JEDINI razlog zbog kojeg Ivan Leko još uvijek ima posao je užasan Dinamo. Nakon ovakve utakmice protiv Osijeka na Poljudu (0:2), bilo kakav drugi zaključak ne drži vodu. Hajduk već neko vrijeme ne igra gotovo ništa i osim pobjede u derbiju koja je kupila vrijeme, ne postoji ništa u igri za što bi se navijači Bijelih mogli uhvatiti i zbog toga mislili da će nešto biti bolje u budućnosti.

Nakon sjajnog ulaska u sezonu i osvojenih 15 bodova u prvih pet utakmica, sve se činilo idealnim. Zanemareno je i ponovno ispadanje iz europskih natjecanja na prvoj prepreci jer je Hajduk protiv PAOK-a pokazao sasvim dobru igru i ispao pomalo nesretno unatoč uvjerljivom konačnom rezultatu.

Bilo je i tada naznaka da stvari ne funkcioniraju baš tako dobro, ali rezultati su sve zavarali pa i autora ovog teksta. Od domaće utakmice protiv Grka, Hajduk se muči sa stvaranjem opasnosti pred protivničkim golom.

Sterilnost u napadu je neko vrijeme bila zamaskirana odličnom obranom, ali sada je sve ono što je bilo stabilno jednostavno isparilo pa je Hajduk smiješna ekipa koja želi biti prvak. Četiri poraza u zadnjih šest kola uz samo tri postignuta gola su učinak koji je katastrofalan za Hajduk uvijek i u svakoj situaciji, ali ova momčad je najskuplja u povijesti kluba i to je apsolutno neprihvatljivo.

Što smo uopće gledali na Poljudu?

Hajduk protiv Osijeka nije uputio niti jedan udarac u okvir gola, ali je zato uputio 22 centaršuta protiv momčadi koja je u svojih 16 metara stalno imala najmanje tri stopera kojima su ti ubačaji bili lagani zadatak. Uz to je Hajduk uputio 56 dugih lopti protiv momčadi koja stoji u niskom bloku i čeka tranziciju da bi zaprijetila Bijelima. Ako je to bio plan prije utakmice, onda je on bio promašen.

Leko je nakon utakmice rekao da je Hajduk u prvom poluvremenu bio puno bolji, da je stalno dolazio u zadnju trećinu te da je katastrofalno drugo poluvrijeme rezultat šoka zbog rano primljenog gola i ozljeda koje su pogodile momčad. Treba biti pošten i reći da je priznao da je on sam najveći krivac, ali je isto tako iznio potpuno nerealan pogled na utakmicu.

Naravno da je Hajduk dolazio u zadnju trećinu kada se protivnik postavio nisko znajući da je napadačka linija Splićana potpuno bezopasna. Zekić je utakmicu postavio tako da je Hajduku dozvolio lagane dolaske naprijed i onda zabetonirao svoj kazneni prostor. Kada u početnom sastavu još nema ni Marka Livaje zbog ozljede, jasno je da Hajduk ne može uopće zaprijetiti protivničkom golu na efikasan način.

Tužno je uopće da je Livaja morao ući u igru da bi sam probao spasiti što se spasiti da. Skoro je u tome uspio u 70. minuti, kada je nakon jednog poslanog balona u kazneni prostor, sa stoperom na leđima, primio loptu na prsa i iz voleja pucao preko gola.

Liječnici su trenera savjetovali da Livaja uopće ne smije igrati, ali je čak i njemu bilo bolno očito da Hajduk bez njega zabiti neće nikada pa se kockao sa zdravljem svog igrača da bi na silu uzeo rezultat.

Što ako je Livaja pogoršao svoju ozljedu? Tko će za to odgovarati? Nije bitno što Livaja želi igrati jer netko u klubu treba biti odrasla osoba i reći „Ne možeš igrati jer si ozlijeđen i možemo te izgubiti do proljeća.“

Ako je Livaja jedina slamka spasa, onda nešto duboko ne valja. I nije trener sam kriv za to jer napadačka linija koju mu je složio sportski direktor Mindaugas Nikoličius apsolutno nije dostojna Hajduka koji navodno želi titulu prvaka države.

Napadački mehanizmi u Hajduku ne postoje

Unatoč nekim statističkim pokazateljima kao što su posjed ili ukupan broj udaraca, Leko je apsolutno u krivu kad kaže da je Hajduk bio bolja momčad. To jednostavno nije istina. Bolja momčad je ona koja nametne svoj plan igre na terenu, a posjed i broj bezopasnih udaraca s time nemaju nikakve veze.

Osijek je imao jasnu ideju kako će doći do rezultata i Zekić je ponovno demonstrirao koliko je podcijenjen trener u našim okvirima. Ova momčad Osijeka je bila u jako lošoj formi, primali su golove kao na traci, a na Poljudu su izgledali da mogu primiti gol samo slučajno. Oni su imali potpunu kontrolu utakmice i Hajduk je radio samo ono što mu je Osijek dozvolio, uz neke povremene bljeskove individualne kvalitete igrača Bijelih.

Jedini napadački mehanizam u zadnjoj trećini koji Hajduk ima je kada se Dario Melnjak ubacuje iza leđa obrane nakon što se Livaja ili u prvom dijelu Aleksandar Trajkovski izvuku na lijevu stranu pa uđu u kombiniranje s Emirom Sahitijem. To je jedini dio igre koji sliči na uigrani automatizam, a Hajduk to ima još od kad je Valdas Dambrauskas bio trener momčadi. Ne postoji ništa za što se može reći da je Lekino djelo i da će s vremenom biti bolje.

Ramon Mierez je obranu Hajduka napravio smiješnom

Obrambena linija koja je do sada bila temelj stabilnosti i kvalitete večeras je bila ispod svake razine. Da, cijela momčad treba igrati obranu jer je kompaktnost ključ svega, ali prvenstveno stoperi Hajduka su protiv Osijeka imali strahovite probleme.

Nije im pomagalo ni to što su oba beka Hajduka išli jako visoko iako je to pomalo neobjašnjivo uzevši u obzir da se desna strana nije gotovo ni koristila na utakmici. Većinom je Hajduk pokušavao centaršutima s lijeve strane koje bi obrana Osijeka lagano čistila, a kada ih nije čistila onda bi lopta preletjela na desnu stranu gdje igrača Bijelih nije bilo jer je Rokas Pukštas očito planski konstantno ulazio u kazneni prostor na skok.

Taj plan ima smisla, ali onda se ne može dozvoliti da se ostavlja krater na desnoj strani gdje su Osječani mogli u tranziciji s loptom neometano osvojiti 40 metara prostora dok desni bek Hajduka za njima kaska, bio to Niko Sigur ili Dino Mikanović kasnije. Tako jednostavna tranzicija je jednostavno nedopustiva.

Uz sve navedeno, daleko najveći problem obrane je bila kontrola dugih lopti iz zadnje linije gostiju. Osijek ih je na Poljudu uputio gotovo nevjerojatnih 88, a sam Mierez je ušao u 20 duela na utakmici, od čega ih je osvojio 14. On se sam nosio s obranom Hajduka, a tu je prvenstveno najveće probleme imao Zvonimir Šarlija kojem je ovo prva utakmica u klubu gdje je izgledao kao da nikako ne može pronaći recept za napadača kojeg čuva.

Mierez ga je izludio, a pred kraj prvog poluvremena je lako mogao biti i isključen da je Fran Jović malo drugačije vidio situaciju kada je Šarlija rukom na prsima ili vratu zaustavio Argentinca u prodoru prema golu. Jedna loša utakmica ne briše njegovu jako dobru sezonu do sada, ali protiv Miereza se nije snašao.

Ostatak obrane se isto nije nimalo proslavio, a Hajduk je kraj utakmice dočekao sa stoperskim parom Sigur - Ismael Diallo. To su dakako uzrokovale ozljede jer u zapisniku zbog njih nije uopće bilo Filipa Uremovića i Ferra, dok su se Josip Elez i Mihael Žaper ozlijedili na utakmici.

Tu se onda postavlja pitanje zašto Hajduk na klupi ima jednog stopera koji to zapravo i nije (Diallo), a Luka Vušković igra za juniore u Osijeku? Vušković je i dalje igrač kluba unatoč milijunskom transferu u Tottenham, trenira s prvom momčadi i nema logike da ga se spušta u juniore u situaciji kada je pola obrane ozlijeđeno.

Ako je na proljeće mogao igrati, nema nikakvog razloga da sada nije barem na klupi ako zagusti, što se i dogodilo. Može se reći da je teško očekivati da će baš svi na kraju ozlijediti, ali se rizik mora minimalizirati korištenjem svih igrača na raspolaganju.

Uprava kluba ispred sebe ima težak i neugodan zadatak

Ako se nešto pozitivno može pronaći na utakmici onda je to Filip Krovinović koji je odigrao dobru utakmicu te lijeva strana Hajduka koju su činili Melnjak i Sahiti. Njih trojica su uz Trajkovskog napravili sve dobro što je Hajduk napravio, ali i to je bilo debelo premalo.

I što sad? Smjene trenera usred sezone nisu nešto za čime bi se u pravilu trebalo posezati, ali je u Hajduku apsolutno došlo vrijeme da se napravi dubinska analiza situacije te da se odluči kojim smjerom klub treba ići dalje. Leko je bio veliki igrač i kapetan Hajduka, iza sebe ima i kvalitetne rezultate u inozemstvu kao trener, ali se njegova odgovornost više ne može zanemariti.

Zaboravljena je Leki i kriza na početku mandata kada je forsirao sustav za koji je svima bilo jasno da ne može funkcionirati. Izvukao se iz toga, stvorio bedem ispred svog gola, srušio i klupski rekord u broju utakmica u nizu bez primljenog pogotka, nanizao pobjede i neke kredite je zaslužio.

Ovo što sada gledamo izgleda užasno i vrijeme je da se i uprava kluba zapita ima li Leko budućnost na klupi Hajduka. Možda je on sjajan trener i ovo je sve skupa splet okolnosti, ali to nije ono što vidimo na terenu tj. na njemu vidimo jedno veliko ništa za što je netko odgovoran. Na upravi kluba i prije svega predsjedniku Lukši Jakobušiću je da donese teške odluke i time poruči tko je kriv za ovo što Hajduk u zadnje vrijeme pokazuje - Nikoličius, Leko ili obojica?