DOLASKOM Ralpha Rangnicka, a potom i Erika ten Haga na klupu Manchester Uniteda postalo je jasno u kojem smjeru engleski velikan želi ići. Dosta je bilo reaktivnog i relativno neuspješnog nogometa Olea Gunnara Solskjaera, navijači Crvenih vragova htjeli su progresivan nogomet visokog intenziteta, ali prije svega - uspjehe i trofeje.

Rangnick je odmah po dolasku rekao da je, da bi se te želje pretvorile u stvarnost, potreban potpun remont kluba na svim razinama, od stručnog stožera do čistačica i oružara, a to je uključivalo i igrački kadar, odnosno "pet, šest ili deset novih igrača".

Njemački stručnjak nije tada dao nikakvu vizionarsku izjavu. Svakome tko je gledao Solskjaerov United bilo je jasno da za implementaciju novog sustava, kakav preferiraju Rangnick i Ten Hag, tadašnji kadar nije bio adekvatan. Nekoliko mjeseci kasnije Rangnick je već napustio Manchester, a remont kluba nije ni započeo.

Da od promjene na bolje nema ništa, pokazao je prijelazni rok u kojem je Ten Hag očekivao podršku Uprave i pojačanja na nekoliko ključnih pozicija. Nakon godina debakla na tržištu United se još jednom doveo u situaciju da u posljednja dva tjedna ljetnog prijelaznog roka paničari, preplaćuje i dovodi igrače koji se, na prvi dojam, nikako ne uklapaju u trenerovu ideju.

Debakl protiv slabijih pa pobjeda protiv Liverpoola

Najbolji periodi Manchester Uniteda pod Solskjaerom dolazili su kada bi se ekipa povlačila u duboki blok te po osvojenoj lopti koristila brzinu krilnih napadača. U obrani stoperi nisu morali braniti široki prostor, a s druge strane napadalo se direktno - veznjaci nisu imali velike uloge pri izgradnji napada. Time je slabašni kadar optimiziran, no plafon mu je bio nisko.

Na taj period pod Solskjaerom podsjetila je jučerašnja Unitedova pobjeda nad Liverpoolom. United je u prvih 15-ak minuta utakmice potpuno pregazio Liverpoool, ali sljedecih 75 se povukao na svoju polovicu i čekao kontru što je odgovaralo Rashfordu i Sanchu.

Ten Hag se sjajno prilagodio protivniku, stavio igrače u uloge koje mogu ispuniti i izvukao važnu pobjedu, no svima je jasno da je takav sustav neadekvatan za slabije protivnike. Nizozemac dugoročno želi nešto drugo.

Ten Hagovo viđenje nogometa zapravo je potpuno suprotno od toga. Njegov je Ajax u obrani igrao agresivni presing kako bi što prije vratio posjed lopte pod svoju kontrolu. Svih jedanaest igrača sudjelovalo je u izgradnji napada, uključujući vratara i posebno stopere. Postotak posjeda lopte kod Ajaxa je nerijetko bio blizu 70. Ukratko, bili su tehnički sjajna ekipa koja je lomila protivnike razrađenim taktičkim mehanizmima, a ne pukom individualnom kvalitetom.

Sve to je Ten Hag u Unitedu morao početi slagati od nule. Natruhe pozitivnih promjena i približavanju željenom sustavu mogli smo vidjeti na pripremnim utakmicama, no sve pozitivno palo je u vodu već nakon prva dva kola nove sezone, u kojima je United stradao od dvije ozbiljno organizirane, ali individualno puno slabije ekipe - Brightona i Brentforda.

Korištenje Eriksena je rezime svih problema

Gotovo nijedan element igre koji Ten Hag želi implementirati nije u prve dvije utakmice funkcionirao kako treba. Koliko mu se plan brzo raspao zbog limitiranog kadra, najbolje se vidi u tome kako je Ten Hag koristio Christiana Eriksena. U prve dvije utakmice Eriksen je igrao sve pozicije, od lažne devetke do zadnjeg veznog.

Osim toga, bio je jedini igrač u kadru koji može kroz dodavanja prenijeti loptu s Unitedove na protivničku polovicu. Igrač koji je zbog svog i dalje upitnog zdravstvenog stanja trebao biti kreativna opcija za rotaciju postao je najvažniji igrač ekipe o kojemu ovisi cijeli napadački sustav.

Nije taj problem nov. Da bi se takve stvari mogle događati ako veznjaci Fred i McTominay ostanu prvotimci, detektirao je i Ten Hag čim je došao te je zatražio pravo pojačanje na poziciji centralnog veznjaka, pa je glavna meta Uniteda postao njegov miljenik iz Ajaxa, Barcelonin Frenkie de Jong.

Zašto Frenkie de Jong?

De Jong bi svojim profilom i razinom kvalitete, zbog koje spada u samu elitu svjetskog nogometa, riješio puno Unitedovih problema u izgradnji igre. Ten Hag bi mu odmah dao ključeve cijelog napada. De Jong bi diktirao tempo igre, bio bi zadužen za progresiju lopte u protivničku trećinu - posjed lopte tekao bi kroz njega.

Međutim, De Jong je odlučio da ne želi napustiti Barcelonu. Unatoč toksičnom odnosu kluba prema njemu, Barcelona je njegov klub iz snova i tek je kupio kuću u prekrasnom gradu u kojem njegova supruga uživa. Erik ten Hag nije ga uspio uvjeriti ni ponudom da bude glavni igrač ekipe i United je ostao bez ikakve šanse da dovede Nizozemca.

Cijela saga trajala je gotovo dva mjeseca, a tek kada je postalo potpuno jasno da De Jong ne želi otići iz Barcelone, United se sjetio potražiti alternativno rješenje na poziciji od ključne važnosti za Ten Hagov sustav. Sve što se događalo od tada pokazuje koliko United ne zna što radi.

Ostao je bez glavne mete, igrača prilično jedinstvenog seta kvaliteta, a dvije opcije koje su se pojavile kao njegove alternative po svojim su kvalitetama dva dijametralno suprotna igrača i ljudi s potpuno različitim karakterima - prvo Adrien Rabiot, a zatim Casemiro.

Zašto Casemiro?

Na sreću navijača, Rabiot i njegova agentica, majka, tražili su preveliku plaću te je taj transfer otpao. Rabiot svojim profilom ne bi popravio nijedan taktički problem, a u već nemirnu svlačionicu unio bi toksičan karakter koji je radio probleme praktički svakome treneru s kojim je surađivao.

Zbog toga je United odlučio pod svaku cijenu dovesti Brazilca Casemira. Stvar s njim je nešto drugačija. Casemiro je dokazani pobjednik, osvojio je sve što je mogao s Real Madridom, i to nekoliko puta, te ga se s razlogom smatra jednim od najboljih defenzivnih veznih u posljednjih 15-ak godina.

Neupitno je da donosi sa sobom hrpu pozitivnih stvari. Čak i s premium cijenom od 60 milijuna eura odštete i gotovo trostruko većom plaćom od one u Realu, ovaj transfer donekle ima smisla, no njegov taktički profil je ono što stavlja veliki upitnik nad Unitedov dugoročni plan.

Casemiro je elitan defenzivac. Nema obrambene statističke kategorije u kojoj nije među dva ili tri najbolja veznjaka na svijetu, pa će njegovo čitanje igre i prisutnost ispred neuvjerljive Unitedove obrambene linije biti od velike pomoći.

Međutim, njegove limitirane kvalitete s loptom u nogama bile su sakrivene prisustvom Tonija Kroosa i Luke Modrića te zbog toga neće riješiti nijedan problem koji je United planirao riješiti s Frenkiejem de Jongom.

To su već spomenuti problemi, zbog kojih je Christian Eriksen završio na poziciji zadnjeg veznog u prva dva kola Premier lige, zbog kojih se već tri godine na dnevnoj bazi kritizira Freda i Scotta McTominaya i zbog kojih je Ten Hag u utakmici s Liverpoolom igrao sličnije Solskjaerovom Unitedu, a ne vlastitom Ajaxu. Casemiro jednostavno nije profil zadnjeg veznog kakvog je Ten Hag tražio, koji mu je puno više potreban od elitnog defenzivca.

Jasan plan ne postoji

To je sva suština problema koji United ima. Ne postoji jasan plan skautinga i dovođenja igrača. Jedan dan se cilja veznjak - playmaker zadužen za progresiju, drugi dan osmica s upitnim karakterom, a kada sve to otpadne, onda primarna meta postane destruktivac kojeg se mora sakrivati od lopte. Zbog toga trener konstantno mora prilagođavati vlastitu viziju kadru, a stvari bi trebale biti obrnute.

Problem manjka planiranja ne postoji samo za ovu ključnu poziciju. Manchester nije doveo prijeko potrebnog desnog beka, David de Gea je velik problem pri izgradnji napada, a situacija s Ronaldom i centralnim napadačem je još uvijek u zraku. Dovoljno je spomenuti da je u jednom trenutku primarna meta za prinovu u napadu bio Marko Arnautović, koji trenutno igra za Bolognu.

Na kraju, Casemirov transfer, kakav god on bio, mogao bi biti uspješan jer se radi o jednom od najboljih igrača na svijetu na toj poziciji, koji bi podigao obranu bilo koje ekipe na svijetu. Ali sve dok je proces donošenja odluka na svim razinama kluba toliko iracionalan i bez jasnog dugoročnog plana u suradnji s trenerom, navijači Uniteda nemaju se čemu nadati.