinenta. Inicijalni Euro 1960. održan je u Francuskoj, baš kao i turnir 1984., kad su se domaćini predvođeni Michelom Platinijem okitili svojim prvim velikim nogometnim zlatom.

 

Premda u Francuskoj ovog ljeta neće biti nogometne sile kao što je Nizozemska, a tamo ćemo gledati Sjevernu Irsku, Island, Albaniju i Wales, reprezentacije iz drugog, pa čak i trećeg razreda europskog nogometa, ne treba sumnjati da ćemo punih mjesec dana uživati u spektakularnom nogometu.

 

Dok ludnica 10. lipnja ne krene, odbrojavamo do Eura uz zanimljivije priče iz povijesti Eura, najljepše golove, legendarne utakmice i najbolje igrače.

 

Odbrojavanje je počelo.

 

 

Godinama, desetljećima čak, Republika Irska životarila je u sjeni protestantske sjeverne braće, naravno, što se tiče nogometnih uspjeha. Dok su se Sjeverni Irci znali tu i tamo plasirati na neko veliko natjecanje, katolički dio Irske svjetska i europska prvenstva pratio je uglavnom preko televizora uz fish and chips te neizbježni Guinness.

 

I baš kad su legendarni vratar Pat Jennings i njegova Sjeverna Irska u Meksiku 1986. otplesali svoj posljednji ples (na Euro u Francuskoj plasirali su se nakon punih 30 godina), dogodio se nogometni boom južnog dijela Irske. 

 

 

Reprezentacija Republike Irske doživjela je svoj nogometni preporod kada je na njeno kormilo došao Englez, legendarni Jackie Charlton, brat poznatijeg Bobbyja i svjetski prvak s reprezentacijom ''Tri lava'' 1966.

 

Dakle, paradoksalno, ali tako je bilo, Irci su čekali da im nacionalnu svetinju preuzme mrski Englez da bi se tek s njim na čelu predstavili svijetu na pravi način.

 

Charlton je momčad preuzeo uoči kvalifikacija za Euro 1988. u Njemačkoj i odmah su krenuli fantastični rezultati. U to je vrijeme bilo puno teže izboriti europsko nego svjetsko prvenstvo jer je na turnir završne osmorice mogla ići samo prvoplasirana reprezentacija iz svake kvalifikacijske skupine.

 

Ispred Bugarske i Belgije, Irci su završili kao prvi u grupi i po prvi put u povijesti izborili su jedno veliko natjecanje. Jackie Charlton u trenutku je postao nacionalni junak, nitko u Irskoj mu nije spominjao englesku putovnicu, a momčad je u Njemačku ispraćena s mješavinom velikog ponosa i sramežljivog očekivanja da se čuda mogu nastaviti.

 

Irska je bila smještena u užasno jaku grupu su nikad jačim Sovjetskim Savezom, moćnom, ali i poslovično nepredvidljivom Engleskom i reprezentacijom koja se na veliku scenu vratila nakon svjetskog srebra 1978. – Nizozemskom. Nizozemski nogomet tih je godina proživljavao novu renesansu. Ruud Gulit godinu ranije bio je proglašen za najboljeg igrača Europe, PSV je nekoliko tjedana prije početka Eura postao prvak Europe, a legendarni trener, otac Totalnog nogometa Rinus Michels, koji se vratio na klupu, u džepu je imao adut nad adutima – Marka van Bastena.

 

A što tek reći za Sovjete. Dinamo Kijev je tih godina bio europska hit momčad, Igor Belanov najbolji europski igrač 1986., a mitski trener Valerij Lobanovski u momčadi je još imao Protasova, Zavarova, Ratsa, Kuznjecova, Aljenikova, Mihaljičenka te vjerojatno najboljeg svjetskog vratara u to doba, velikog Rinata Dasajeva.

 

 

U takvoj konkurenciji nitko normalan Ircima nije davao ni grama šanse da mogu proći skupinu, no debitanti se s tim nisu opterećivali. Oni su došli u Njemačku pokazati što znaju, dati sve od sebe, pa što bude. Tako je i bilo.

 

Već u prvom kolu senzacija. Golom sjajnog Raya Houghtona, legendarnog  igrača Liverpoola i Aston Ville te nogometaša specijaliziranog za zabijanje ključnih golova velikanima (njegovim golom pala je i Italija na Svjetskom prvenstvu u SAD-u 1994.), slomljena je Engleska.

U drugoj utakmici prvog kola Sovjeti su golom Ratsa slavili protiv Nizozemske 1:0 i s pobjedom protiv Irske kolo prije kraja grupne faze osigurali bi polufinale.

 

Međutim, Irci su na toj utakmici odigranoj u Hannoveru 15. lipnja 1988. pokazali što znaju i koliko mogu. Nabijeni adrenalinom i samopouzdanjem nakon pobjede protiv Engleske, Irci su letjeli terenom i da na vratima SSSR-a nije stajao gorostasni Dasajev, momčad Jackieja Charltona imala bi nekoliko golova prednosti.

 

 

Ipak, ono što je bilo neizbježno, dogodilo se u 38. minuti prvog poluvremena. Kao što svaki Hrvat zna gdje je bio kad je Goran Ivanišević iskoristio četvrtu meč loptu protiv Patrika Raftera u finalu Wimbledona 2001., tako i svaki Irac pamti svaku sekundu te 38. minute utakmice u Hannoveru.  Mick McCarthy je izveo aut i bacio je loptu duboko u kazneni prostor Sovjetskog Saveza. Loptu, koja je poput Halleyjeva kometa prema kaznenom prostoru putovala cijelu vječnost, sovjetski igrači su zbunjeno gledali, ne znajući da će samo djelić sekunde potom taj isti komet eksplodirati i pretvoriti se u jedan od najljepših i najslavnijih golova u povijesti nogometne igre.

Ronnie Whelan, čovjek koji je u Liverpoolu proveo 15 godina i koji je s Redsima osvojio sve što se osvojiti moglo, strpljivo je čekao na rubu šesnaesterca da ta lopta napokon padne te ju je u maniri Lawrencea Nippera, horizontalnim, nazovimo to škaricama, raspalio prema vratima Rinata Dasajeva. 

 

 

U tom je trenutku cijela Hannover Arena zašutjela, šokirana onim što se upravo dogodilo. Rinat Dasajev, nasljednik Lava Jašina i ikona moskovskog Spartaka bio je nemoćan. Čak ni on sa svojih 202 centimetra i s mačjim refleksima nije imao šanse. Bilo je to pravo remek djelo Ronnieja Whelana i bez ikakve konkurencije najljepši gol dotadašnjeg dijela turnira. I ostao je najljepši, sve do finala, kad je nesretni Rinat Dasajev još jednom morao pristati na ulogu antijunaka, ovaj put u režiji Marka Van Bastena. Podsjećamo, Rinat Dasajev bio je jedan od najvećih golmana svog vremena, možda i najbolji, imao je veliku karijeru, no ironijom sudbine nogometna povijest pamti ga uglavnom po ta dva gola koja je primio. Što ti je život.

 

Irci su narod sa izrazitim smislom za zajebanciju i koliko god bili ponosni na Whelanov gol, godinama su zbijali šale na njegov račun tvrdeći da Whelan zapravo nije ni gađao prema golu, da je htio tko zna što i da je ona golčina ustvari krumpir, slučajnost puka.  Whelan, kojem je taj gol, baš kao i Dasajevu, obilježio karijeru (premda je s Liverpoolom bio i prvak Europe i višestruki prvak Engleske, svi su ga pamtili samo po tom golu), dobro je podnosio šalu na svoj račun, i sam dodavajući začina cijeloj priči.

 

 

''Kad Wayne Rooney zabije sličan gol protiv Cityja, a lijepo se vidjelo da je loptu udario potkoljenicom, a ne kopačkom, onda je to remek djelo. A moj je gol krumpir. Pa neka, ako je i bio krumpir, baš me briga'', poslije je kroz šalu pričao Whelan.

U nastavku susreta Irci ipak nisu izdržali i Protasov je 15 minuta prije kraja na asistenciju Belanova izjednačio postavivši konačan rezultat.

 

U zadnjem kolu Ircima je protiv Nizozemske bio dovoljan i bod za prolazak grupe i ulazak u polufinale. I to su polufinale imali u džepu sve do osam minuta prije kraja kad je Wim Kieft zabio jedan od najbizarnijih i najčudnijih golova u povijesti Eura. Nizozemci su cijeli susret napadali iz svih oružja, no sjajni Pat Bonner branio je čuda, a onda je osam minuta prije kraja ipak kapitulirao. Nakon jednog ubačaja irska obrana izbacila je loptu na dvadesetak metara, tamo ju je nespretno zahvatio Ronald Koeman i pogodio je u glavu Kiefta. Čudnom, rukometnom rotacijom, lopta je zaobišla Bonnera i ušuljala se u vrata.

 

Nizozemska je s puno sreće prošla u polufinala protiv domaćina Njemačke, a Irska je morala doma, no usprkos tome, nacija je bila ponosna na svoje heroje, a s svaki Irac i danas zna gdje je bio tog 15. lipnja 1988. kad je Ronnie Whelan zabio najslavniji gol u povijesti irskog nogometa. Jer za Irce je Hannover 1988., ono što je za Hrvate Lyon deset godina kasnije.