ONI NISU BILI KUKAVICE Zapucavao je zicere pred Hitlerom i dokazao mu da nije "viša rasa". Pronašli su ga mrtvog
Foto:Getty Images, Luka Šangulin/Index
MRZIM cinizam. Oduvijek sam ga smatrao obrambenim mehanizmom slabića, likova koji ga koriste kako bi prikrili svaku svoju slabost, a koji je pojavom masovnih medija i interneta doživio procvat kao nikad. Cinizam je krajnji branik jedne od najvećih boljki modernog društva: relativizacije. Jednom kada se izrelativizira dobro i loše, ispravno i neispravno, moralno i nemoralno – svi smo isti. Oni najpodmukliji i najpokvareniji među nama odjednom nisu ništa lošiji od onih koji se trude ovaj svijet činiti boljim. Motiv iza toga sasvim je jasan: radi što god hoćeš, ne talasaj, traži prečace, zajebi prvu osobu do sebe, pa se posprdno na to osvrni s vojskom istomišljenika i odjednom nisi dio problema. Jer problem postoji samo onda kada ga netko imenuje kao takvog, a društvo to prepozna.
Kakve to veze ima s nogometom?
Nije nikakva tajna da je glavna tema nogometne Hrvatske od završetka sezone suđenje čelnicima Dinama. Ili točnije – svjedočenje bivših Dinamovih igrača na temu sportske pljačke stoljeća. Pritom se kao glavna struja apologeta bivšim igračima i još bivšijim pokajnicima javljaju pojedinci koji kao osnovnu nit argumentacije vuku ideje poput: „On ih je stvorio, zašto bi mu se zamjerili“, „Imaju pametnijeg posla i milijune, zašto bi se bavili tako marginalnom pojavom kao što je domaći nogomet“ i meni omiljena: „Nitko od nas ne bi učinio drugačije i svi bismo pomogli u pljački da možemo, ljudi su jednostavno takvi“.
Povijest, psihologija, antropologija i čisti razum kažu da to jednostavno nije istina.
Za razliku od "pičkica u kockicama" kako ih je nazvao kolega te "najvećim šupcima hrvatskog sporta" iz komentara na Modrićevo svjedočenje, postoje brojni primjeri igrača koji su prihvatili svoju važnost i eksponiranost mijenjajući društvene tokove. Pritom su neki od njih stavljali na panj karijeru, unosne ugovore, ugled, a u krajnjem slučaju i glavu. Pritom nisu išli protiv struja koje su predvodili sitni šverceri ili polumenadžeri koji su se dobro okoristili trulim sistemom kao u Hrvatskoj, već protiv struja iza kojih su stajale jake ideologije, politički pokreti, stranke, vojske i policija. Struje protiv kojih nikad nije bilo „pametno“ ići i u 99 % slučajeva bi onaj koji se našao na toj liniji jednostavno nestao. Jedna od glavnih zadaća novinara je da javnosti predstavi svijet onakav kakav zaista jest. I koliko god se stvarnost činila tužnom, sivom i besperspektivnom, to je tako isključivo zato što su nas uvjerili kako je normalno i prihvatljivo, čak i poželjno biti pičkica. Ili šupak.
Index stoga kreće sa serijom tekstova o nogometašima koji su svojim djelovanjem zaustavljali ratove, provodili demokraciju, činili prvu liniju oporbe totalitarnim režimima i ostavili iza sebe puno više od onoga što su dali na terenu. O onima koji nisu samo sinkroniziranije udarali loptom od nekog s tribine. O onima koji su ostali ili će ostati zapamćeni najprije kao heroji, a tek onda nogometaši.
Matthias Sindelar, čovjek koji je odbio Treći Reich
U razdoblju između dvaju svjetskih ratova, centralna Europa bila je nogometna Meka. O nogometnim teorijskim okvirima naširoko se raspredalo u bečkim, peštanskim i praškim kavanama, dominantni stilovi prezentirali su se diljem nekadašnje Habsburške Monarhije, a najbolji i najuzbudljiviji svjetski igrači potjecali su baš iz tih krajeva. Jedan od najboljih među njima bio je Austrijanac Matthias Sindelar, zemlje koja je nakon stoljeća dualne monarhije s Ugarskom i mnogo kompleksnije s njemačkim zemljama, uživala prve prave godine svoje samostalnosti, unutar granica koje povijesno ne pripadaju drugim narodima. Razvio se u takvim okolnostima specifičan osjećaj nacionalnog ponosa, želje dokazivanja svijetu da mogu biti sila a da nisu ujedno i njemački satelit, i da mogu biti veliki, iako su „umanjeni“ za novonastale države malo južnije od njih.
Matthias Sindelar igrao je za Austriju Beč, klub koji su uglavnom podržavali bečki Židovi, sitni trgovci i srednji sloj građanstva. Već u prvim danima svoje karijere zaradio je nadimak „Čovjek od papira“, zahvaljujući nevjerojatnim sposobnostima eskivaže suparničkih uklizavanja i sposobnosti prodiranja kroz obrane kao nož kroz maslac. Ipak, svijetu je ostao više poznat po reprezentativnoj karijeri – austrijski Wunderteam svojom je besprijekornom pas-igrom postao najsnažnija reprezentativna momčad svijeta, a Sindelar kao vođa njihove navale prvi među jednakima. Na putu prema trijumfu k tituli prvaka svijeta 1934. zaustavljeni su u polufinalu od, tada već Mussolinijeve, Italije poslije sumnjiva gola iz ofsajda i domaćinski naklonjenim suđenjem ekipi s Apenina. U tim godinama, nogometna reprezentacija je bila ono što je predstavljalo Austriju više nego išta drugo.
Nepune 4 godine nakon toga, stvari su postale mnogo gore – Hitler je u svojoj viziji svenjemačkog pokoravanja Europe i dominantne arijske rase odlučio vratiti „sestru Austriju pod skrute starijeg brata“. Tako je 1938. nasilno izvršen Anschluss i Austrija je ponovo potpala pod njemačku vlast. Nacisti su bili veliki majstori propagande, pa su tako mudro koristili svaku moguću priliku na sportskom, kulturnom ili društvenom polju koje bi svijetu pokazalo kako su arijevci viša rasa. Imajući na umu ujedinjenje s Wunderteamom, Nijemci su ukinuli austrijska domaća natjecanja i shodno svojoj antisemitskoj politici, protjerali sve židovske igrače i djelatnike iz klubova. Matthias Sindelar je bio prijatelj s mnogim Židovima, posebno onima u čije kavane je zalazio i slavio poraze, a nikada nije skrivao svoj socijalno-demokratski politički svjetonazor. Nije „pao“ ni na basnoslovne ponude iz cijelog svijeta, posebno onu Manchester Uniteda, htio je cijelu karijeru provesti u domovini. Ipak, prihvatio je ideju o utakmici između Njemačke i Austrije, prijateljskom dvoboju koji je trebao poslužiti kao proslava ponovnog ujedinjenja. Iz nacističkih krugova snažno se sugeriralo kako bi bilo pametno da se igra vrlo konzervativno – bratskih 0:0 ili 1:1 najbolji je mogući početak romanse.
Tijekom čitavog prvog poluvremena, Sindelar je promašivao ono što je inače zabijao zatvorenih očiju. Bilo je nečeg podcjenjivačkog i podsmjehujućeg u takvom njegovu nastupu – gotovo svaku priliku zapucao je nonšalantno tik uz vratnicu, kao da je time htio dokazati koliko je lako svladati „višu rasu“ i lako ih poniziti. U drugom poluvremenu, stvari su se promijenile. Sindelar je vješto iskoristio jednu priliku 20-ak minuta prije kraja i donio vodstvo Austriji, a slaveći gol počeo je plesati i paradirati pred svečanom ložom punom namrgođenih nacista. U tim trenucima, gledateljstvo se diglo na noge i počelo skandirati u zanosu: „Austrija! Austrija!“, iako su ih samo nekoliko dana ranije nacisti uvjerili kako su oni sada „Ostmark“, potencirajući njihov provincijalni karakter u sklopu novog velikog carstva. Schahti Sesta zabio je iz slobodnog udarca za 2:0, Austrija je pobijedila svoju novu-staru braću, a nacisti su shvatili da ne pušu svi u njihovo jedro.
Dva mjeseca nakon toga stigla je i konačna potvrda. Matthias Sindelar odbio je, kao najbolji igrač ekipe, nastupati za Treći Reich na Svjetskom prvenstvu (premda se Austrija samostalno plasirala, aneksijom je izgubila pravo nastupa, barem što se vlasti tiče). Formalan razlog bio je umirovljenje, ali i u „mirovini“ je eksplicitno prezentirao svoj stav o novoj političkoj snazi u Europi. Od znanca Židova koji je protjeran iz zemlje otkupio je kavanu i platio mu čak 20 tisuća maraka (premda su obično njemački državljani imali pravo kupiti židovske obrte za simboličnu cijenu) i nastavio je živjeti centralnoeuropski nogomet, ali više ne u kopačkama i driblinzima na terenu, već u pregači dok bi posluživao kavu gostima, istovremeno mentalno tehnicirajući raznim nogometnim teoremima i idejama.
Ni pola godine kasnije pronađen je mrtav u svojem stanu s novom djevojkom. Uzrok je bilo trovanje ugljičnim monoksidom. Priče su razne – od politički montiranog ubojstva, preko puke nesreće i susjeda koji su navodno upozoravali na neispravan dimnjak u zgradi, do mogućeg samoubojstva uslijed duhovnog raspada onoga što je smatrao domovinom. Nemoguće je reći iz ove perspektive koja priča je točna, ali mora se napomenuti kako je nacistička partija naredila obustavu istrage prije nego što se ustvrdila istina.
Na sprovodu Sindelaru okupilo se više od 15 tisuća ljudi, a Austrijski nogometni savez je svake godine na dan Mathiasove smrti ukrašavao cvijećem njegov grob. Štoviše, jedna od najljepših bečkih ulica i danas ponosno nosi njegovo ime – velikog nogometaša i još većeg čovjeka koji je životom platio vlastite ideale i koji čak ni pod cijenu smrti nije savio kičmu pred onima koji su mu pokorili domovinu, a onda i u smrt poslali više milijuna ljudi. Mathias Sindelar je mnogo godina poslije smrti proglašen najboljim nogometašem Austrije u XX. stoljeću, a na listi najboljih nogometaša svijeta svih vremena njegovo se ime našlo na 22. mjestu.
Tako je Matthias Sindelar, jedan od najvećih nogometaša međuratnog svijeta, ostao upamćen ne samo po briljantnim nogometnim sposobnostima, već kao tip koji je talasao tamo gdje drugi ne bi nikad. Čovjek koji je pokazao kajlu Trećem Raichu nije samo nogometni, već i nacionalni, pa i svjetski junak.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati