PRIJE 30 godina, 28. veljače 1992., službeno je započelo natjecanje u Hrvatskoj nogometnoj ligi. Tim povodom na Indexu u prigodnom serijalu 30 godina HNL-a u 30 dana možete pročitati 30 priča o ključnim događajima te intervjue s najvažnijim i najzanimljivijim akterima tri desetljeća dugačke povijesti samostalne hrvatske lige.

Naslov prvaka 1999. je osvojila Croatia, ali po mnogima je moralni prvak bila Rijeka, kojoj je u 88. minuti posljednjega kola protiv Osijeka poništen gol za pobjedu i naslov, nakon što je linijski sudac Krečak označio najkontroverznije zaleđe u povijesti HNL-a. Nesuđeni strijelac Admir Hasančić za serijal je napisao svoju priču o tom danu i nezaboravnoj Rijekinoj sezoni.

SJEDILI smo u svlačionici i nije bilo previše priče. Vani je grmjelo. Dvadeset, trideset, možda i četrdeset tisuća ljudi se natiskalo na Kantridu. Na utakmicu smo došli autobusom koji se jedva probijao do stadiona. Svi u bijelim dresovima, bijeli baloni posvuda, samo se čekala ta naša titula. Svi su je već slavili, a mi smo morali samo pobijediti Osijek. Samo.

Trener Nenad Gračan je ustao. Nije govorio ništa previše o taktici, o strategiji i igri. Nije ni morao. Rekao je samo jednu rečenicu. "Kako god ovo danas završilo, vi ste za mene najbolji i za mene ste prvaci."

I onda je zaplakao. Ne znam je li on znao nešto više od nas, je li predosjećao da nešto neće biti u redu. Možda su ga samo svladale emocije čitave te atmosfere u gradu koji je živio za nas, a mi igrali za njega. Dok sam bio klinac, na radiju sam slušao prijenose utakmica iz tadašnje Jugoslavije. Sjećao sam se kako su komentatori pričali o tim stijenama iznad Kantride, o tom neobičnom stadionu, i ja sam se zamišljao da igram tamo i želio sam znati kako stijene izgledaju s terena.

U Rijeku sam došao iz ratne Zenice, u kojoj sam proveo tri godine. Nogometa nije bilo, bili smo i gladni, ali smo trenirali i nadali se boljim vremenima. Trener mi je govorio da sam talentiran i da mogu postati igrač, a ja sam si mislio: "Što talentiran, čovječe, nemam dvije marke u džepu." No, sve sam to prošao i došao do Kantride na kojoj sad igram za naslov prvaka. Ej, naslov prvaka.

Drukčije sam zamišljao Gračana

Volio sam Hajduk dok sam bio mlađi, a Nenad Gračan mi je bio pojam. Zamišljao sam ga kao trenera koji će biti jači na taktičkom planu, kombinatorici i lijepom nogometu, ali se pokazao kao tip koji više teži fizičkoj i agresivnoj igri. Nismo mi igrali pretjerano lijepo, ali smo bili maksimalno spremni i svaku utakmicu smo 90 minuta izgarali. Bio je Gračan odličan za ekipu, kako se kaže, dobar za pojest i popit. Volio je pjesmu, družio se s nama uvijek, a ekipa je s vremenom postala prava obitelj.

Nismo mi na početku sezone ni u ludilu mislili da ćemo se boriti za naslov prvaka, a kamoli da ćemo o njemu odlučivati u zadnjem kolu na svojoj Kantridi. Sve je nekako kliknulo na pripremama u Međugorju gdje smo bili deset dana. Mauro Tomšić, naš dobri Mauro, ponio je harmoniku i tamo je bilo fantastično.

Zbližili smo se, zafrkavali se. Naučio sam sve pjesme, istarske, dalmatinske, zagorske, slavonske. Igrali smo i ove birtijaške igre, biljar i to, a tu sam imao poprilično iskustva pa sam im često uzimao lovu, moram se malo pohvaliti.

Nakon tih priprema krenuli smo igrati odlično i osjetili smo da možemo. Igrali smo doma sa Zadrom i dobili ih 4:1 i već tad je bilo 20.000 ljudi na stadionu. Grad je počeo vjerovati, čitav taj kraj je počeo vjerovati, a s njima i mi igrači. 

Tri dana prije te utakmice s Osijekom išli smo na Poljud. Iskreno, stvarno nismo mislili da tamo imamo previše šanse. Pazite, četrdeset tisuća ljudi, Hajduk jak i treba mu pobjeda da ostane u igri s Dinamom. Treba i nama, ali znamo da tamo nećemo imati puno šansi. Znali smo da će oni biti maksimalno napaljeni i da ćemo morati iskoristiti i ono najmanje što nam se ukaže. Dogovor je bio da ih probamo uštopati koliko možemo i da ih nekako probamo iznenaditi.

Imali smo dosta sreće kod prvoga gola Čačića, ali ključan je bio Đoni Tafra. Što je Đoni sve obranio, to je bilo nevjerojatno. Ercegu je skinuo dva zicera, obranio mu je i penal, a mi smo zabili sve. Odigrali smo strašnu utakmicu, junački smo se borili, a to su prepoznali i domaći navijači. Nikad neću zaboraviti kako je čitav Poljud skandirao: "Rijeka! Rijeka!" Naježim se i sad dok ovo pišem.

Nismo spavali

Tom pobjedom omogućili smo si spektakl u Rijeci u zadnjem kolu. Nije se spavalo tih par dana do utakmice. Nisi ni mogao jer, iako smo bili u karanteni, stalno se čulo navijanje s ulica. Rijeka je bila na nogama. Kažem, titula se već slavila i nama je to vjerojatno bilo negdje u glavi iako smo znali da moramo odraditi još tih zadnjih 90 minuta.

Počeli smo jako agresivno. Valjda u prvom napadu ja sam Ergoviću presjekao loptu, prošao po krilu i vratio povratnu, ali nije prošlo. Bili smo nervozni. Vidiš da nemaš puno šansi, a znaš da moraš. Pričalo se da su igrači Osijeka bili stimulirani. Kasnije sam čuo da su od Dinama dobili 15.000 maraka za bod, a onome tko zabije gol dvostruko više. Ne mogu reći da su svi baš ginuli na terenu, rekao bih pola-pola. Čak su nam u prolazu na utakmici znali reći: "Daj, čovječe, stisnite malo, ajde", ali jednostavno nije išlo. 

Primljeni gol nas je šokirao, trebalo nam je vremena da skupimo snagu i probamo nekako okrenuti. Onda taj penal iz kojeg smo izjednačili. Je li bio? Mislim da jest. Da je bilo VAR-a, možda bi ga poništio, možda bismo izgubili i možda ne bi bilo tog legendarnog mojega gola. Tko će to sad znati. No Musa ga je zabio i vratio nas u igru. Pokušavali smo, probavali, ali šansi nije bilo.

Navijači su nas nosili, i oni su igrali s nama. I onda taj trenutak… Gledao sam kako Sztipanovics prolazi po desnoj strani i ubacuje i već tad sam vidio da Krečak podiže zastavicu. Nisam tad toga ni bio svjestan. Lopta se odbija od igrača Osijeka, dolazi do mene, ja zabijam gol za titulu.

Ofsajd? Kakav ofsajd? Nije mi uopće bilo jasno što se dešava. Igramo doma pred krcatim stadionom za naslov prvaka i sudi se ofsajd u 88. minuti… Valjda je sudac pomislio: "Bolje da ja dignem zastavicu pa budem miran." Ne znam.

U sekundi sam se našao tamo kod njega i ni danas mi nije jasno kako sam se suzdržao da ne nasrnem na njega. Naravno da mi je drago da nisam napravio nikakav incident i to mi je vjerojatno bio najbolji potez u karijeri. To bi me obilježilo za sva vremena, više nego taj poništeni gol. 

Nadali smo se da će se Savez umiješati

Kad je utakmica završila, nitko od nas nije bio svjestan da smo ostali bez naslova. Mi smo naivno vjerovali da će se Savez umiješati i da će ili poništiti utakmicu ili priznati taj gol. Mislim da ni navijači nisu bili svjesni što se dogodilo. Nevjerojatno je koliko su ljudi ostali dostojanstveni u tom kaosu.

Nitko od navijača nije utrčao na teren i napao suce. Atmosfera nije bila neprijateljska, samo tužna. Kad su igrači Osijeka i suci izašli s travnjaka, navijači su došli među nas, grlili nas i s nama plakali. Sve smo svi zajedno podnijeli dostojanstveno iako smo naslov izgubili na tako dramatičan način i, po meni, nepošteno.

No, kad pogledam sve nakon svih ovih godina, znate što ću vam reći? Sami smo si krivi. Više od tog poništenoga gola mi je žao što nismo odigrali dobru utakmicu. Nismo bili na nivou na kojem smo bili, nismo bili na 120 posto. Da smo odigrali kao na Poljudu, da smo poginuli na terenu, onda ne bi bilo ni Krečaka ni poništenoga gola, nego bismo slavili.

To mi je najviše krivo. Svima nama to je bila nova situacija. Mi, mala Rijeka, s deset puta manjim budžetom od Dinama, imamo meč-loptu na svojem terenu za naslov. Sve to nam je valjda bilo negdje u glavi, bili smo nervozni i ispalo je kako je ispalo.

Skoro 20 godina kasnije ipak sam doživio tu titulu. Kad je Rijeka 2017. osvojila naslov, bio sam na Rujevici sa suprugom i oba sina koji su rođeni u Rijeci. Osjećao sam se kao da je to i moja titula, iako sam onu 1999. godine zapisao kao da je bila moja. Kad pričam o karijeri, kažem da sam četiri puta bio prvak. S Čelikom, Rijekom te 1999., Zagrebom i Sarajevom.

Ja sam iz Maglaja, mladost i rat proveo sam u Zenici, a Rijeka me prihvatila kao svojeg. Nikad nisam čuo nijednu ružnu riječ u tom gradu, samo: "Haso, legendo!" ili "Haso, majstore!" Tamo sam se osjećao kao doma i ostao sam vezan uz Rijeku, a imam i hrvatsku putovnicu.

Iz Rijeke sam 2001. godine bio na putu za Split. Sve sam dogovorio s Igorom Štimcem koji me htio u Hajduku. No praktički na putu nazvao me Miro Marčinković, predsjednik Zagreba, i rekao mi da ima velike planove sa mnom. Na telefon mi je dao Cicu Kranjčara koji mi je rekao da me želi, nabrojao je igrače koji dolaze i ja sam se odlučio za Zagreb. Imao sam 32 godine, iskreno, malo me bilo strah pritiska navijača u Hajduku i mislim da sam napravio najbolji mogući potez.

Draže bi mi bilo da sam s Rijekom bio prvak

Titula sa Zagrebom izbrisala je malo gorčine zbog te 1999., iako bih više volio da sam prvak bio s Rijekom nego sa Zagrebom. Ali taj Zagreb je bio strašna ekipa. U napadu Olić, Lovrek, Franja i ja, bili smo paklena ekipa. Pakirao sam golove Oliću, ali i živio od njegova otvaranja prostora.

Ola je, ako se ne varam, te sezone zabio 21, ja 17 golova, a nas četvorica zajedno preko pedeset. Sve smo gazili. Osijek u gostima 6:1, Varteks u Varaždinu 5:2, na Poljudu smo dobili 2:0. Za to je bio zaslužan i Cico, koji je bio fantastičan tip. Strašno mi je žao što ga više nema.

Gračan se isto volio družiti s nama, ali Cico puta deset. Osjećao je igrače, znao je kad im treba ugoditi i nagraditi ih. Zaustavio bi bus na povratku s gostovanja i odveo nas na tamburaše, da proslavimo. Živio je od emocija, volio je društvo i ponosan sam što mi je takav čovjek bio trener.

U biti, u HNL-u sam imao sreće da me vode veliki treneri. Branko Ivanković, Cico Kranjčar, Ćiro Blažević, Nenad Gračan, Ivan Katalinić… Od svih njih sam pokušao uzeti najbolje i prenijeti svojim klincima u akademiji Sarajeva. Da budu bolji ljudi i bolji igrači. 

I da budu daleko od ofsajda da se i njima ne dogodi neki Krečak.