MEMORIJALNA utakmica u zagrebačkoj Areni u čast Dražena Petrovića, koji bi idućeg mjeseca napunio 60 godina, okupila je brojne košarkaške velikane iz svih faza karijere neprežaljenog hrvatskog Mozarta. Među njima je bio i Terry Porter, Draženov suigrač iz prve NBA postaje, Portland Trail Blazersa, u kojima je naša legenda prolazila tranziciju od najboljeg košarkaša Europe do malo korištene pričuve u Americi.

Porter je godinama prije i poslije Dražena bio startni razigravač Blazersa, još i danas je njihov rekorder u broju asistencija, a već 14 godina njegov dres s brojem 30 visi umirovljen pod krovom dvorane. Tijekom druge zajedničke sezone s Petrovićem prvi je put izabran na All-Star utakmicu, a drugi i posljednji put 1993., iste one godine kad su Dražena zanemarili, ali i naposljetku uvrstili u treću NBA petorku, što je uspjeh koji Porter nikad nije ostvario.

No, kad je Dražen stigao u Portland, Porter i Clyde Drexler bili su čvrsto afirmiran bekovski tandem uz koji nije imao šanse probiti se u startnu petorku kao došljak iz tada egzotične Europe. Porter se u 20-minutnom razgovoru za Index prisjetio prvih dojmova koje je stekao o Draženu i načina na koji se hrvatski as nosio s teškim trenucima na početku NBA karijere.

Kaže da ga nije nimalo iznenadilo to što je Petrović eksplodirao nakon prelaska iz Portlanda u New Jersey Netse jer je na treninzima redovito "ubijao" prvu petorku. Osvrnuo se na njegovu košarkašku ostavštinu i pokušao odrediti njegovo mjesto među ostalim velikim europskim bekovima.

Osim s Draženom, Porter je jednu sezonu igrao i sa Stojkom Vrankovićem, dok su zajedno bili u Minnesoti (1996./97.), ali njega se nikako nije uspijevao prisjetiti, dok ga nije ugledao nekoliko metara od sebe u kafiću hotela Westin, u kojem je bila smještena većina uzvanika.

Nakon Portlanda i Minnesote Porter je kratko igrao za Miami, a zatim tri sezone za San Antonio, ali točno između njihovog prvog naslova prvaka 1999. i drugog 2003. godine. Nakon 17 igračkih godina u NBA ligi je ostao kao trener, vodio je Milwaukee Buckse i Phoenix Sunse te bio pomoćnik u još tri kluba, a pet je godina bio i trener Sveučilišta Portland.

Kako ste stupili u kontakt s obitelji Petrović?

Draženov ondašnji agent Warren LeGarie me nazvao, poznajemo se odavno, predstavljao je Dražena kad smo ga draftirali. Javio mi se, razgovarali smo o utakmici, o obitelji Petrović koja želi obilježiti njegov 60. rođendan i slaviti njegovu ostavštinu. Rekao mi je da žele dovesti ljude iz obiju njegovih NBA momčadi da budu dio proslave.

Kad sam provjerio termin, rekao sam mu da bih rado bio dio toga. Zaista sam cijenio Dražena i vrijeme koje smo zajedno proveli. Bilo je kratko, ali mislim da smo zajedno uspjeli napraviti neke stvari, pomogao nam je svojim doprinosom.

Kod suigrača brzo naučiš do čega im je stalo, za čim imaju strast, a on je imao nevjerojatnu količinu ljubavi prema igri. Zato mi je odluka da dođem u Zagreb i budem dio ove proslave bila vrlo lagana.

Kako ste doživjeli njegov dolazak u Portland, igrača iz Europe, što je tada bilo vrlo neuobičajeno. Jeste li ga smatrali prijetnjom za svoju minutažu ili tipom koji se još mora razvijati da bi uspio?

Ne znam zašto tada nije više Europljana dolazilo u NBA, možda zbog fizikalnosti, možda zato što novac nije bio tako velik kao danas. Prvo što sam čuo o njemu je da je u to vrijeme bio najbolji europski igrač, najbolji bek. Smatrali su ga europskim Michaelom Jordanom.

Ne bih rekao da sam ga smatrao prijetnjom, ali intrigiralo me da vidim kakav je, kako igra, a jedan od prvih dojmova mi je bio da je izvrstan šuter, na treninzima je pogađao šut za šutom i imao je dobru formu šuta. Nisam još znao kakav je tehničar, kakav pregled ima, to sam vidio tek kasnije, ali odmah mi je bilo jasno kakav je šuter.

Igrače koje smo draftirali nikad nisam gledao kao prijetnju, nego kao suigrače s kojima nešto zajedno pokušavam postići. Za mene je bitno da se pokušavaju izboriti za minutažu i poštovanje, pa ako su bolji od mene i ako zasluže igrati više od mene, zaslužili su.

Bilo je sjajno imati ga u momčadi. Vjerujem da je važno imati ljude koji te guraju i izazivaju svakog dana na terenu, a Dražen je radio upravo to. Na treninzima nas je ubijao i zato nas nije iznenadilo kad je zatražio trejd jer nije mogao postati starter uz Clydea Drexlera i mene.

U New Jerseyu je trebao postati All-Star, ali karijera i život su mu prerano prekinuti. Ali postizao je 20 poena po utakmici i dokazao svima da je vrijedan mjesta u NBA ligi, da se može nositi s najboljima, iako je došao iz Europe.

Mislite li da je opravdao glas europskog Jordana? Jeste li prepoznali to u njemu u te nepune dvije zajedničke sezone?

Ne volim uspoređivati ljude s Jordanom, a nisam ni vidio puno ondašnjih europskih igrača da bih ga mogao uspoređivati s njima. Ali vidio sam da je dovoljno dobar da igra za nas, to je dokazao. Ne znam znači li to da je bio najveći europski igrač jer je bio jedini kojeg sam vidio, ali ako je on primjerak, zaista je dobar, dovoljno dobar da se natječe na najvišoj razini.

A u to je vrijeme razlika između europskih i NBA igrača bila puno veća. Sad su međunarodne momčadi puno jače i kompetitivnije i ako SAD pošalje najbolje što ima, mučit će se na svim natjecanjima. Košarka je globalno došla na razinu da razlika više nije tako velika. Treneri su dobri, razvoj igrača je dobar, njihove vještine također.

Pogledajte NBA danas, može se reći da je pet najboljih igrača došlo izvan Amerike, Jokić, Antetokounmpo... Igrači poput njih gledali su NBA i poželjeli biti tako dobri, čak i ako im košarka nije prvi sport u zemlji, ali njihove zemlje to su prepoznale i ulagale u razvoj igrača, pomogle djeci da nauče igrati košarku.

Zato su razne reprezentacije sve bolje. Više nema ni faktora prestrašenosti jer su vidjeli svoje sunarodnjake kako igraju u NBA ligi i pomislili "ako on to može, mogu i ja". Oni su se suočili s istim izazovima i prešli ih jer su naporno radili i trenirali. To je ogroman faktor.

Draženu je u Portlandu bilo teško jer nije igrao. Je li se to primijetilo na njemu i njegovu ponašanju?

Nikad nisam vidio od njega negativnu reakciju na to što ne igra. Svakodnevni pristup mu je bio da dolazi na treninge, igra jako, natječe se, gura nas ostale. Nikad nije rekao ništa negativno o nama i nikad nisam osjetio da nije dio momčadi koji nam pokušava pomoći da budemo bolji.

Što se tiče odluke o tome tko koliko igra, to nije bilo na meni, nego na treneru i onome što on smatra da je najbolje za momčad. Dražen je došao kao najbolji igrač svoga kontinenta, a tu nije igrao i morao se prilagoditi na to jer je u momčadi imao igrače koji su jednako dobri ili bolji od njega.

A trener Adelman i njegovi pomoćnici morali su odlučiti kojih je osam igrača najbolje koristiti na utakmici. To je uvijek najveći izazov za europske igrače koji dođu u Ameriku. Naravno, moraju se prilagoditi na drukčiju kulturu, a tada je i stil igre bio dosta različit u odnosu na danas. Sad se u Europi igra možda i fizikalnije nego u NBA-u.

Dražen je sve to razumio, radio je na tome, a bio je frustriran kao što bi bio bilo tko s takvim renomeom tko dođe u NBA i dobiva manje minuta nego što misli da zaslužuje. Mislim da su on i njegov agent dobro prepoznali da ćemo Drexler i ja još dugo ostati u Portlandu i da je bolje da pronađu klub u kojem će moći igrati i pokazati što zna. 

To je dio svakog sporta. Kad radiš sve što trebaš raditi svakog dana, to vide i suigrači i treneri i ljudi iz ostatka lige. Imaš pravo otići ako vidiš da ne možeš dobiti minutažu kakvu želiš. To je sport. To je i učinio, pronašao je klub u kojem će se moći pokazati i to je sjajno.

Je li vas iznenadilo što je bio baš tako dobar u Netsima?

Ne, jer na treningu nas je ubijao (smijeh). Igrali bi starteri protiv ostalih, a kako on nije bio starter, ekipa ostalih nas je pobjeđivala jer je on igrao za nju. Nije nas iznenadilo to što može tako dobro šutirati i zabijati jer smo to gledali svakog dana na treninzima.

Kažem, nikad se nije durio zbog toga što ne igra, fokusirao se na ono što može kontrolirati, uvijek je išao jako na treninzima, dokazivao se suigračima i trenerima i zavrijedio poštovanje.

Sjećate li se trenutka kad ste čuli da je poginuo?

Bio sam u Portlandu, netko iz kluba me nazvao i rekao mi da ima loše vijesti, da mi je bivši suigrač poginuo u prometnoj nesreći. Bilo je to vrlo tužno, ali izgubili smo mnoge suigrače iz te generacije. Kevin Duckworth, Jerome Kersey, Clifford Robinson, Wayne Cooper, Dražen... Svi su oni bili u rotaciji, ostali smo samo Clyde, ja, Buck Williams i Danny Ainge.

Izgubili smo puno igrača iz te elitne momčadi i to boli. U NBA momčadima postoji bratstvo. Kad je teško, oslanjate se na suigrače i to iskustvo ostaje za čitav život. A Dražen je bio dio momčadi koja je prvi put napravila nešto veliko, ušla u finale, a on je bio dio toga i doprinosio je. Zauvijek će biti dio te momčadi, to se nikad neće promijeniti.

Tužno je kad nekome tako talentiranom karijeru prekine takva tragedija. Zato se svi pitaju što bi sve postigao, kakvu veličinu bi dosegnuo. Gledajući ga na našim treninzima i u međusobnim šuterskim natjecanjima nakon njih, za mene nema sumnje da bi bio All-Star. Bio je tako dobar za poziciju šutera, mogao je pogađati iz svih situacija i pozicija. Ono što je pokazivao daje mi za pravo procijeniti da bi došao do takvog dostignuća.

Što biste rekli, koja je njegova ostavština u NBA ligi?

Bio je dio male skupine europskih igrača koja je došla igrati u NBA i imala uspjeha, ali mislim da je njegova ostavština više globalna. U NBA ligi je bio kratko, ali gdje god je igrao, doprinosio je uspjehu momčadi. Tako procjenjujete nečiji uspjeh. Je li igrao u uspješnim momčadima i je li doprinosio njihovu uspjehu, a on je to činio.

Njegova sposobnost da to radi na globalnoj sceni bila je nevjerojatna, što se vidjelo i kad je 1992. igrao protiv Dream Teama. Jednostavno, bio je velik košarkaš, to je njegova ostavština. Bio je Europljanin, ali je i igrao u NBA-u, dokazao da može igrati na najvišoj razini.

Gdje ga vidite u povijesti među ostalim europskim velikanima, posebno bekovima?

Osim njega, iz tog se vremena sjećam samo Marčiulionisa, u novije vrijeme Tonyja Parkera, s kojim sam igrao, i naravno Manua Ginobilija (on je Argentinac, op.a.). Sigurno bih ga uvrstio među pet najboljih europskih bekova koji su igrali u NBA-u. Imao je uspjeha, ako već nije dugovječnost.

Parker i Ginobili imali su sreće da su imali sjajne igrače oko sebe i bili dio fantastične momčadi San Antonija. Marčiulionis je bio sjajan u Golden Stateu. Danas nema europskih bekova za koje bi se moglo reći da su dobri kao on. Dončić? Za mene je on više krilni igrač.

U karijeri ste imali još jednog hrvatskog suigrača, sjećate li se njega?

Martin? Ne, on je Španjolac...

Iz Minnesote, ne iz Portlanda.

Peković? Ne, on je iz druge zemlje. Bio je vanjski igrač, zar ne?

Ne, centar.

Aaaaa, da, da, pa vidio sam ga ovdje, eno ga tamo (smijeh). Sjećam se da je bio dobar čuvar obruča i skakač, igrao je vrlo fizikalno. Mogao je nešto zabiti, ali bio je puno bolji defenzivno.

U košarci ste ostali kao trener, i u NBA ligi i na koledžu. Kakva iskustva nosite?

Razlika u zahtjevnosti posla je ogromna. Kao trener, morate se brinuti o cijeloj momčadi. Kao igrač, mislite samo na sebe i pomalo o suigračima, ali kao trener, morate postavljati standarde svaki dan, objašnjavati igračima što i kako želite postići. Morate biti pošteni i iskreni, ali i zahtjevni, morate izgraditi kulturu i zajedništvo, a to je vrlo izazovno.

Kad si igrač, odigraš utakmicu i gotov si. Trener nakon završetka razmišlja o svakoj odluci koju je donio na toj utakmici, premišlja se, razgovara s drugim trenerima o tome. Jesmo li sve dobro napravili, jesmo li nacrtali pravu akciju? Kad si trener, utakmica nikad ne prestaje, nikad se ne gasiš, ni kad si kod kuće, razmišljaš o tome 24 sata dnevno, kako što bolje naučiti igrače nečemu i razjasniti im što trebaju činiti i dati im što jasnije upute za utakmicu.