IGOR JOVIĆEVIĆ (49) u lipnju prošle godine postao je trener Šahtara. S obzirom na rusku agresiju na Ukrajinu, Šahtar ne može trenirati u Donjecku, već igrači žive i rade u Lavovu, dok su utakmice prvog dijela Lige prvaka odrađivali u poljskoj Varšavi.

Unatoč kadrovskim promjenama, odnosno odlasku brazilskih igrača po kojima je Šahtar poznat, Jovićevićeva momčad dobro je igrala u Ligi prvaka. U skupini s Real Madridom, RB Leipzigom i Celticom završila je na trećem mjestu, izborivši nokaut-fazu Europa lige u kojoj je očekuje francuski Rennes.

Šahtar je pobijedio Leipzig (4:1) u prvom kolu Lige prvaka, remizirao sa Celticom (1:1) u drugom, izgubio od Real Madrida (2:1) u trećem pa u najboljoj utakmici osvojio bod protiv prvaka Europe (1:1). U zadnja dva kola ponovno je podijelio bodove sa Celticom (1:1) i izgubio je od Leipziga (0:4).

O Mudriku, Šahtaru, Dinamu, mladosti u Realu...

Jovićević je trenersku karijeru započeo 2014. godine u ukrajinskom Karpatyju. Dvije godine kasnije preuzeo je slovensko Celje, u kojem se zadržao godinu dana, da bi 2017. došao u Dinamo. U zagrebačkom klubu vodio je U-19 i drugu momčad, nakon čega je 2020. dobio posao u Dnipru-1. Dosadašnji vrhunac trenerskog posla doživio je preuzimanjem Šahtara prije šest mjeseci.

U intervjuu za Index govorio je o svojem bivšem igraču Mihajlu Mudriku, 22-godišnjem ofenzivcu i drugom najskupljem transferu zimskog prijelaznog roka, koji je za 70 milijuna eura otišao u Chelsea, a vrijednost s bonusima može porasti do 100 milijuna eura. Jovićević je opisao o kakvom je igraču riječ i izjavio kako vjeruje da će mladi Ukrajinac u budućnosti konkurirati za Zlatnu loptu. 

Opisao je suradnju sa sportskim direktorom Šahtara i bivšim kapetanom hrvatske reprezentacije Darijom Srnom, prisjetio se perioda u prvoj momčadi Dinama, koju je vodio u sedam službenih utakmica, ali i početka igračke karijere, u kojoj je obećavao te je kao 17-godišnjak otišao u Real.

Četiri godine bio je u drugoj madridskoj momčadi, a zatim se teško ozlijedio. Kasnije je nastupao za Zagreb, japansku Yokohamu, brazilski Guarani, francuski Metz, kineske klubove Dongjin i Zobon te ukrajinski Karpaty.

Sa Šahtarom trenirate i živite u Lavovu, a Ligu prvaka igrali ste u Varšavi. Kako to utječe na Vas, kako na igrače?

Svakodnevno pratimo informacije o Ukrajini, suosjećam s igračima. Teško je, sve to utječe na psihu i emocije, a moraš izaći na teren ispunjavati taktičke obaveze i imati sportske emocije kako bi pobijedio. Politika i sport nikad nisu bili bliži.

Igrači su za mene heroji. Pokazuju mirnoću, zrelost i odgovornost. Potrebno je štititi interese i imidž Šahtara, velikog kluba, i biti odgovoran. S druge strane, proživljavaju situaciju u kojoj im je obitelj ostala na teritoriju Ukrajine.

Kao sportski djelatnici imamo specijalne dozvole za izlazak iz Ukrajine. Ostali svakodnevno trpe strah i teror. Sirene su česte, moraju se poštovati pravila i protokoli. Živimo u Lavovu u Ukrajini tako da znam kako je teško pripremati utakmicu. Svaki dan je kao premija, želiš preživjeti.

Trenirali ste Mihajla Mudrika, igrača koji je za 70 milijuna eura, a mogućih 100 milijuna kada se ubroje bonusi, otišao iz Šahtara u Chelsea. Riječ je o najvećem transferu zimskog prijelaznog roka. Što možete reći o Mudriku?

Bogomdan, privilegiran, poseban. Pokazalo se kako Ukrajina svakih 25 godina izbaci supertalenta: od Olega Blohina, preko Igora Belanova i Andrija Ševčenka do Mudrika. Siguran sam da će Mudrik za par godina biti u uskom krugu kandidata za Zlatnu loptu.

Posjeduje sve vještine za osvajanje te prestižne nagrade. Kod nijednog igrača nisam vidio to što sam vidio kod njega. Možda jesam s Raulom, legendom Reala. Iako su drugačije pozicije, želim usporediti njihov pobjednički mentalitet. 

Mudrika uspoređujem s Viniciusom Juniorom, što znači da je među dvojicom, trojicom najboljih. No za mene je Mudrik i bolji od Viniciusa iako je on poznatiji jer igra u Real Madridu. Mudrik ima komponente koje Vinicius nema, više mogućnosti u napadu. Od Viniciusa nećete ili ćete rijetko vidjeti da zabije golom desnom ili lijevom s 25 metara. A Mudrik to ima, puca jednako s obje noge.

Radna etika mu je iznadprosječna. Najviše radi na sebi na terenu i izvan njega po pitanju prehrane i sna. Stalno govori kako želi biti najbolji na svijetu. U njegovom pogledu vidi se vatra. Mislim da će to zacrtano napraviti.

Stil igre podredili smo njemu, bili smo svjesni kakvog igrača imamo. Prošle godine je zabio dva gola u 19 utakmica, a sada je eksplodirao. Oduvijek je talent, ali se igrao nogometa više no što ga je igrao.

Otkako je počeo rat te odlaskom 15 stranaca, preko noći morao je uzeti ulogu lidera. Igrači koji su ostali, postali su "Brazilci". To povećava dozu odgovornosti i događa se da svi "ginu" za Ukrajinu, obitelj, vojnike koji nam omogućavaju da igramo ukrajinsko prvenstvo i radimo ono što najviše volimo. Osigurano nam je da ne padaju bombe, rakete...

Sve se to pretvorilo u ludilo, energiju i sinergiju s navijačima i ljudima oko nas. Odigrali smo tako povijesnu Ligu prvaka i već smo ove sezone kandidati za osvajanje ukrajinskog prvenstva. A bili smo totalni autsajderi - u Ligi prvaka i prvenstvu. Mudrik je tu pokazao zrelost, ali ne samo on jer imamo još vrhunskih igrača. Rijetko se viđa kakvu je razliku on radio.

Kad sam prije šest mjeseci preuzeo ekipu, Bayer Leverkusen i Brentford nudili su 22 milijuna za Mudrika. Predsjednik Ahmetov napravio je vrhunski potez na temelju velikog iskustva. Rekao je: "Ne!" Rat tinja, ja novi trener, sklapamo ekipu, ne znamo s kim ćemo igrati Ligu prvaka, a on povuče tako hrabar potez i kaže da će Mudriku porasti cijena.

Moglo se sve suprotno dogoditi, mogla mu je pasti vrijednost. A dogodilo se da je predsjednik svojim potezom zaradio 78 milijuna eura neto profita u šest mjeseci. To nitko nije napravio. Evo, Dinamo godinama prodaje igrače i ne može prodati za 100 milijuna eura. Izvanserijski potez vrijedan divljenja, skidam kapu predsjedniku Ahmetovu.

S kojim igračem biste usporedili Mudrika, s obzirom na to da hrvatskoj javnosti još nije toliko poznat?

Zvali su ga ukrajinski Neymar, i to onaj iz perioda Barcelone i kada traži igru jedan-na-jedan. Stručni stožer i ja pokušali smo ga usmjeriti da pričeka momčad dok ona gradi akciju. Možda je u tome prijelomni detalj. Mudrik se osjeća nevažnim ekipi ako nema loptu.

Barem je on tako mislio. Željeli smo mu objasniti kako mora biti strpljiv, gledati nas kako igramo i čekati na liniji dok mi navlačimo protivnike i stvaramo mu mogućnost da primi loptu četiri-pet puta u poluvremenu u poziciji u kojoj je najopasniji. Bitno je da je polubočno ili licem okrenut protivniku.

Mladi igrači prilaze lopti kada se igraju nogometa. Stalno se kreću prema njoj, čime su okrenuti leđima suparničkom golu. Na taj način misle da sudjeluju u igri i igraju dobro, iako zapravo imaju puno nepotrebnih poteza. Na kraju nisu efikasni i udaljavaju se od gola. A Mudrik je najbrži igrač Lige prvaka. Ekipa ga je izgurala do najviših visina.

Je li Chelsea dobar izbor za Mudrika?

Ne znam, vidjet ćemo. Chelsea je vrhunski klub, a znam da je Arsenal bio još vjerojatnija opcija. Sa svojim agentima je donio ovo rješenje, dok je Šahtaru, mislim, ponuda Chelseaja bila jača od Arsenalove. Otišao je u najjaču ligu na svijetu. Ima svijetlu budućnost i u reprezentaciji.

Još jedan detalj... S obzirom na rat, izgubilo se puno ukrajinskih akademija te su igrači otišli u druge europske klubove u kojima će napredovati. S vremenom će sve to ići u korist ukrajinske reprezentacije. Rat, ta nedaća, jača mentalitet nacije. Pojavljuju se prkos i inat, koje prenose u sport. Podsjeća na hrvatski narod i našu reprezentaciju.

Pisalo se da će Šahtar dovesti Maura Perkovića iz Istre. Ima li istine u tome?

Perković je jedan od sedam-osam kandidata za poziciju stopera u slučaju da nam Mikola Matvijenko ode. No na kraju nije otišao u Brighton. Malo je ljevonogih, perspektivnih igrača poput Perkovića. Ali daleko od toga da je bio blizu dolaska ili da su se vodili pregovori.

Naravno, znamo za njega. Ipak je on hrvatski U-21 reprezentativac, koji u Istri igra zapaženu ulogu. Skautska služba s Darijom Srnom vodi politiku o potpisivanju igrača. Ja sam tu kako bih trenirao i oblikovao igrače koji dođu do veće vrijednosti.

Ne sudjelujete previše u transferima Šahtara? 

Darijo Srna je sportski direktor, kompetentan je za taj posao. Radi s ljudima koji svakodnevno analiziraju potencijalne igrače. Trener tipa engleskog menadžera, kada radi sve poslove, gubi koncentraciju na proces.

Ne znam ni jesam li ja toliko motiviran raditi oboje. Volim trenerski posao i ono što se događa na terenu. Pokazalo se da mi je taj način uspješan. Puno snage bi mi oduzelo bavljenje transfer-politikom. Naravno, neće Srna dovesti igrača za kojeg ja nikad nisam čuo.

Klub mora imati viziju, strategiju i model igre, a tako i u slučaju trenera. Ne može skakati s na primjer Mourinha ili Simeonea, koji igraju na kontre, na Maurizija Sarrija i pozicijski nogomet idealne strukture. 

Kako ste se snašli u šest mjeseci u Šahtaru?

Ovo je masterclass, nešto što se ne može naučiti ni na jednoj akademiji ni pročitati u knjizi. Skupljam iskustvo, snalazim se, prilagođavam, povećava se emocionalna inteligencija i uči o političkoj komponenti preživljavanja.

Otvorila mi se mogućnost igranja protiv najboljih, kao što su Real Madrid, RB Leipzig ili Celtic, na punim stadionima. Apsolutno drugačija atmosfera od one na koju smo naviknuti. Pritisak i stres su veliki, taktičke sheme, sistemi i rotacije unutar igre tjeraju te da budeš koncentriran kako bi mogao reagirati.

Mlada ekipa i ja prvi smo se put susreli s takvim zahtjevima te smo udarili jako dobre temelje. No nije to naša stvarnost. Dali smo i više no što smo mogli, ono što ćemo moći za godinu-dvije, kada stasamo. Sada smo imali mentalno luđačku energiju koja je dovela do toga da budemo konkurentni s boljima od nas.

S našim prezentacijama javlja se interes većih klubova, pa primjerice izgubiš Mudrika. Tada moraš krenuti ispočetka, graditi i stvarati. A to mi predstavlja izazov. Ljudi koji su me doveli prepoznali su takav moj rad još iz Dnjepra. Sve se to nagradi, a samopouzdanje raste.

Ipak, želim još učiti. Jako puno radim na sebi - čitam, pričam s trenerima koji su osvajali Ligu prvaka, gledam utakmice, stažiram... Prvi korak do neuspjeha je pomisliti da nešto znaš. Strah me gura kako bih bio bolji. Lako se opustiti kada pobijediš tri-četiri puta zaredom. Ponekad je bolje "puknuti" i doživjeti neuspjeh, kao što se dogodilo s Dinamom. 

Zašto niste uspjeli u Dinamu?

Splet okolnosti. Vrhunski igrač ne uspije uvijek u vrhunskom klubu, isto vrijedi za trenera. Okolnosti su bile otežane, bilo je puno faktora koji su išli meni u kontru. Nije to bio ni prirodan put mog razvoja iz druge momčadi Dinama.

Sve se dogodilo na brzinu, na silu, nakon smjene Nenada Bjelice, s kojim su rezultati bili fantastični. Onda se dogodio kuršlus te sam neprirodnim putem, kao trener B momčadi, došao u prvu momčad. Tko zna, možda bih za godinu-dvije postao trener prve momčadi, a to bi bilo prirodnije i mirnije.

Sigurno bih spremniji došao na mjesto glavnog trenera kluba koji volim najviše na svijetu. Otkad znam za sebe, znam za Maksimir, a tata mi je u njemu odigrao stotine utakmica. Žao mi je što se tako poklopilo, ali dobro, to me ojačalo iako sam dosta patio. Bilo mi je teško što nisam svojim prijateljima i navijačima pružio dobar nogomet ili pokazao sebe u dobrom svjetlu.

S U-19 i drugom momčadi Dinama radili smo povijesne rezultate. Teško će ih u dogledno vrijeme biti dostići. Koliko je igrača prošlo kroz U-19 i drugu momčad... Od Gvardiola, Franjića, Šutala... Već za njih trojicu govorimo o 100 milijuna eura. Samim time se opravdalo postojanje Dinama II. Gdje bi igrali, uostalom, Gojak ili Olmo, gdje bi se razvijali? Ponosan sam u svakom slučaju.

Kao trener Šahtara osvojili ste treće mjesto u Ligi prvaka, iza Real Madrida i Leipziga, s kojima se odigrali odlične utakmice. Opišite kako ste se osjećali uoči dviju utakmica s Real Madridom.

Živiš za takve utakmice. Prošli su me trnci gledajući ždrijeb Lige prvaka, život mi se vratio 30 godina unatrag, odnosno na pet godina provedenih u Madridu. Sjetio sam se svih ljudi koji su me okruživali i s kojima sam ostao u kontaktu.

Nisu me zaboravili. Puno novinara, koji su devedesetih počinjali karijere, kada sam ja imao 18-19 godina, sada me zvalo na intervju. Shvatio sam da sam ostavio trag u Madridu, što me jako veseli i daje mi samopouzdanje. Ako ništa, ostavio sam trag kao čovjek. To mi je vodilja, koju mi je tata ostavio. Moraš biti čovjek.

I danas kada odem u Madrid, pričam s Emiliom Butragueñom. On je danas ambasador kluba, a nekad smo dijelili sobu. Također, doručkovao sam i razgovarao o nogometu s Vicenteom del Bosqueom. Tu su i drugi bivši igrači, koji su me posjetili u hotelu.

Dan mi je bio toliko ispunjen da sam po dolasku na Santiago Bernabeu bio izvan sebe. Pomiješale su mi se emocije, a na kraju smo bili i bliže pobjedi. Po igri smo bili bliže pobjedi, a jako me veseli što smo ispravili pogreške koje smo napravili tjedan dana ranije protiv Reala.

U Varšavi smo bili hrabri, dominirali smo s klincima, dominirali kroz trokute i napadačke akcije... Držali smo Real u šaci do zadnje sekunde, što me jako veseli. Prepoznat je rad, a Španjolci me i dan-danas zovu za intervju. Treneri žele biti prepoznati.

Spominjete Butragueña i Del Bosquea. Možete li ispričati jednu anegdotu s njima?

S Del Bosqueom imam fenomenalan odnos. Svi treneri manje-više danas odrađuju iste treninge jer se puno razgovara. Nema velikih tajni. Razlika je u posvećenosti trenažnom procesu. U razgovoru s Del Bosqueom zanimalo me kako voditi 25 igrača od kojih svaki misli da treba igrati.

Ne možeš to naučiti na akademiji, već moraš imati emocionalnu inteligenciju. Sa svakim igračem moraš razgovarati na drugačiji način, imati drugačiju emociju. Interakcija mora biti vrhunska kako bi igrač shvatio da mu želiš pomoći. Ne osjeti li to, okrenut će leđa i izgubit ćeš kontrolu nad svlačionicom. 

Isto tako, Del Bosque mi je jednom rekao: "Igore, budeš li radio na tome da ti svih 25 igrača bude zadovoljno, bit će ti to prvi korak k neuspjehu." Kaže da uvijek mora biti nezadovoljnih i s time se moraš pomiriti.

A on je bio fleksibilan, kao Ancelotti. Obojica su kvalitetni ljudi, igrači su za njih spremni poginuti. Međutim, Rodrygo se nedavno naljutio kada je zamijenjen, pa mu je Ancelotti očitao bukvicu. Važno je biti pravedan.

Real Madrid je proteklih godina više puta osvojio Ligu prvaka, a stalno se govori kako nema igru. Koja je tajna njihova uspjeha?

Protiv Real Sociedada su odigrali kao nikad, a bilo je 0:0. Real je krcat individualnom kvalitetom kojom rješava situacije. Treneru je jako teško na takvom nivou uigravati presing i linije kretanja ili se analitički pripremati za protivnika. Messi li Mbappe će ti, recimo, reći da se protivnik priprema za njih, a ne oni za njega.

Na osnovu ega moraš balansirati. Međutim, doći će četvrtfinale, polufinale ili finale u kojima će imati konkurenta na svojoj razini. Tada se moraju pripremiti i tu, vjerujem, do izražaja dolazi individualna kvaliteta. Nemam drugo objašnjenje. PSG i Manchester City su dominirali protiv Reala i opet je Real prošao. 

Recimo, da mi je Real u Varšavi zabio u 75. minuti, izgubili bismo 1:2. No kako su zabili u 95. minuti, bio je kraj utakmice. Ne pitajte me kako bi zabili, i to ne samo meni već i PSG-u. Osobito se to događa na Bernabeuu, kao da nema kisika na stadionu, progutaju te.

Luka Modrić igra lošije nakon Svjetskog prvenstva. Kako vidite njegove nastupe s 37 godina?

Nije samo on u padu. Ispada da samo on igra u Realu. Jednostavno su neki igrači dulje ostali na Svjetskom prvenstvu te osjećaju posljedice. Prvi put se Svjetsko prvenstvo igralo u neprirodnom terminu.

Primjerice, Valverde je na vrhu karijere pa je osjetio pad forme. S druge strane, mnogi se pitaju kako Arsenal dobro igra. Pa nijedan od njegovih igrača nije dugo ostao u Kataru. Svježiji su od Manchester Cityja, čijem De Bruyneu je ispijeno lice koliko je utakmica odradio. Moramo razmišljati o tome. Sve je to prirodni nogometni proces, nisu oni roboti.

Kako vidite odlazak Mislava Oršića u Southampton?

Svakome je potrebno vrijeme za prilagodbu. Messi je najbolji igrač svijeta pa mu treba godina dana kako bi shvatio kamo je došao. Potrebno je priviknuti se na novi život, prehranu... Do treninga mu, na primjer, ne treba 25 minuta kao u Barceloni, već možda sat ili dva kako bi prošao kroz Pariz.

Tu su i djeca koju treba odvesti u vrtić. Oršić živi potpuno drugačiji život. Mora biti spreman na privikavanje. Otišao je u najbolju ligu na svijetu. Vjerujem da će se sve poklopiti. Potrebno je vrijeme, kao i za sve u životu.

Pratite li HNL?

Pratim. Dinamo će svojom kvalitetom i širinom rostera ponovno osvojiti prvenstvo. Hajduk je prvenstveno pokazivao želju i ambiciju. Za nogomet je dobro što je prisutan kandidat kao Hajduk. Dinamo je godinama dominantan i svaka najava da se nešto može dogoditi donosi zanimljivost. 

Osijek je također tu, Jakirović uvijek radi dobar posao, a sad je u Rijeci. Istra i Varaždin mogu pokazati lijep nogomet jer nisu pod pritiskom... HNL iz godine u godinu izgleda sve bolje. Dinamo u zadnje vrijeme nije toliko razvojan klub po pitanju mladih igrača jer je orijentiran na velike rezultate. Govorim, naravno, iz kuta nekoga tko prati izvana.

Teško je isključivo s mladim igračima doći do razine na kojoj je Dinamo sada. Potreban je miks. Stariji igrači iznose teret, oni su prošli sito i rešeto, pa drže kontrolu. Oni se mogu i pofajtati. U takvoj situaciji može iskočiti, recimo, Baturina. Ili svojevremeno Kovačić. Međutim, ne može biti takvih četiri-pet jer bi rezultat patio. Mora se poklopiti generacija.

Sada ste na vrhuncu trenerske karijere? Kakve su Vam želje?

Nadam se da ovo nije vrhunac. Predano radim kako bi mi sutra bilo bolje. Želim imati konkurentnu ekipu. Prije pet godina bio sam lošiji trener nego danas. Nadam se da ću za pet godina biti bolji nego danas. 

Želio bih biti dobar po pitanju odnosa s igračima, ali i u taktičkom dijelu. U manjim klubovima moraš biti najmanje solidan taktički jer igraš protiv boljih i skupljih od sebe. Plus, postoje treneri koji su frajeri, koji su godinama na visokoj razini i koji ti usred utakmice mogu zakomplicirati život. Moram biti spreman taktički odgovoriti u takvim situacijama.

Osnova svega ipak je atmosfera u svlačionici. Potrebno je pokazati pravednost, ljudsku vrlinu kako bi ti igrač vjerovao. Naravno, nisam mekušac koji će prijeći preko nediscipliniranih situacija. Igrač osjeti kada je trener pravedan. Tada trener može viknuti, ali će te razumjeti. Svi ćemo završiti igračke i trenerske karijere, ali treba biti čovjek.